Mjeriti dušom, provjeriti glavom
– Cure, moja svekrva je potpuno poludjela! Jučer je banula s loncem sarme! Možete li to zamisliti? Moja sarma joj, naravno, ne paše. Njezin sin je naviknuo na njezinu! Sanja je odmaknula šalicu kave i privukla si čašu. Otkud? Recite mi vi! Otkud dolaze takve žene? Hoćemo li mi biti iste? Ako da, odvedite me u šumu, pa da ne nađem put kući!
– Sanja, smiri se malo! Ljerka ju je umirujuće potapšala po ruci. Možda je žena u klimakteriju ili joj je dosadno. Tvoj joj je sin jedini, a sada ne zna što bi sama sa sobom nego pomoći. Pusti, sarma ko sarma! Budi zahvalna i još pitaj za porciju više, manje ćeš morati kuhati. Neka se trudi.
– Taman posla! Onda bi se mogla useliti kod nas! Dovoljno mi je ovo što sad radi. Sjećaš se onog seta za donji veš koji smo kupile za Božić?
– Poklončić?
– Tako je. Bacila ga!
– Kako, pobogu? Ljerka je prolila šalicu čaja dok je prolazila Olinku, a stolnjak se obojio u svijetložuto.
– “Nije dobar za zdravlje! Gaće nisu prikladne!” Sanja se zasmijala nervozno. Nisam joj ni rekla koliko je to koštalo. Poludila bi na licu mjesta.
– Nikad joj ugoditi! Brine o tvome zdravlju, a tebi opet ne valja. Ljerka se počela smijuljiti, ali je odmah uozbiljila lice. Ali zašto ona tebi prekopava po donjem rublju?
– E, to pitaj nju! Sanja je bacila salvetu na stol i krenula upijati mrlju. Ajme, što radim! To se više ne da oprati!
– Opusti se do sada šutljiva Olgica uzela joj je salvetu i gurala kavu prema njoj. Sva si na rubu živaca. Tako nećeš daleko.
– Uh, cure, dok smo živjeli u podstanarskom, bilo mi je duplo lakše! Nije dolazila svaki dan. Mogla sam pol dana lutati po stanu i razmišljati o narudžbama, nitko me nije remetio. Njoj ne možeš objasniti da je posao od kuće isto posao. I ne želi razumjeti da zarađujem skoro kao i njezin sin. Otkad smo kupili stan, osjećam se kao pod mikroskopom. Dolazi kad joj padne na pamet. Radi što hoće i sve to pod izlikom da nam je ona pomogla za učešće. Eto, sad sam joj valjda rob. Sanja je uzdahnula.
– Promijeni brave.
– Ne mogu. Muž će joj svakako dati ključ. To je njegova mama, pa da ne bude ljutnje! Možda je bolje da se rastanem?
– Nemoj pričati gluposti! Zbog toga? Sanja, što je s tobom? Bila si najveća “zločesta” u razredu! Gdje je nestala ta cura? Ljerka se naljutila.
– Otišla u prošlost propalih snova. Sanja je nagnula čašu i dublje udahnula. Dosta kukanja. Moram se sabrati i radikalno riješiti stvar. Inače ću poludjeti. Dijete će me se bojati. Jučer me pitao zašto sam takva nervozna. Što ću mu reći? Da me baka izludila? U pravu ste vi…
– Pa naravno! Ja ću tražiti muža siroče! Da nitko osim mene ne zna kuhati sarmu. Ljerka je mahnula konobarici. Ajmo uzeti desert, za smirenje živaca.
– Može… Sanja je brisala suze i nasmiješila se. Hoćete da vam pokažem kakvu sam tortu napravila za svadbu? Ni sama sebi ne vjerujem.
Kad su pognule glave nad Sanjin mobitel, cure su ostale bez riječi.
– Vau!
– Sanja! Kako ovo? Kako stoji ovako u zraku? Predivno!
– To je tajna zanata! Marko mi je pomogao, slagao konstruktor pa sam vidjela foru. Ne pitajte kako sam dostavila, ali imam šest narudžbi za sljedeća dva mjeseca. Samo… nisam sigurna kako ću sve to stići.
– Neka baka pričuva unuka! Neka ima posla.
– Naivna si ti, Ljerka Sanja se nasmijala. Onda odmah postane bolesna, gdje god može.
– Pošalji ih kod njenih na selo!
Sanji je zastala ruka s kavom.
– Olgica, genij si! I neće se motati pod nogama, a ona će svom sinčiću može skuhati sarme, na svom terenu, iz svojih tanjura. Trebam dati klincu par bombona, da uveseljava baku.
Prijateljice su se nasmijale, znajući dobro kako se Marko ponaša kad pojede slatko. Na svakoj dječjoj proslavi Sanja je pazila da ne pretjera.
– A ti, Olgica, kako? Ljerka se okrenula njoj. Danas si tiha, tvoja svekrva ne grinta?
– Nema kad, Ljerka. Otkad sam u braku prošlo je tek nekoliko mjeseci. Olgica lizne žličicu, pa se namršti. Koliko šećera stave u ovu slasticu?
– Idi im pokaži! nasmijala se Ljerka pa naglo ušutjela gledajući u Olgicu. Što se događa?
– Ne znam, cure. Sve je nekako pretiho. Slušam Sanju i mislim, ne bi to smjelo biti tako.
– A možda si imala sreće i dobila onu ‘pravu’ svekrvu Ljerka slegne ramenima. Ne mogu svi imati vatromete kao Sanja. Takve su rijetke.
Olgica se sjetila dana svojega vjenčanja i riječi koje joj je tada rekla buduća svekrva, Marija.
– Olgice, nisam ja neki kolačić, niti novčanica da bih ti morala biti draga. Sasvim se ne poznajemo. Malo sam zafrknuta, po svome ćudljiva, pa ćemo se sporazumjeti valjda teško. Ali slušaj najvažnija je obitelj. I sreća moga Damira. Ako te on izabrao, mora biti za nešto. Za sada vidim uglavnom da si lijepa i pametna, završila faks s pohvalom. Ostalo će život pokazati. Savjete vam neću soliti niste djeca. Pomogli ću kad bude trebalo. Ostalo ćemo vidjeti.
Njezina iskrenost iznenadila je Olgicu. Nije navikla da netko tako otvoreno govori.
Olgica i Damir upoznali su se na svadbi kod prijatelja. Dok je stajala sa strane, promatrao ju je niži, snažan dečko. Olgica zbog visokih peta bila je skoro za glavu viša.
– A zašto ne loviš buket? Ne želiš se udati?
– Ne.
– Zašto? Svaka cura valjda sanja o toj prilici…
– Ne o udaji, o ljubavi, o tome da bude voljena.
– Zato ne sudjeluješ u tim običajima?
– Ne baš.
– Nego?
– Na ovim petama jedva stojim uspravno, a skakati bih teško riskirala.
Cijelu večer su pričali i rastali se tek kad ju je Damir otpratio kući, poljubio u ruku i tražio broj.
Olgica je te večeri do pola noći gladio ispoljubljenu ruku, misleći što bi na to rekla njezina baka.
– Rekla bi: “Napokon!” šapnula je Olgica tiho, s osmijehom.
Serafina, baka, odgajala ju je sama. Nakon što joj je sin poginuo, a Olgina majka otišla raditi u inozemstvo, nekoliko godina još je pisala pisma, slala skroman novac, pa nestala. Serafina se spremala prijaviti nestanak, ali došlo je pismo majka se udala i čeka dijete. Olgica je shvatila da joj je baka jedina obitelj. Kad je baka oboljela, Olgici je bilo petnaest. Život joj se preokrenuo nestali su društvo, provodi, postale su samo terapije, bolnica i škola. Olgica je tada došla k sebi. Slušajući baku lila bi suze, a trudila se ne pokazati koliko je boli.
– Uči, Olgice! Sad si sama sebi preostala. Ja više ne mogu, ne znam koliko ću izdržati. Daj mi da mirno odem, da se ne brinem za tebe.
Divila se snazi svoje bake. Umjesto godine, koliko su prognozirali liječnici, Serafina je izdržala tri. Majka se vratila tek dva mjeseca nakon sprovoda.
– Nisam mogla ostaviti djecu… izbjegavala je pogled.
Bijesna je bila kad je čula da je Serafina ostavila stan i komadić vrta Olgici.
– To nije u redu. Treba dijeliti, kćeri.
Olgicu je preplavio bijes. Plakala je i vikala, izgovarala sve što je nakupilo dok je majka bila daleko. Sjećala se tih noći kad je uz bakinu postelju često šaptala: “Kucaj, srce, molim te, kucaj, dok si tu ona je živa…”
Zapravo, ona se bojala samoće. Majka ju nije zvala više, drugih nije bilo. Majka je poslušala njezine riječi, spakirala se i otišla zauvijek.
Isprva izgubljena, Olgica se ubrzo sabrala i ispunila što je obećala baki. Učiti joj nije bilo teško, posao i studij uskladiti bilo je puno teže. Ljerka, čiji je otac bio vlasnik firme za namještaj, sredila joj je posao.
– Tata sumnja, ali ja vjerujem da ti nećeš odustati.
Burna, lijepa, britka i sposobna Ljerka bila je uspješna u karijeri, ali s muškarcima baš i nije imala sreće.
– Sve mi se pojavljuju čudni tipovi. Treća bi trebala već biti usput, a njega nema!
Velika obitelj bila joj je glavni san. Ljerka i Sanja bile su Olgici najbliže. Uvijek su bile zajedno, bez obzira na razlike.
Sanja je odrasla s majkom i često je kod njih nestajalo kruha za ručak. Sanja je skoro živjela i kod Olgice i Ljerke te bi uz baku Serafinu jela istu juhu i hvalila pogačice. A i pomogla je oko oporuke, kad je majka pokušala izazvati podjelu imovine.
– Neka proba! Po sudu ću je dotući!
– Ne treba, Ljerka. Shvatila je već.
Ipak, Ljerka je kasnije obavila razgovor. Suđenja nije bilo, ali ni majke više.
A onda je došao Damir. Dvije godine su bili zajedno pa su se vjenčali. Ljerka je ulovila buket i privukla najbližeg Damirova prijatelja.
– Ajde, idemo plesati?
Olgica i Sanja su se smijuljile i križale prste za sreću, ali nije uspjelo. Ljerka je nakon mjesec dana napustila dečka, odbila objasniti.
– Nije to to!
Poznale su je nije trebalo pitanja.
Maksim je često dolazio kod Olgice i Damira, i svaki put, kad bi srela Ljerka, izbjegavala ga je.
– Što s njim ne štima? Olgica je pitala.
– Bolje pazi na tog ‘dobrog’ dečka. Mutan mi je.
Olgica nije kužila. Bi zabavan, spreman pomoći, hvalio Oljicu svekrvi Mariji, koju je to iritiralo.
Godina, pa još jedna, Olgica otkriva trudnoću. Neočekivana sreća. Pripremala se za MPO, jer su liječnici rekli da Damir ne može imati djecu prirodnim putem. Damir je podržao, ali dogodilo se čudo!
– Bože, Damire! Oljica je plakala pred Marijom, koja je došla na Damirov rođendan. Najljepši poklon!
– Najbolji! grlio ju je Damir, ali gledao majku jer je klima glavom.
– Što nije u redu, mama? pitao je u autu, vozeći je doma.
– Ne znam, sinko. Sve nekako iznenada.
– Što hoćeš reći?
Marija ga je pogledala ravno u oči.
– Vjeruješ svojoj ženi?
– Mama!
– Vjeruješ li joj?
– Potpuno. I da ne čujem više takve priče! naglo je zaobišao rupu i bacio pogled na nju. Ne razumijem te. Budi sretna zbog unučića.
– Jesam, sine. Sada jesam… kroz prozor gledala u razmišljanju.
Rodio se Jurek i Olgica je utonula u brige oko njega. Marija se nije nametala, ali bi uvijek uskočila ako treba pomoć.
– Oljice! Halo, oduzeta si! Ljerka joj mahne pred licem, a Olgica se trgne iz zamišljenosti. Što se dogodilo?
– Ništa, malo sam u svojim mislima. Oljica se stresla, tjerajući tugu. Cure, idemo dalje. Ljerka, ima li novih simpatija?
Pogledala je na sat više od dva sata, a Marija ni jednom nije zvala da pita kad će doma. Zaista, zlatna svekrva. I ona je inzistirala da ode na kavu s prijateljicama.
– Idi! Malo ćeš se oraspoložiti. Ja ću pričuvati Jureka.
– Hvala… Olgica nije znala što reći. Ali uvijek je osjećala neku sitnu nelagodu, onaj “kamenčić” između nje i Marije malen, nevidljiv, ali oštar. Nije znala reći što ju bode.
Uz smijeh Ljerkinih dogodovština, Olgica je bila nervozna, ali nije znala zašto.
Zazvonio joj je mobitel, toliko glasno da je skoro prolila piće.
– Oljice… glas svekrve je bio mutan, Olgica ga nije odmah prepoznala. Olgica…
Ono što je uslijedilo izbrisalo je iz sjećanja. Ne sjeća se kako su joj prijateljice šamarale obraze, kako su zvale taxi, kako je Sanja poila vodom. Ne sjeća se kako je stigla doma, gdje je Marija, naglo postarala, predala Ljerki Jureka i zamolila:
– Ideš sa mnom? Strah me…
Damir se zabio u rupu na cesti. Auto je odskaknuo, proklizao na suprotnu traku i direktno pod kamion.
Olgica je nestala u magli bola. Plakala je, sakrivala suze. Ponekad je čistila do besvijesti da prekrati bol. Predložila je Mariji da dođe kod njih, barem dok ne prođe sve, ali:
– Ne mogu… Ovdje su njegove stvari, njegova soba. Nekad mi se čini, samo što neće izaći iz kuhinje i tražiti palačinke.
– Meni ih nije tražio…
– Moralo nam nešto ostati naše, zar ne? Marija se blago nasmiješila. Kod mene nije dopuštao da ih radim, tvoje su mu bile bolje.
Jurek je unosio veselje između njih dvije, ne shvaćajući gdje je tata i zašto su tužne.
Gledajući Mariju kako postaje toplija uz unuka, Olgica joj je sve češće nudila da pričuva djecu. Vidjela je ispravno postupa.
Prošlo je pola godine, Božić se približavao, a Olgici je bilo sve gore. Trebao je to biti prvi Božić koji će provesti u Alpama, Damirova želja bila je naučiti skijati.
– Ja ću osvajati staze, a ti s Jurekom na snjegovića.
– Nauči prvo stajati na skijama! podbadala je muža.
– Ma tebe kad sam osvojio, planine su najmanji problem!
Morala se suzdržati da ne vrisne od boli. Već je htjela otkazati put kad se oglasila Marija.
– Ako ne tamo, idemo negdje. Svi zajedno: ti, ja i Jurek. Mislim da bi nam svima lakše bilo. A možda i Jurek nešto upamti…
I pristala je.
Zimski Split dočekao ih je sumorno. Kiša je padala danima, samo jednom su došli do mora gledati valove.
– Siva je… Oljica je podešavala kapu Jureku, koji je skakao kad bi naišao val i gledao u nju, čeka da podijeli oduševljenje.
– Snažno, Oljice… To je život, bura… Marija se grlila rukama, ukočena gledala u more. Olgica ju je obgrlila, neobično i njoj samoj, jer si nije dopuštala topline prema svekrvi. A ni Marija prema njoj.
Nagnula joj je glavu na rame.
– Dobro da ste mi ostale…
– Ostale?
– Da, Olgica. Umalo sam vas obje izgubila, nakon Damira.
– Kako mislite? upitala je zabrinuto Olgica.
– Maksim! Marija je skoro ispljunula ime, Olgica se stresla.
– Što s Maksimom? pokušala se sjetiti kad ga je zadnji put vidjela. Devetog dana nije došao na komemoraciju. Tad joj je bilo ionako sve mutno.
– Došao je meni.
– Kada?
– Tjedan nakon… Rekao je da je bio odsutan, da želi pričati.
– Pomagati?
– Ne, Oljice. Htio je reći da Jurek nije Damirov.
Kao da ju je netko pogodio tupim predmetom.
– Što je rekao? ponovila je.
– Da Jurek nije od Damira. Da si ga rodila s drugim, meni se činilo, čak mislio na sebe. Znao je za Damirove zdravstvene probleme, pa kao, ti si našla rješenje.
Olgicine ruke padaju, korak unazad.
– I vi ste povjerovali? bijes sijevao.
– Što misliš bih li ja sada bila s tobom da sam povjerovala kretenu?
Olgica je šutke gledala u svekrvu.
– Otjerala sam ga. mirno kaže Marija i zagrli ju.
– Zašto? Olgicin glas je odjednom tih, a Marija je pogladi po kosi.
– Mirno. Lagao je, vidjela sam to. A još više jer je Damir tebi vjerovao. Potpuno. Nismo se dobro upoznale dok je on bio živ, ali ako želiš, bit ću ti pri ruci i bolje ćeš upoznati mene. Znam da ti to ne treba nužno, više treba meni. Zato te molim…
– Ne trebate moliti. Mi smo obitelj. Kako bi moja baka rekla: što je to obitelj, ako ne stoje uz tebe? Onda je ništa.
– Ni ja ne želim biti… ništa. Marija zagrli Jureka. Jesi, mali, smrznut? Idemo mi polako, da ne zakasnimo na večeru. Ispričaj mi više o tvojoj baki, Oljice.
Šetale su kišnim gradom, pričale i pričale. Po prvi puta, iskreno. Stala je i pitala:
– Zašto je on to radio?
– Tko?
– Maksim. Zašto je to rekao?
– Ne znam. Zlo je ponekad naprosto zlo. Ima ljudi koji nose gorčinu u sebi i onda žele da i drugima bude loše. Možda je bila zavist, možda tko zna što Bili su prijatelji još iz škole, zajedno trenirali. Damir je uvijek bio za dlaku uspješniji. Kasnije faks, posao, došla si ti. Maksimu nije išlo. Možda je u tome razlog… Ali, bolje da više nije u našem životu.
– Ni ja ne želim.
Olgica nije podijelila s Marijom da je Maksim bio i kod nje devet dana nakon pogibije. S njime je tada razgovarala Ljerka, koja se u međuvremenu preselila kod prijateljice i pazila na Olgicu i Jureka. Što se dogodilo, ne zna, ali zapamtila je samo Ljerkin bijesni glas, a zatim snažan udarac vratima.
– Što je bilo? Olgica je pitala s kreveta.
– Ne pitaj! Ljerka je oštro prekinula. Ako dode opet, tjeraj ga. On nije prijatelj, ni neprijatelj. Gori je.
Tek sad je shvaćala Ljerku.
Ostatak puta provele su u razgovoru. Jurek je zaskakivao čas jednu, čas drugu, ljubeći i pokušavajući dokučiti što se promijenilo. Spominjale su Damira, sanjale o budućnosti.
Pola godine kasnije, Olgica je izvadila zaboravljene štikle, obula ih i jauknula:
– Kinesko mučenje!
– Trpi, ako se želiš osjećati lijepo! Marija se nasmijala, pomažući joj s haljinom.
– Zar ne mogu u balerinkama?
– Vući ćeš pod pa je dugačka. Ponesi, pa ćeš se preobuti.
U ruci je već držala Jureka za ruku i buket u drugoj.
– Uzmi, krećemo, zakasnit ćemo.
– Iju, ne! Olgica je požurila. Ljerka mi to nikad ne bi oprostila! Čekala je ovo cijeli život, a ja zakasnila!
Ljerkina svadba bila je spektakularna i užurbana. Kasnila je matičarka, prstenje nosio važan Jurek, svi su jurili i na kraju mir. Olgica kao kuma prišla je Sanji kod torte.
– Kako si? pogladila je trbuh već vidljive trudnoće kod prijateljice.
– Super! Pomirila sam se s bivšom svekrvom barem do vikenda, inače bi Ljerka ostala bez torte. Sanja namješta tortu. Sve moraš sama, ne možeš nikome vjerovati!
– Što ne štima?
– Gledaj! pokazuje tortu. Malo se pokvarila u prijevozu… Dođe mi da plačem! Radila sam je tri dana.
– To je remek-djelo! Ljerka im se prikrala iza leđa.
– Ajme, prestravila si me! Hoćeš biti kuma ranije nego treba?
– Ma ni danas drage! Danas je moj dan. A ti zbilja plačeš?
– Ma ne… Sanja pokušava sakriti tortu.
Ljerka prođe prstom.
– Nisam izdržala. Prefina je!
– Ubit ću te! Sanja je ostala bez daha.
– Ubit ćeš me kasnije, sad plešem s mladoženjom!
– Što ćeš s njom?! Sanja odmahnula rukom.
Sjede, umorne.
– Gdje su tvoji, Oljice?
– Plesu.
– Kako si sad?
– Dobro, Sanja. Dobro smo.
– Već je zoveš mama?
– Sram me.
– Blesavo! Da je meni takva svekrva…
Olgica je gledala Mariju kako pleše s Jurekom i pomislila kako je Sanja u pravu. Riječ “mama” ima težinu, a baš toj ženi savršeno pristaje.
– Mama… izgovori tiho, prisluškuje zvuk. Uhvatila je Sanjin pogled, klimnula i rekla odlučno:
– Mama!
