Imala sam 16 godina kad sam zatrudnjela s dečkom kojeg sam tada jako voljela. Zvao se Tomislav, išli smo skupa u srednju školu i bili zajedno već godinu dana kad mi se dogodila ta “avantura života”. Naravno, kad sam saznala da sam u drugom stanju, oboje smo paničarili i tajili vijest od roditelja. Nisam baš majstor za dramatične objave, a roditelji ni najmanje nisu bili pripremljeni na takve vijesti pogotovo jer su od mene imali očekivanja da budem odlična učenica i “uzor kćer”.
Moja obitelj je bila, kako kažu, “ugledna”, barem dok nisam zavrtjela taj životni scenarij. Tata i mama su se palili na to da završim neki fensi fakultet i na kraju imam dobar posao, idealnu karijeru i život bez prevelikih turbulencija. I gle beba definitivno ne ulazi u tu viziju savršenstva.
Kad su roditelji saznali, bili su toliko bijesni da sam imala osjećaj kao da su mi zabranili pristup frižideru do kraja života. Mama mi je praktički naredila da idem na abortus, tvrdeći da još nije kasno. I, eto, ni doktor u bolnici Sveti Duh nije se puno dvoumio Sve će biti u redu, rekli su. Ja, Tomislav, i naši roditelji nastavili smo živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
Poslije tog šokantnog semestra vratila sam se u školske klupe, maturirala, zatim upisala fakultet u Zagrebu, a godinu kasnije Tomislav i ja smo se i vjenčali. Roditelji se više nisu miješali u naše odluke. Sve je išlo po planu bar nekih godinu dana. Kad sam ponovno zatrudnjela, svi su skakali od sreće, čak i oni koji su prije skakali od bijesa.
Ali, naravno, kad pomisliš da je sve super, život te udari po džepu i duši. U šestom mjesecu trudnoće krenulo je jako krvarenje. Mali Ivano je rođen s tek kilu i pol, kao da su ga poslali iz popusta na bebe. Tri sata kasnije nije više bio s nama.
Liječnici su mi spasili život, ali nisu uspjeli zaustaviti komplikacije, pa su mi morali odstraniti maternicu. To znači djece više nema, ni na crno ni na zeleno. Mama je došla u bolnicu, plakala je više nego i kad je Hajduk izgubio, i rekla da joj je žao što me onomad natjerala na abortus. Iskreno, to mi baš ništa nije pomoglo.
Stvarno, nema gumice za prošlost niti popravka za ono što je već jednom puklo. Sada znam da nikada neću biti mama, da nikada neću držati svoje dijete na rukama. Više ni ne znam hoće li Tomislav i ja ostati skupa i hoćemo li ikad biti stvarno sretni, jer ipak dijete je djetelina s četiri lista za svaku obitelj a nama je ponestalo sreće.
