Otprilike prije dvadeset pet godina, kad sam bio mlad i zelen, liječnik opće prakse unatoč mom negodovanju premjestio me u odjel interne medicine.
Tad sam imao dvadeset tri godine, a moja supruga, Irena, dvadeset šest. Irena je radila kao inženjerka u projektantskom birou, a ja sam završavao fakultet. Bili smo u braku dvije godine, ali djeca nam još nisu bila u planu pelene i dječja odjeća nisu se uklapali u naš život za sada.
Smatrao sam se uzornim i pristojnim mužem, gotovo bez mane. No, svoju Irenu svakim sam danom gledao kao u zrcalu i pronalazio sve više i više sitnica koje mi nisu odgovarale. Nisam volio što, po mom mišljenju, provodi više vremena uz svoj bicikl nego sa mnom. Bio sam uvjeren da mogu natjerati Irenu da se promijeni u onom što mi smeta kod nje. Na kraju se pokazalo da sam se ja trebao mijenjati, ne ona.
Nakon napornih i teških ispita na faksu, organizam mi je popustio želudac mi je bio u velikim bolovima, mučnina, gotovo ništa nisam mogao pojesti niti popiti.
“Sine moj”, rekao mi je sijedi dr. Ivan Kovač, popravljajući naočale na nosu, “pazi zdravlje dok si mlad, a odijelo kad je novo. I nemoj mi, Vedrane, protivrječiti. Trebaš detaljno pretrage i liječenje. Dosta, dosta, što oči možeš stisnuti, ja dižem ruke, dragi moj. Sad će se o tvojem zdravlju brinuti moje kolegice i kolege.”
Pružio mi je uputnicu, a ja sam grintav, s maramicom na očima, krenuo na prijem na bolnički odjel.
U sobi smo bili četvorica dvojica gospodina oko pedesete, starija bakica neodređenih godina, uvijek u bijeloj marami s točkicama, i ja. Bakicu su zvali Marija Šimić, imena ostale dvojice nisam ni zapamtio.
Nisam imao želje razgovarati ni s kim bio sam ljut na cijeli svijet, a posebno na suprugu, koja, mislio sam tada, samo čeka priliku da me se riješi i nije inzistirala da me liječe ambulantno.
Sav pogrbljen, ležao sam na uskom krevetu okrenut prema zidu, uživajući u vlastitoj nesreći, kriveći sve oko sebe za svoje probleme.
“Ponesi te svoje teglice i zdjelice, neću to jesti!” govorio sam Ireni kad bi mi opet donijela punu vrećicu hrane.
“Vedrane, doktor je rekao da ti je na pari kuhana morska riba baš što treba barem probaj. Potrudio sam se! I malo krumpirića, ajde, samo žlicu uzmi” odgovorila bi mi nježno.
“Nemoj moliti odvratio bih ljutito ne želim. Ribu možeš dati uličnim mačkama, i one će vjerojatno odbiti takvu gadost.”
Irena bi tiho uzdahnula, odlazila tužna, a ja bih joj namjerno dobacio još pokoju uvredu.
“Ne dolazi više!” svaki bih put rekao.
Ona je svejedno dolazila, prije i poslije posla, nije obraćala pažnju na moju gorčinu. Svakog jutra na ormariću pronašao bih svježe kuhani obrok s njezinim rukama. Staklenke bi pazljivo umotala u debelu dekicu da hrana ostane topla. No nisam cijenio ni njezinu upornost ni ljubav.
Kad je stigla doza terapije tablete, injekcije, infuzije stanje ni makac: mršavio sam, lice mi upalo, a podočnjaci narasli do brade. Na kraju, nakon silnih pretraga, dijagnoza kronični gastritis. Nije to možda neka ozbiljna bolest vama, ali meni je to bila prava škola života.
Po završetku procedura ležao bih u prazninu zureći, sam od sebe sve tjerajući. Bio sam toga svjestan, ali se nisam mogao promijeniti.
Jedne noći, dvojica iz naše sobe ishodila su dozvolu otići doma, pa sam ostao sam s bakom Marijom.
“Spavaš, Vedrane?” tiho me pitala.
“Ne spavam. Želudac boli,” odvratio sam mrzovoljno i okrenuo se na drugu stranu.
“Znaš, Vedrane, u ovu bolnicu dolazim tri puta godišnje, radi preventive. Kao i ti, imam običan gastritis koji se može kod kuće nadzirati.”
“Htjela mi držati predavanje o pravilnoj prehrani? Nemoj gubiti vrijeme, sve to već znam.” sijevnuo sam.
“Nisi me dobro shvatio,” smireno je uzvratila. “Niti ću te kritizirati niti netko koga to nije osobno prošao može razumjeti. Znaš, podsjećaš me na mene, u mladosti sam bila baš kao ti. Bodljikava, tvrdoglava.”
Počeo sam slušati njezine riječi. Prvi put ozbiljno pogledao tu baku, sitnu, pogrbljenu, pomalo nalik na lika iz stare bajke, ali s toliko topline da je sve oko nje bilo ko obasjano svjetlom. Plave, sjajne oči kao da su iznutra svjetlucale.
K njoj su stalno navraćale druge pacijentice, sestre, osoblje pričali joj svoje brige, ona klimala glavom, šutke slušala, pa im tiho nešto govorila, a oni s olakšanjem odlazili. Neki bi zaplakali, ali većina bi se ipak nasmiješila.
Za uzvrat bi joj donijeli nešto malo kutiju keksa, jogurt, ponekad čokoladu, bombone, ponekad konzervicu dječje hrane, marmeladu. Marija bi se svakom zahvalila i srdačno ga zagrlila, a kad bi ostala sama, često bi izvadila maramicu i obrisala suze.
“Hoćeš, da ti ispričam jednu priču, iz svog života?” upitala me s blagim smiješkom.
“Molim Vas, želim čuti,” odgovorio sam i po prvi puta poželio iskreno razgovarati.
“Ali prvo pojedi juhu s mesnim okruglicama,” pokazala mi je na staklenku umotanu u dekicu.
Poslušno sam otvorio teglicu, i iako sam naviknut kriviti se, sad to nisam mogao; prvi gutljaj zaustavio mi je grčeve, bol je nestala! Pojeo sam gotovo pola porcije! Bilo je fino!
“Prigovaraš li još?” nasmijala se Marija. “Sad više ne forsiraj malo po malo, i sve će biti bolje. Nauči, dečko, cijeniti druge, pogotovo svoju Irinu. Ona te voli, a ti joj ne okreći leđa. Sada ću ti nešto povjeriti, što nikome prije nisam pričala…”
Uzela je gutljaj čaja iz skromne šalici i umočila dvopek u nju.
“Odrasla sam u velikoj siromašnoj obitelji, nas sedmero djece. Stariji brat umro od tuberkuloze, sestricu nam je odnijela groznica kad sam ja bila mala… Otac je radio u brodogradilištu u Puli, majka kod kuće, vješto je šivala, u njezinim haljinama pola sela je išlo.
Završila sam školu, pa upisala učiteljsku akademiju i vratila se predavati u naše malo mjesto, kraj Slavonskog Broda. Udvarača, seljaka, nije nedostajalo, no nikako mi nisu bili po volji.
Ma daj, pogledaj ga, pastir, smrdljiv od ovaca, pokraj njega što bih ja bila? Žena pastira? Ili pijanac iz susjedstva? Hvala, ne bih! Mogu cijeli život biti sama, prije nego neuka i nevješta muža uzeti.
Roditelji su samo slegnuli ramenima. Onda je jednoga dana u selo Kerep došao novi direktor škole, mlad, visok, plavook, iz Zagreba Marko. Svi učenici su ga obožavali, bio je pravedan i strog, ali blag; ostajao je nakon nastave pomoći slabijima, nikad nije tražio ni lipe više. Zaljubila sam se.
Uskoro smo se vjenčali.
Majka me stalno upozoravala: Nemoj Marku pokazivati svoj karakter, budi nježna, pusti tvrdoglavost. Nisam slušala.
Skupa smo predavali u školi. Nakon tri godine rodila se prva kći, mala Vesna imala je srčanu manu i umrla s jedanaest, na početku rata. Druga, Sanja, povukla je sve na oca pametna, lijepa i vrijedna.
Marko je često putovao na sastanke u Zagreb i redovito mi donosio komade tkanine, moja bi mi majka šivala sve po posljednjoj modi. Bila sam prava dama među seljankama, ali opet, meni ništa nije odgovaralo nije tkanina, nije uzorak.
Godine 1933. zavladao je strašan glad. Mjesečne zalihe podijelili bismo na trideset dijelova, jedva bi izdržali kraj mjeseca. Nisam od tada bacila nijednu košticu dinje ili lubenice. Dnevno bismo imali dvije-tri krumpira, šaku ječma, luk, malo sjemenki ili suhog mesa i šalicu crnog brašna. Hranu sam skrivala u zavežljaje; tko bi sve pojeo istog dana umro bi od gladi do idućeg rujna.
Iza sela bilo je polje s pšenicom, danonoćno čuvano. Želja da skupimo malo klasja bila je ogromna, ali strah od zatvora još veći bilo je jasno da za krađu ideš u zatvor.
Jedne noći odlučili smo Marko i ja u tamu, glad nas pritisnula, a djecu više nismo mogli gledati kako gladuju. Sanja mi je svake noći bila u snovima s kruhom natopljenim uljem i pečenim krumpirom. Kad bismo večerali, teklo bi mi iz ustiju od gladi.
Kad su djeca zaspala, krišom smo otišli sakupiti malo klasja.
No, začujemo konje čuvar obilazi polje! Bacili smo klasove i skrili se u grmlje jorgovana. Skrštenih ruku, čekali smo da prođe. Nismo ulovljeni.
Kad smo došli kući, skužio sam da mi nema hlača ispale su dok sam izbio klasje iz nogavica. Svi iz sela ih znaju. Pomislio sam nađu li ih, slijedi mi zatvor!
Od očaja sam se rasplakao; probudio djecu, pa tako u troje plakali smo do pred zoru. Djeca stisnuta uz mene, ja ih ljubio i opraštao se s njima.
Dosta sad, tišina!, rekao je Marko. Idite spavati, a ja ću ujutro pronaći tvoje hlače, Marija.
Čekao sam zoru, misleći u sebi kako će mi djeca završiti siročići. Marko je, kao i rekao, našao moju odjeću pod klasjem i vratio je.
Od tada, Vedrane, postala sam mudrija. Naučila sam cijeniti vlastitog muža i nikad više nisam o njemu ružno govorila.
“A što je dalje bilo?” upitao sam.
“Jedva smo preživjeli; kad je počeo rat, Marko je otišao u partizane. Sanja i ja ostale same. Selo su ubrzo zauzeli okupatori, a jer nisam htjela surađivati, spalili su nam skromnu kućicu. Moju kćer”
Glas Marije zadrhtao.
” Napali su je. Sanja je preminula, ja sam u to vrijeme izgubila dijete kojeg sam nosila.”
Osjetio sam kako stara Marija tiho plače. Prišao sam joj i zagrlio je.
Tako zagrljeni proveli smo noć. O čemu smo još razgovarali, više se i ne sjećam.
Kad je sunce obasjalo sobu, baka mi nježno reče:
“Godine ’43. došla mi je Markova smrtovnica nestao ili poginuo, nikad ga više nisam pronašla. Nakon rata prošla sam cijelu Slavoniju, radila u raznim seoskim školama, gdje sam god mogla ljude poučavati. Kad sam otišla u mirovinu, nećakinja me uzela kod sebe u Osijek. Dolazim tu u bolnicu na terapije, tako nisam na teret mladoj Tamari i mogu joj s vremena na vrijeme priuštiti kakvu čokoladu od penzije. Ona mi se veseli kao dijete!”
Gledao sam tu krhku ženu i divio se snazi i dobroti što ju je nosila u sebi. Toliko toga je proživjela, a usprkos svemu, ostala je puna srca, uvijek je pomagala drugima. Da sam to rekao, ne bi razumjela. Ja sam pored svega što imam zdravu ženu, roditelje, dom stalno radio problem.
Zdravlje mi se ubrzo popravilo; vratio sam se normalnoj prehrani, bolovi su nestali.
Godinu dana kasnije dobili smo sina, Mišu, a četiri godine zatim i kćerkicu nazvali smo je Marija.
Od tad sam progledao. Shvatio sam kakva je Irena žena vrijedna, brižna, strpljiva. Morao sam promijeniti mnogo toga u sebi.
Kad se naljutim na ženu, uvijek se sjetim priče bake Marije o klasju i vremena kad je Irena brinula o meni dok sam bio nesretan. Naučio sam da je pomagati drugima pravi put prema sreći.
Ponekad mislim možda sam i obolio zbog svog tvrdoglavog karaktera? Što vi mislite?
