Pokraj mene, na staroj klupi pod dresom jasena, sjedila je djevojčica od pet godina. Mrdala je nogama kao da toče rijeku kroz svoje stopala, i tiho mi pričala o svom životu, glas joj je bio mekan i čudan, kao da dolazi iz daleka, iz dubine sna:
Tata mi nikad nije vidjela. Otišao je dok sam bila mala, toliko mala da sam jedva znala govoriti. Mama je umrla prošle godine, odrasli su mi rekli da je otišla daleko. Tako tu odrasli kažu kad netko ode i ne vraća se.
Djevojčica je podigla pogled, sklopila ruke i nastavljala, kao da šapće vjetru:
Nakon pogreba, teta Iza, sestra moje mame, došla je da živi s nama. Rekli su mi da se ponaša plemenito, jer me nije poslala u dom za djecu. Objasnili su mi da je sada ona moj skrbnik i da će ona brinuti za mene.
Djevojčica je utihnula, pogledala ispod klupe, gdje su mravi marširali kao vojska, pa opet nastavila:
Kad sam se preselila, teta Iza odmah je počela pospremati našu kuću. Sve mamine stvari stavila je u jedan kut, htjela ih je baciti. Plakala sam, molila da ih ne baca, pa mi je dopustila da ih zadržim. Sada spavam u tom kutu, pored maminog kaputa i šalova, grlim ih noću, pa je toplo, kao da je ona još uvijek kraj mene.
Svako jutro, teta mi daje nešto za jesti ponekad jogurt, ponekad staru pogaču koju je sama napravila. Ne kuha baš najbolje. Moja mama je pekla najfinije kiflice, mirisale su na more i sunce, ali teta mi kaže da moram pojesti sve. Ne želim je uvrijediti, zato pojedem kruh i mlijeko. Znam da se trudi. Nije njezina krivnja što ne može kuhati kao mama.
Kasnije me pošalje van, na Šetalište Stjepana Radića, i ne smijem se vratiti dok ne padne mrak. Teta Iza je uvijek, uvijek ljubazna prema meni!
Rado se hvali drugim tetama koje dolaze na čaj. Ne poznajem te teta, ali često su kod nas. Teta Iza im priča šaljive dogodovštine, govori kako sam dobra i daruje nas, i njih i mene, kolačima od oraha i meda.
Nakon što je djevojčica te riječi izrekla, uzdahnula je duboko, pogledala plave oblake, pa nastavila tiho, kao pjesma kroz bršljan:
Ne mogu jesti ništa osim kolača cijelo vrijeme. Nikada me nije kaznila, ni za što. Uvijek je fina sa mnom. Jednom mi je poklonila čak i lutku, ali lutka je malo bolesna ima krivo stopalo i jedno oko joj stalno treperi kao da želi zaspati. Mama mi nikada nije dala bolesnu lutku.
Djevojčica je skočila s klupe, počela poskakivati na jednom stopalu, kao da pleše valcer s vjetrom:
Moram ići! Teta mi je rekla da danas dolaze teta, moram se urediti prije nego dođu. Obećala mi je da će mi dati jesti božansku štrudlu nakon toga. Doviđenja!
Djevojčica je otposkakla prema suncu, a ja sam ostala sjediti pod krošnjom jasena premještajući misli, pužući kroz njih kao kroz labirint. Sve moje misli su se vrtjele oko dobre tete Ize. Pitala sam se čemu ta plemenita teta? Zašto želi da svi misle kako je dobra? Je li moguće da netko promatra dijete koje spava na podu i pokriva se stvarima svoje mrtve mame, i ostane ravnodušan…
