Strašilo koje šiva
Viktor se vratio kući nešto prije osam; Jelena odmah po koraku u hodniku prepoznala da je dobre volje. Ne one normalne, kad je čovjek zadovoljan životom, nego one napuhane kad je zadovoljan samo sobom.
Miješala je juhu uz štednjak, a iz dnevnog se širila nota njegova sapuna za brijanje kojeg je vazda trljao ne žaleći ni kunu.
Jelena, gdje mi je onaj sivi sako? viknuo je iz hodnika, a da nije ni zavirio u kuhinju.
U ormaru, lijevo na vješalici.
Čula je lupanje vratima ormara, pomicanje vješalica. Zatim tišina.
Jesi ga peglala?
Jučer.
Ništa više nije rekao. Kad ne prigovara, znači da je sve u redu. Jelena je, uz mali izdah, maknula juhu sa štednjaka i ušla u dnevnu. Viktor je stajao pred ogledalom u košulji i saku, popravljao si ovratnik. Izgledao je dobro, pomislila je. Šezdeset, a drži se. Široka ramena, uspravna leđa. Kao mlada zaljubila se baš u ta leđa.
Ideš negdje?
Banket kod profesora Marinića. Obljetnica katedre.
Jelena je šutjela trenutak pa, trudeći se da zvuči ležerno:
Mogu li s tobom? Već 100 godina nisam nigdje išla.
Viktor je, gledajući u ogledalo, a ne na nju, odvratio:
Jel’ ozbiljno pitaš?
Pa da. Sredit ću se, imam onu plavu haljinu…
Jelo. Popravio je manžetu. Tamo će biti ljudi. Kolege, njihove žene. Prave žene.
Nešto joj je zapelo u grlu, ali nije odmah shvatila što točno sugerira.
Pa?
Prvi put se okrenuo. U pogledu nije bilo zlobe. Nešto puno gore pokroviteljska ravnodušnost.
Pogledaj se rekao je mirno. Kad si zadnji put bila kod frizera? U ožujku? Ta haljina ti kao vreća visi, izgledaš… kao strašilo. Ne mogu te tamo dovesti, shvati to već jednom.
Jelena je ostala stajati prazne glave.
Vik…
Pusti sad. Kasnim. Juhicu ostavi, vratit ću se kasno.
Zgrabio je ključeve, sako na njemu još uvijek besprijekoran. Vrata su zalupila. Pa zatim i ona ulazna.
Ostala je nasred sobe. Iz kuhinje se širio miris juhe. Vani vlažan i mučan ožujak. U Ulici Bana Jelačića, gdje su već dvadeset i dvije godine stanovali, svjetla fenjera bljedunjavo su se cijedila kroz zamagljene prozore.
Pogledala se u isto ono ogledalo pred kojim je on maloprije stajao.
Gledala se dugo.
Kosa prerasla, izrasli izblajhani pramenovi. Lice umorno, iako danas nije ništa posebno radila. Kućni ogrtač, šuplji na laktovima, s nekakvim starim cvjetićima. Nije se ni sjećala kad ga je kupila. Prije sedam, osam godina, možda više.
Strašilo.
Nije zaplakala. Samo je gledala. I shvatila, u jednom trenutku, da ne prepoznaje osobu u ogledalu. Ne zato što je ružna ili stara nego jer nema pojma tko je ta žena. Što voli. Što joj treba. Zašto uopće ustaje ujutro.
Jelena Horvat, 58 godina. Umirovljena knjigovotkinja. Supruga. Gazdarica stana u Jelačićevoj u Osijeku.
To je sve.
Više se ništa nije mogla sjetiti.
Vratila se u kuhinju, isključila juhu i legla u krevet. Bilo je tek pola devet navečer.
***
Ujutro je Viktor otišao na posao na katedru kao i uvijek. Predavao je ekonomiju na Sveučilištu, smatrao to ozbiljnim poslom, što je rado isticao. Za doručak je klimnuo na kajganu i nestao bez riječi o jučerašnjem.
Jelena je oprala suđe, prebrisala štednjak, pospremila stol. Ruke su radile, ali glava joj je bila negdje drugdje.
A onda je, bez posebnog razloga, otišla do špajze. Možda po sol, možda bez razloga, prosto jer je morala negdje.
Njihova špajza je bila prostrana, s policama iznad glave, mračna, vonjala je na staro drvo i nešto djetinje, neodredivo. Upalila je svjetlo, pogledala police: teglice kiselih krastavaca, kutija sa zimskim čizmama, hrpa starih časopisa.
I kutija na vrhu, koju nije dirala sigurno petnaest godina.
Povukla hoklicu, popela se, dohvatila kutiju. Bila je teža nego što je pamtila pa je tresnula na pod i otvorila se.
Unutra šivaća mašina. Stara, crna Bagat Slavica. Njena mama ju je koristila, pa ostala njoj. Dovukla ju je u Osijek kad su se iz Donjeg Miholjca preselili za poslom. Viktor je tada odmahovao šta će nam ta krama ali Jelena ju je ipak spremila.
Čučnula je, dotaknula hladan metal. Nije plastika, pravi čelik. Kotač sa strane malo zahrđao, ali kad ga je pokušala okrenuti, popustio je, stara vjernica.
Odjednom joj je postalo i gorko i toplo u grlu. Kao kad se sjetiš nečeg lijepog iz onih vremena kojih više nema.
Imala je dvadeset kad je prvi put sama sašila haljinu. Bez kroja, od oka. Prijateljica Kata ju zamolila nema love za dućan. Jelena je tri noći sjela nad tom haljinom. Svjetlozeleni saten, iz Zagreba ga netko donio. Kata je na dan maturske plakala od sreće.
Poslije su došle druge haljine, suknje, bluze. Jelena je šivala sebi, mami, susjedama. Upisala tečaj krojenja u Kulturnom domu. Maštala je o nečem većem, iako nije znala o čemu točno. Samo je osjećala ruke znaju, tkanina je sluša.
Onda se pojavi Viktor. Nasmijan, siguran, uspravnih leđa. Rekao je šivanje je hobi, nije posao, treba naučiti pravi zanat, nešto ozbiljno. Jelena upiše tečaj knjigovodstva. Pa se uda. Preseli. Posao, posao, posao. I negdje usput, mašina završi na polici.
Podigne Jelena mašinu i odnese je u kuhinju.
***
Ljiljana je stigla oko pola dvanaest, kao i uvijek bez najave. Živjela je u susjednoj zgradi, odijeljenoj samo dvorištem, a kao sestra, smatrala je da za zvonce nema potrebe. Jelena se nije bunila. Od kad joj je muž preminuo prije pet godina, Ljiljana je često navraćala i iskreno, možda malo i pretjerivala s time, ali Jelena je bila zahvalna. S njom si mogao pričati.
Sestra je ušla, ugledala mašinu na stolu i ukočila se.
Šta ti je to?
Bagat Slavica. Mamina.
Otkud sad to?
Na polici, sto godina stoji. Jelena mašem mokrom krpom po njoj.
Ljiljana skine kaput, objesi ga, natoči si čaj bez pitanja. Krupnija, vatrena, šezdeset i tri, ali i dalje žena koja se primijeti. Kestenjasta kosa, naušnice čak i kod kuće.
Šta si je izvadila?
Jelena šuti. Pa ispriča o jučerašnjoj večeri, kratko, bez previše detalja jer Ljiljana dobro zna situaciju s Viktorom.
Sestra šuti, drži šalicu s dvije ruke. Kad Jelena utihne, još malo šutnje. A onda:
Strašilo, jel?
Da.
On tako rekao?
Da, Ljiljo.
Ljiljana spusti šalicu. Lice joj kao da želi izgovoriti nešto žestoko, ali se suzdržava.
Jelena… Koliko već tako živiš?
Kako?
Ovako. Šutljivo. Kuhaš, peglaš, sjediš doma.
Pa, u penziji sam. Šta će mi…
Tri godine si u penziji. Prije toga trideset godina isto samo još i radila. Ljiljana joj stisne ruku. I, radi li ti ta mašina?
Ne znam. Nisam probala.
Probaj! Sestri oči zasvjetlucale. Sjećaš se kako si mi onu crnu suknju šivala, s prorezom? Nosila sam je deset godina nitko kao ti nije sašio.
Jelena pogleda prema mašini, prstom joj obrne kotač.
To je davno bilo.
Ruke ne zaboravljaju. Ljiljana ustade, zategne vestu. Gle, za mjesec dana mi je rođendan, šezdeset i četiri. Hoću lijepu haljinu, ne onu vrećastu iz dućana. Hoćeš li mi sašiti?
Ljiljo…
Nemoj sad molim ili ne mogu, nego samo reci: hoćeš li?
Jelena pogleda sestru. Pa mašinu. U dvorištu klinci viču, igraju nogomet, još je hladno. Mašina na stolu, crna i teška, i nekako… umirujuća.
Hoću, kaže Jelena.
***
Ulje je kupila isti dan. Namazala osovinu, kotač, držač igle. Namotala staru koncu iz limenke od keksa samo da isproba. Mašina je prvo krkljala, ali išla je. Bodovi malo krivi, ali pravi bodovi.
Dugo je gledala bod.
Sutradan ode na osječki tržnicu onu veliku kod Dravske gdje, osim salate i peršina, prodaju tkanine, gumbe, igle, duvanjske gaće. Dvije godine nije bila tamo. Luta redovima, opipa svaku tkaninu. Kreton, pamuk, vuna. Nikad nije birao očima, nego rukom.
Prodavačica joj na kraju kaže da se u centru otvorio novi dućan, “Tkanine kod Gavrilovića”, u podrumu u Radićevoj. Jelena se, nakon što je promašila dvaput, zbilja na kraju našla unutra i stala ukočena na samom ulazu.
Miris. Onaj stari koji joj je falio, ali nije znala koji dok nije udahnuo. Svježa, a opet prašnjava tkanina. Tako je mirisalo na tečajevima u Kulturnom domu. Tako kod mame kad je šivala.
Studentica s pletenicom ju upitno pogleda.
Treba bih mi tkanina za haljinu. Za ženu od šezdeset i tri. Da je čvrsta, ali lijepa. Nježna, ali ne luda.
Evo, pogledajte sruči par rola.
Jelena sve pipka, gleda na svjetlu. Zaustavi se na tamnoplave žerseju s blagom teksturom. Tri metra, neka se nađe.
Kući ide pješice s tkaninom pod rukom. Već je travanj, topole na Sv. Roka su se već zazelenele. Dok hoda, smišlja izrez: Ljiljana voli otvoren vrat, ali godine su tu diskretno dekolte, s preklopom koji se može i zakopčati. Suknja ravna, malo ispod koljena. Nema šljokica, nema nabora, samo dobar kroj.
Primijeti kako se smiješi tek kad je susjeda, gospođa Marija s drugog kata, zaustavi: “A što ste to tako veseli, Jelo?”
***
Kroj je crtala navečer dok je Viktor gledao Dnevnik. Sjedila je za stolom s papirom i olovkom, uzela mjere od Ljiljane. Viktor svrati po vodu, vidi papire.
Što to radiš?
Kroj crtam, Ljiljani šijem haljinu.
Uzeo čašu, bacio pogled:
Glupostima se baviš.
Ima rođendan. Tražila je.
Kao šnajderica! Kupila bi si u dućanu.
Hoće ručno šivanu. Ja ću joj sašiti.
Slegne ramenima i ode. Jelena pogleda za njim, pa se vrati papiru. Crta ramena. Grudi. Ljiljanin struk 104. Zna ona, od uvijek bila okruglasta treba paziti da tkanina ne “zjapi” na bokovima.
Radila je do kasno u noć i nije ni primijetila.
***
Šivanje je trajalo tjedan, nešto preko. Ne zato što dugo, nego je Jelena sve radila polako i točno. Prvi strojni bod na boku pogriješila centimetar, pa para, pa opet. Ruke su stvarno zapamtile sve ne baš odmah, ali do trećeg dana išlo je automatski. Peti dan ulovila je ritam. Mašina se ne čuje, stalno pršti onaj poznati zvuk, skoro kao pjesma, i kuhinja je nekako postala toplija.
Viktor je nekoliko puta gunđao. Od tkanine se kuća praši. Onda mu smeta kad piše radove, pa što opet makaronu jede, a ne normalan ručak.
Jelena sutradan skuha gulaš. Izlazi iz kuhinje, pazi da ne izljeva, vraća se na mašinu. Više nema osjećaja ometanja, radi i jedno i drugo.
Desetog dana haljina je gotova. Na vješalici, lipo pada, baš kakva treba biti. Ovratnik sjeda, bokovi ne štrče. Popravi malo rub.
Zove Ljiljanu.
***
Sestra doleti za pola sata, razdragana, od dragosti jedva navukla jaknu.
Daj da vidim!
Jelena predaje haljinu, Ljiljana odlazi presvući se. Jelena pije čaj, gleda kroz prozor mačka crvena oblizuje ogradu, kalkulira odakle skočit’.
Jelo! Ljiljanin glas čudan.
Što je?
Dođi ovamo!
Uđe ona u dnevnu. Ljiljana pred ogledalom, velikim, što ga Jelena nikad nije voljela.
Haljina joj stoji pa, kao salivena. Ne samo da stoji, nego izdužuje, stisne struk, ne stišće bokove. Tamnoplava boja baš uz kosu.
Majko mila reče Ljiljana. Jelena…
Kaj?
Pogledaj što si učinila!
Jelena šuti, u grlu joj se suši.
Sviđa ti se?
Sviđa!? Ljiljana se okrene s boka na front. Aj ti meni reci, jesi svjesna da izgledam deset godina mlađe? Da to znaš?
Ma, dobar kroj…
Kroj! Ljiljana zamahne rukom. Jelo, ti si majstorica. Prava, a sjediš ovdje i kuhaš gulaš. Nakratko zastane. Znaš šta, reći ću Mariji (ona iz parka), ona stalno žuga da joj suknju nitko nikako ne zna prepraviti. I Ruži ona sve govori kako nema haljine za njezinu figuru. Mogu ih dovesti?
Jelena je htjela reći da nema potrebe, da je ovo za prvi i zadnji put. Ali nešto je zaustavi.
Dovedi, kaže.
***
Marija se pojavi za dva dana s prevelikom suknjom. Kroj normalan, ali struk širi dva broja. Jelena pogleda, zakopča, kaže: dođite prekosutra.
Suknja ispadne kao nova. Marija se okreće pred ogledalom i ne želi otići.
A možete li haljinu sašiti?
Mogu.
Koliko bi to koštalo?
Jelena na sekundu zastane. Dosad nije ni pomišljala na novac. Za Ljiljanu džabe, za Mariju iz pristojnosti. No sad ima konkretni pitalac.
Reći ću kad vidim o čem se radi.
Kad Marija ode, Jelena sjedne s papirom. I dugo briše, piše, križa. Na kraju: prepravke, veće prepravke, izrada haljine, izrada s podstavom.
Gleda taj papir i ne zna što osjeća. Nije strah, nije baš ni radost. Više osjećaj eto, zemlja pod nogama.
***
U svibnju dođe Ruža iz susjedstva. Potom njezina prijateljica, čijeg se imena Jelena prvo ne sjeti. Pa susjeda s kata, teta Anka, traži bluzu uz hlače. Jelena radi na stolu u kuhinji, prenese mašinu do prozora radi svjetla. Kupi konce, nekoliko novih igala. Otiđe još jednom kod Gavrilovića po tkaninu, da ima za uzorak.
Viktor to sve zapaža. Nemoguće je ne zamijetiti: u kući vonja na tkaninu, po stolu papiri s krojevima, telefon zvoni zbog nepoznatih žena.
Koja ti je ono bila jučer? pita za večerom.
Klijentica. Naručila bluzu.
Klijentica! izgovori to tonom koji Jelena zna. Podrugljivo, malko snishodljivo. Otvaraš, šta, krojački salon?
Za sada ne.
Za sada. Odbaci vilicu. Jelena, znaš li ti kak se to čini ljudima? Ja predajem na faksu. Ljudi iz ove zgrade su moji kolege. Kad u stanu marširaju neke žene, a mašina pršti…
Mašina ne pršti glasno.
Nije poanta u zvuku. To izgleda…
Kako, Viktore?
Nije odgovorio. Jeo je dalje. Jelena ga je gledala. Nekad bi spustila pogled u tanjur i čekala da prođe. Sad, nije imala želju to raditi.
Imam narudžbe, radim. To je dobro.
Ti si u penziji. Ne treba ti posao.
Meni treba.
Pogleda je. Čini se iznenađen njenim tonom. Šuti, pa:
Aj samo pazi da ne smeta.
Ništa nije pitala na što misli. Nije ni on objasnio.
***
U lipnju Ljiljana uleti:
Slušaj, imamo zanimljiv zadatak. Znaš onu Svetlanu s Trga bana, ona sa suprugom električarom? Plemkinja joj se udaje. Trebalo bi vjenčanicu. Ne onu običnu bijelu, zrelija je mlada ima 42. Nešto elegantno, krem boje. Bi li prihvatila?
Jelena dvaput razmisli. Vjenčanica je nešto drugo. Odgovornost, puno proba, skupa tkanina. Nije još vjenčanice krojila ma nešto slično kao cura, ali ne profesionalno.
Neka dođe, pričat ćemo.
Plemkinja se zvala Mila, mirna žena, kratke kose, govori sigurno, konkretnim rečenicama. Zna što hoće. Jelena sluša, upisuje.
Sjedi s Milom za stolom, piju čaj, i Jelena shvati da joj je zanimljivo. Ne samo posao zanimljivo kakvu Mila haljinu želi. Što želi reći tim krojem, kako vidi samu sebe. To je izazov i to živi izazov.
Pristajem reče Jelena.
Mila dogovori cijenu, Jelena navede. Mila kaže: Super, nema frke.
Prva proba iduću srijedu dogovore.
Kad je Mila otišla, Jelena primijeti da joj ruke malo drhte ali ne od straha.
***
Viktor je te večeri bio posebno mrzovoljan. Jelena ni ne zna zašto, a zadnje vrijeme prestala je pratiti njegove promjene raspoloženja. Došao je kasnije, bacio aktovku u hodniku, u sobi nestao. Jelena upravo šiva podstavu za Milinu haljinu.
Jelena? zove iz sobe.
Da?
Gdje je večera?
Na štednjaku, poklopljeno. Ćufte su, tople su.
Tišina. Onda se pojavi na vratima kuhinje.
Zar nisi mogla servirati stol?
Radim, Viktore.
Radiš! Pogledom kraj tkanine na stolu. Serviraj ti meni večeru!
Jelena završi šav, što traje još kojih 20 sekundi. Ugasila mašinu, presavila tkaninu.
I shvatila u tom času da neće otići servirati. Bez ljutnje, bez unutrašnjih monologa samo jasna čista misao.
Vik, kaže. Uzmi tanjur iz ormarića, ćufte su na štednjaku, kruh u škrinji. Znaš naći.
Pogleda je.
Molim?
Dovršit ću ovo za dvadeset minuta pa ćemo večerati skupa ako ti paše. Sad ne mogu prekinut’ važan mi je trenutak.
Tišina. Čuje se televizija kod susjeda. Automobil na cesti.
Ozbiljno?
Jelena gleda ravno. Ne osjeća strah. Zapravo, ništa posebno. Samo drži leđa ravno.
Da.
Ostane još koju sekundu, pa ode u sobu, zatvori vrata.
Jelena sjedne za mašinu i nastavi šivati.
Večerali su svatko u svojoj sobi. Čula ga je kako zvecka posuđem. Kasnije tišina. Ona jede sama, stojeći uz prozor. Van je još svijetlo, osječko ljeto dugo, a nebo iznad zgrada roza-sivo.
Bilo joj je dobro. Čudno dobro ali baš tako. Smireno, prazno, u onom dobrom smislu kad nakon sto godina konačno napraviš što si dugo skupljao hrabrosti.
***
Probe za Milinu vjenčanicu prošle su glatko. Haljina baš kakvu je Mila zamislila: krem svila, ravan kroj, lagano širi donji dio, tričetvrt rukav. Na trećoj probi Mila prizna:
Nikad nisam ovako dobro izgledala. Ovako… točno.
Haljina je šivana po vama, a ne vi za nju kaže Jelena.
Mila se nasmiješi.
Preporučit ću vas svima.
Veselit će me.
Nakon što je otišla, Jelena ostane još dugo pisati. Krojački salon. Ljiljana je to često predlagala, ozbiljno, ali Jelena je mahnula rukom: ma kakav salon, gdje, s kim, imam stan, imam muža, godine. Ali sad su joj brojke same iskočile. Koliko je zaradila dosad. Koliko se kreće najam lokala u centru. Može i izvan centra, jeftinije. Opet papir, kalkulacija.
Pokazalo se da može. Nije luksuz, ali ide.
***
Razgovor s Viktorom nije planirala. Desio se krajem srpnja, kad je već unajmila prostor, malu sobu u Radićevoj, drugi kat, tri prozora. Plaćala tri mjeseca unaprijed, od krojačkih prihoda.
Viktor je saznao slučajno. Marija s drugog kata rekla mu u stubištu: Vaša gospođa otvara krojački salon, svi se veselimo! Došao kući ravno upitat’.
Jelena sve objasni. Unajmila prostoriju, planira raditi tamo. Gužva je doma.
Viktor stoji. Onda sjedne a to nikad ne radi! obično stoji kao šerif.
Znaš li ti da je ovo smiješno? kaže. Imaš skoro 60, otvaraš salon. Jelena, to je tragikomedija.
Nije meni.
Tu treba plaćati najam, režije. Odakle ti?
Od zarađenog. Dovoljno.
Pogleda je dugo, prvi put bez zurenja. Jelena ne odvodi pogled, nekad bi ga skrenula.
Promijenila si se. konačno on.
Vjerojatno.
Ne baš na bolje.
Tvoje mišljenje.
Ustane, prošeta do prozora, pa:
Misliš da je to nešto ozbiljno. Ma, to ti je prolazno, igrarija. Proći će te, Jelena.
Možda hoće, mirno kaže. Budemo vidjeli.
Te večeri više nisu razgovarali.
***
Salon se zvao Sunčana soba. Jelena je danima birala ime. Ugodak joj bio presladak, Atelje suhoparan. Sunčana soba sinulo joj je kad je jedan dan ušla, a sunce prali prozore.
Omaljala zidove u bijelo, stavila mašinu uz prozor. Kupi policu za tkanine, veliko ogledalo, stalak za gotove stvari. Ljiljana pomaže s namještajem i uporno traži nabavi lončanice!
Mora biti cvića uvjerava. Žene kad dođu, da im bude lipo. Pelargonija neka ne traži previše brige.
Meni ružna pelargonija.
Uzmi ljubičice veseli su, a žive.
Jelena kupi tri ljubičasta i stolac odma ljepše.
Prva mušterija u salonu došla je prvog kolovoza, ponedjeljak. Jelena zapamtila datum. Žena nepoznata, preporuka od Mile, treba prepraviti kaput dobre ruke, ali rukavi duži. Jelena skrati sat vremena, skromno naplati, žena ode s riječima: Još ću doći.
I došla. A došle i druge.
Do rujna raspored pun dva tjedna unaprijed.
***
Promijenila se Jelena. Vidjela je to i sama u ogledalu, a rekle su joj i druge. Ošišala se u frizerskom salonu u Radićevoj ne kod starice s kamenicama nego kod mlade Lane. Lana joj reče: Imate dobru glavu, treba vam bob frizura! Ošiša se na bob, s par sijedih zbog kojih ne žali. Dobro joj stoji.
Nakon trideset godina sašije Bogu za dušu prvu bluzu sebi. Od lana, svijetlo sivu, s malim ovratnikom. Obukla u salon. Teta Anka, što je nosila kaput na prepravku, pita:
Jelena, gdje ste to kupili? Predivno!
Sama sašila.
Vi sebi šivajte češće, baš vam stoji.
Jelena radi sebi. Ormar polako mijenja; ne drastično ali polagano. Ono što je ružno ne nosi, zamijeni s nečim što je sama napravila. Do listopada, drukčije izgleda nije mlađa, ali… točnija.
Viktor to primijeti. Ništa ne govori, ali vidi. Ponekad je za večerom duže promatra.
Razgovarala je s njim smireno, bez nervoze kakve je nekad znala imati. Kuhala i čistila, ali više ne kao da joj je to sav identitet. Samo dio života ali ni blizu cijelog.
***
U listopadu dođu tri žene žene Viktorovih kolega. Jelena nije ni shvatila odmah, tek je jedna rekla: Čuli smo od profesora Marinića, jako su vas hvalili.
Zapiše ih, dogovori termin. Kad su otišle, Jelena se samo nasmije i pusti stvar.
Za večerom kasnije to ni ne spomene.
***
Zima prođe u poslu. Jelena više ne broji sate, ni vikende. U Sunčanoj sobi toplo, gazdarica nabavila dobar radijator, mušterije dolaze i odlaze, Ljiljana svaki dan dolazi i pomaže, povremeno za sitni honorar (prvo se opire, pa potom uzima). O novcu se otvoreno razgovara, i to je novo.
Do veljače uzme pomoćnicu. Mlada žena, Ana, 29, zna šivati, radila na tvorničkim šivaćama. Mirna, uredna, odmah skužila posao. Jelena je uči onako kako je i nju mama pokazuje rukama.
U ožujku, baš godinu dana nakon one čuvene svađe, Jelena stoji uz prozor Sunčane sobe i gleda Radićevu. Otoplilo, lokve se sjaje, ljudi u raskopčanim jaknama. Tiho, radno jutro.
Ana za stolom reže nešto.
Jelo, netko vas treba.
Jelena se okrene.
Na vratima Viktor.
Gotovo ga ne prepoznaje. Ne zbog toga što se promijenio fizički, nego tuđ je u ovom prostoru. Doma već žive kao dva paralelna svijeta, večeraju nekad skupa, češće odvojeno. Nikad nije bio u salonu.
Vik.
Zdravo, odgovori i… zvuči drugačije. Bez one napetosti, kritike. Samo govori.
Ana, odi na pauzu kaže Jelena.
Ana odmah izađe. Viktor pogleda prostor: tri prozora, ljubičice, stalak s gotovim robama, police s tkaninom. Jelenina mašina kod prozora. Sve baš kako treba.
Lijepo ti je ovdje, nespretno kaže. To osjeti pa pročisti grlo.
Sjedni, Jelena makne materijal sa stolca.
On sjeda, ona ostaje uz prozor.
Došao sam… počne, pa stane.
Da?
Nema te više doma. Odnosno, doma, ali…
Znam šta želiš reći.
Gleda je, a njegovo lice kao da je novo. Jelena pogleda pažljivo i gotovo ga ne prepoznaje. Šezdeset godina, izgleda i starije. Mršaviji. Košulja baš i nije speglana.
Jelo kaže. Bez tebe mi baš… ne ide. Znaš?
Kako to misliš?
Pa, kuham loše. Doma… nered.
Jelena šuti.
Mislio sam da možda ti… ne dovršava rečenicu, ali njoj je jasno.
Ona priđe mašini. Pipa konac. Mašina namještena, kroj pod nogom.
Viktore, tiho, sjećaš li se što si rekao prošle godine? Da sam strašilo.
On šuti.
Tad sam se gledala u ogledalo. Dugo. I nisam mogla prepoznati samu sebe. Ne jer sam ružna. Nego prazna. Priča mirno, kao činjenicu, bez zamjerke. Živjela sam trideset godina, a nigdje me nije bilo. Kužiš?
Jelena…
Čekaj. Ne krivim te, nije ovo priča o tvojoj krivnji. Samo objašnjavam. Napokon ga pogleda. Znaš, tek sam sad skužila tko sam. Što mi je zanimljivo. Što imam. Sa sobom mi je zapravo baš lijepo. Kužiš?
On je gleda dugo.
Znači, ti…?
Ne znam, iskreno. Ne razmišljam sad o tome. Razmišljam o haljini koju trebam završiti do petka. O Ani koju učim porube. O tkanini koju mi nisu još dostavili.
To ti je sad u glavi.
Je. I sviđa mi se. Stanka. Sorry, Vik.
On ustane polako. Zastane na vratima, ne okreće se.
Onda barem ponekad ostaviš gulaš. Ja tvoj gulaš ne znam skuhati.
Jelena ne odgovara. On odlazi.
Jelena ostaje uz prozor i gleda ga kako hoda Radićevom. Sivo kaput, šešir, ruke u džepovima. Onako ravnih leđa nekad joj je to bilo najljepše. Skrene iza ugla, nestane.
Na vratima proviri Ana.
Mogu natrag?
Možeš. Jelena sjedne za mašinu. Aj da vidim onu bluzu od jučer, pokaži porub.
Nova klijentica ulazi. Jelena čuje kako tiho razgovara s Anom u hodniku, nesigurnim glasom, pomalo sramežljivo. Uvijek je tako prvi put zna ona najbolje.
Jelo, zazove Ana. Gospođa Vera iz Dnevnog reda stigla!
Neka uđe. Jelena ustanovi iglu, provjeri konac. Mašina čeka, spremna. Svjetlo snažno pada kroz tri prozora Sunčane sobe.
Ulazi žena tu negdje njenih godina, u kaputu, nesigurno promatra prostor, tkanine, mašinu.
Dobar dan reče Jelena. Sjednite, recite što trebate.
Žena sjeda. Počinje sramežljivo, ali razgovor se brzo rasplamsa.
Jelena sluša i već vidi što od toga može biti. Vidi tkaninu, kroj, kako će to pristajati. Ruke znaju.
Uzme olovku i bilježi.
