Tako je to ponekad
Moji roditelji su dugo čekali mog brata Ivicu. Mama je imala tešku trudnoću i Ivica je rođen prerano. Završio je u inkubatoru. Neki njegovi organi nisu bili dovoljno razvijeni. Disao je uz pomoć aparata. Dvije operacije. Odvajanje mrežnice.
Dva puta su nas puštali da se oprostimo s njim. Ali Ivica je preživio.
Međutim, ubrzo je postalo jasno da gotovo ništa ne vidi i gotovo ništa ne čuje. Fizički se nekako razvijao naučio je sjediti, uhvatio igračku, pa uz namještaj napravio prve korake. Ali mentalni razvoj nikako nije išao.
Naši roditelji su isprva još uvijek imali nadu borili su se zajedno, ali tata se polako povukao, a mama Ankica je nastavila sama.
Pronašla je neku kvotu i kad je Ivici bilo tri i pol godine, ugradili su mu implante za sluh. Sad je, čini se, sve čuo, ali razvoj i dalje nije napredovao. Radili su s raznim stručnjacima: defektolozima, logopedima, psiholozima. Mama je više puta s Ivicom dolazila i do mene.
Uvijek sam joj predlagao nove mogućnosti: ajmo probati ovo ili ono Sve je pokušavala. Nije bilo rezultata. Najčešće je Ivica tiho sjedio u ogradici i vrtio neku stvarčicu, lupkao njome po podu, grickao svoju ruku ili nešto drugo. Ponekad bi zavijao monotono, ponekad modulirano. Mama je tvrdila da ju prepoznaje, da ju zove nekim posebnim glasom i da najviše voli kad mu češka leđa i noge.
Na kraju joj je neki stariji psihijatar rekao: “Gospođo, kakva vam još dijagnoza treba? Dječak vam je hodajući povrće. Odluku konačno donesite i nastavite živjeti. Ili ga ostavite u ustanovi, ili dalje brinite o njemu ionako ste već naučili sve. Nema smisla očekivati veliki napredak, niti da pokapate sami sebe sjedeći uz njegovu ogradicu.” To je bio prvi čovjek u Ankičinom životu koji je rekao nešto određeno. Ivicu je upisala u specijalni vrtić i vratila se na posao.
Nakon nekog vremena kupila je motor oduvijek je to htjela. Počela je voziti po Zagrebu i okolici s prijateljima motoristima kad je grmjela mašina, sve brige i misli su nestajale. Tata je uredno slao alimentaciju u kunama, sve bi dala za njegovateljice za vikend Ivica zapravo i nije bio kompliciran za čuvanje, kad se navikneš na njegovu kuknjavu. Onda joj je jedan od bajkera, Zoran, rekao: “Znaš, ja sam ti se baš jako, jako zagrijao za tebe, imaš nešto tragično, ali posebno.”
“Dođi, pokazat ću ti,” rekla je Ankica.
On je zadovoljno nasmijan mislio da ga vodi k sebi doma i u krevet. Posjela ga je pred Ivicu. Ivica je baš bio živahan i moduliranim glasom se oglašavao možda je prepoznao mamu ili ga je zbunio stranac.
“Majko mila!” rekao je bajker.
“A što si mislio, čovječe?” odgovorila je Ankica.
S vremenom su počeli ne samo voziti, nego i živjeti zajedno. Zoran se držao podalje od Ivice (tako su se dogovorili unaprijed), a Ankica to nije ni željela mijenjati. Onda je Zoran predložio: “Ajmo imati dijete.” Ankica je odbrusila: “A što ak opet bude ovakav? Hoćeš?” Zoran je šutio gotovo godinu dana, pa ipak ponovno pitao. Rodio se Fran. Srećom, savršeno zdrav.
Zoran je rekao: “Sad bi mogli poslati Ivicu u ustanovu, kad već imamo zdravog sina?” Ankica je odmahnula: “Radije bi tebe poslala.” Odmah se povukao: “Ma pitam samo” Fran je otkrio Ivicu s devet mjeseci, dok je puzao.
Odmah je pokazao ogromno zanimanje. Zoran se bojao i ljutio: “Ne puštaj malog k njemu, opasno je, nikad ne znaš.” Ali Zoran je stalno bio ili na poslu, ili na motoru, a Ankica je puštala. Kad bi Fran bio blizu, Ivica nije zavijao. Činilo se i da ga čeka i sluša. Fran je donosio igračke, pokazivao mu kako da se igra, slagao mu prstiće.
Jedan vikend Zoran je ostao doma s temperaturom. Vidio je Frana kako nesigurno hoda i mumlja nešto, a za njim ide Ivica, kao vezan, što prije nije radio. Zoran je priredio scenu i zatražio “makni mi sina od tvog idiota ili stalno pazi na njega.” Ankica mu je samo pokazala vrata.
Prepao se. Pomirili su se. Došao sam tad kod Ankice:
“On je drvo, ali ga volim,” rekla je. “Strašno, ha?”
“To ti je sasvim prirodno,” odgovorio sam. “Voliš svoje dijete bez obzira na sve.”
“Ma nisam mislila na Ivicu, nego na Zorana,” pojasnila je. “A reci, je li Ivica opasan za Frana?”
Rekao sam da je glavni u njihovom paru očito Fran, ali svejedno treba nadzirati. Tako smo se dogovorili.
S godinu i pol Fran je naučio Ivicu slagati kocke po veličini. Sam je već pričao u rečenicama, pjevao dječje pjesmice i recitirao brojalice tipa: “Sijao Janko repu.”
“Je li nam mali genijalac ili što?” pitala me jednom Ankica. “Zoran me natjerao da te pitam. Pola prijatelja ima klinace koji jedva tata, mama znaju u toj dobi.”
“Možda baš zbog Ivice,” rekao sam. “Nije svakom klincu u toj dobi prilika da vuče drugo dijete u razvoju.”
“Eto!” obradovala se Ankica. “Tako ću i tom panju s licem reći.”
Baš prava ekipa, pomislio sam. Hodajuće povrće, panj s očima, žena na motoru i mali genijalac. Čim je Fran naučio na kahlicu, trebalo mu je pola godine da i Ivicu nauči. Naučiti Ivicu jesti, piti iz šalice, obući i skinuti se to je Ankica predala kao zadatak Franu.
S tri i pol godine Fran je pitao: “Što je zapravo s Ivicom?”
“Prvo, ne vidi on ništa.”
“Vidi,” rekao je Fran. “Samo slabo. Ovako nešto vidi, ovako ne. Ovisi kakvo je svjetlo. Najbolje mu je svjetlo u kupaoni kad gori lampa iznad ogledala tu vidi najviše.”
Oftalmolog se iznenadio kad mu je trogodišnjak objašnjavao bratovo stanje, ali poslušao je, naručio dodatne pretrage i nakon njih propisao terapiju i posebne naočale.
S vrtićem Fran nije nikako išlo. “Njega bi trebalo odmah u školu! Kakav je to pametnjaković! Ništa ga se ne može naučiti, sve već zna bolje od drugih!” ljuta je bila teta iz vrtića.
Ja sam bio protiv škole tako rano: bolje da ide u radionice i razvija Ivicu. Iznenađujuće, Zoran se složio i rekao Ankici: “Sjedni ti s njima do škole, što će mu takav vrtić? I jesi li primijetila, tvoj već skoro godinu dana više ne viče?”
Još pola godine kasnije Ivica je rekao: mama, tata, Fran, daj, piti i mjau-mjau. Oba su krenula zajedno u školu. Frana je to brinulo: kako će Ivica bez njega? Kakvi su ti stručnjaci u školi? Hoće li ga razumjeti? I danas, kad je peti razred, prvo radi zadaću s Ivicom, pa tek onda svoju.
Ivica govori jednostavne rečenice. Zna čitati i služiti se računalom. Obožava spremati i kuhati (Fran ili mama mu pripomažu), voli sjediti na klupi ispred zgrade i gledati, slušati, mirisati zrak. Poznaje sve susjede i uvijek ih pozdravi. Uživao bi satima u plastelinu ili slaganju i rastavljanju kockica.
Ali najviše na svijetu voli kad svi zajedno idemo motorima izvan Zagreba on s mamom, Fran sa Zoranom, a svi vičemo nešto jedno drugome u vjetar
Danas, kad pogledam sve iza nas, shvatim da obitelj uvijek pronađe svoj put, koliko god taj put bio nepravilan i drugačiji od drugih. Nitko nije sam dok je voljen a vožnja kroz život je lakša kad imaš s kim galamiti prema suncu.






