Siva mišica: Priča o skromnoj djevojci iz Zagreba koja je iznenadila sve svojom hrabrošću

Točno u 14 sati stigao sam pred kuću svojih roditelja.

E, pa dobrodošao, Marko! odmah je uzviknula mama čim sam zakoračio u dvorište.

Napokon si se pojavio! promrmljao je tata. Hajde, idemo ručati.

Koračao sam iza njih prema blagovaonici, zapitkujući se u sebi zašto me otac uopće želio vidjeti. Što sad smjera? Sigurno opet nešto izmisli.

Sjeli smo za stol. Mama je iznijela pečenu piletinu s domaćim mlincima i salatom. Svi smo počeli jesti u tišini, uz zvuk pribora i povremeno tatino: Dodaj mi sol, ili papriku.

Zašto tako malo jedeš? strogo me upitao otac. Mama se trudila zbog tebe!

Ma pusti ga, Zlatko pokušala me zaštititi mama.

Ljiljana, pa što sam rekao krivo?! Zar nije istina da si se trudila za sina? Zar ne želiš da jede kako treba?…

Zlatko! ponovo je šapnula mama.

Ne volim kad tata počne gunđati na mene ili bilo koga drugog doma. Znao sam, to uvijek znači da je nervozan.

Što li će mi sada reći?

Mama, sve je super. Stvarno Mogu i ponijeti?

Naravno, sine. Mama se nasmiješila.

Opet nas je prekrila tišina.

Nakon petnaestak minuta, tata je odgurnuo tanjur i kratko mi rekao:

Ja idem u radnu. Dođi za mnom.

Ustao je i izašao.

Brzo sam prišao mami.

Mama, znaš ti što tata želi? Što se dogodilo?

Mama je slegnula ramenima:

Ne znam, sine. Je li kod tebe sve u redu?

Da, sve super. Posao je ok

Možda ti želi ponuditi mjesto u firmi?

Ma daj, nije ti tata baš takav. On misli da ja ništa ne vrijedim uzdahnuo sam. Hajde, idem do njega, pa ću ti reći što želi.

Poljubio sam mamu u obraz i, namignuvši joj, zaputio se u radnu.

Pokucao sam i ušao u radnu sobu.

Zašto me baš ovdje prima? Mogli smo prošetati do Perivoja ili popiti kavu u dnevnom. Ali ne, tata mora u radnu, kao da me na tepih zove.

Stajao je uz prozor, okrenut leđima.

Tata tiho sam rekao.

Okrenuo se i promrsio:

Što si čekao toliko?

Nisam odgovarao, samo sam slegnuo ramenima.

Gledao me zamišljeno, kao da odmjerava što sam, tko sam.

Postalo mi je neugodno od tog pogleda pa sam prekidao šutnju:

Hajde, tata, što se događa?

Tata je napravio začuđeno lice:

Da ti mene pitaš što se događa?! Trebao bih ja tebe pitati: što se zapravo događa, Marko?

Kod mene sve uredu brzo sam izustio.

Kod mene nije!

Nakon kraće tišine, rekao je:

Dokle ćemo, tvojoj mami i ja, čekati?

Nisam razumio na što misli. Po glavi su mi odzvanjale njegove riječi.

Što čekate?

Ne što, nego koga! Unuke čekamo!

Na to sam se nasmijao.

Tata, kakve unuke, pa nemam ni curu!

Upravo to! podigao je glas. Upravo to!

Tu sam shvatio kamo vodi razgovor. Opet me planira upoznati s nekim.

Pratim ti profile na internetu. Strašno! Prava siva mišica, vidi se i sada na tebi. Pogledaj samo svoju mamu! Ženstvenost, zna svaki svoj atribut istaknuti. A ti, što?

Tata, ne možeš mi birati kako se oblačim, kako izgledam

Ne, to je i naše, tvoje mame i moje, briga! Lijep si dečko, ali zašto sve skrivaš?

Tata!

Što, tata? Što?

Gdje ciljaš? Pa znam da ne bi započeo ovakav razgovor bez plana hoćeš me nekome namjestiti, a?

A i hoću, pa što? Želim da oženiš dobru djevojku i što da konačno postanem djed! odvratio je smireno.

Protiv sam! To je moj život i ja odlučujem kad i za koga ću se ženiti! osjetio sam kako mi raste ljutnja.

Eh Marko, Marko – koliko smo te samo željeli. Mislili smo da će ti život biti sladak, a ti sve kontra, za sve imaš odgovor! Kao da ti želim loše

Tata, možemo staviti točku, molim?

Marko, koliko ti je godina već

Tata, imam samo 24. Dobro mi je ovako.

Marko! povisio je glas. Pa kome da ostavim cijelu firmu?

Ostavit ćeš meni. Brinut ću za nju.

Tebi?! Pa ti si previše mek! Žene nemaju osjećaja za biznis.

Ja imam.

Malo ti toga znaš promrmljao je, a ja sam osjetio da mu raste tlak.

Ja sam odabrao što me zanima.

Ti i biznis smiješno! Sklonit će te u sekundi. Čuj, trebaš se ženiti, i točka. Imam…

Ne! viknuo sam i izjurio iz radne.

Drmao sam se od živaca. Razgovor s ocem nikako mi nije izlazio iz glave.

Ma zamisli on za mene odlučuje, traži ženu, misli da mi je život pogrešan, oblačim se loše, izgledam kao sivi miš!

A realno, možda i jesam u pravu. Ti moji tamni sakoji i hlače čine me gotovo nevidljivim. Možda da ipak promijenim stil, probam ići u življe boje? Možda zapravo zato ni ne upoznajem nikoga?

Ne. Prkosno sam podigao bradu. Ne želim to, pravu djevojku ću pronaći i u ovim klasičnim odijelima, neću se glupirati i usiljeno isticati!

Ooo, stigla je naša mašinka! Kasniš, Markec. Što, crveno na semaforu?

Zagledao sam u Ljerku, koja je ovaj tjedan sjedila na porti.

Baš si smiješna promrmljao sam.

Mene to stvarno veseli. Ovako zanimljivo ime, pa malo podbadam rekla je i zijevnula.

Nisam je ni pogledao, mašina za tračeve, samo sam prošao do svog ureda.

Koza! prošlo mi kroz glavu. Nitko me dosad nikad nije zadirkivao, a ona odmah!

Marko, ne brini. ulovila me u hodniku kolegica Marina. Ljerka te samo provocira, još otkad si otpilio njezinog brata, sad je ljuta.

Što, opet te gnjavi? ubacila se i Ana. Ma pusti je, danas nju svi živciraju. Jer je Maja bolesna, stavili nju na portu. A i Vjeko ju je sad konačno otkačio. Sad bi mu se vraćala, ali nema više ni para ni ni posla… Zato je nervozna i tračara.

Sjeo sam za radni stol, upalio kompjuter. Telefon je zazvonio.

Marko, možete li doći do mene javio se šef Robert Perković.

Eto ti ga, ponedjeljak! Još nisam dobro ni zjevn’o, a već me zove šef.

Ustao sam i krenuo prema njegovom uredu.

U uredu su sjedili on i neki mladić.

Bok pozdravio sam.

Marko, upoznaj, ovo je Matija, sin našeg direktora. Matija, ovo je Marko moram reći, naš najbolji čovjek. Marko, Matija će sad dva dana gledati kako naš odjel radi, objasni mu malo što i kako.

Bacio sam pogled na Matiju gle ga, još jedan sin gazde. Pitao sam se jel’ ga direktor planira odmah staviti na vrh.

Naravno, sve je to prošlo kroz moju glavu, ali nisam rekao ni riječ.

Matiji je bilo dosadno, kao rijetko kad. Zanimljivo mu je bilo gledati kako se svi trude, kako iz svega učinka raste i firma napreduje i tata mu puni džepove. Ali to nije njegov svijet! On samo želi programirati, ništa više. Ali tata stalno tjera po svome, kaže da je uzalud sve škole, mora preuzeti posao.

Kako bi volio biti potpuno nebitan, živjeti sam svoj život! Pogledaj, recimo, Nikolu, vodi prodaju van Zagreba čovjek živi za to. Ja, pak, samo želim raditi ono što volim.

Matija, bok! začula se Ljerka. Išao sam dalje.

Oh, ta Ljerka! Nije ju zanimala moja pozicija dok nije shvatila tko sam, a sad se ne odvaja.

Boli li te dosada? smjestila se k meni, frajerski napucana.

Ne, jedem odbrusio sam.

Mogu ti praviti društvo.

Nije me ni pitao, samo sjela i počela pričati o autima, ni ne gleda me.

Gledam po kantini, vidim Nikolu, na brzaka ispijam čaj i kažem:

Ljerka, sorry, Nikolu sam baš trebao.

Brzo sam odšetao i niti vidio kako joj se lice izobličilo od bijesa.

Te večeri ostao sam dulje na poslu. Izašao sam, udario me hladni zrak i krenuo prema tramvaju. Bilo je već sumrak, nekako neugodno pusto za centar grada. Možda zato što javne rasvjete još nisu upalili?

I što je ovo sad? mislio sam. Hodam tu sto puta, nikad se nisam ničega bojao.

Odjednom me okruži skupina dečki.

Prijatelju, gdje žuriš? cere se.

Kući pokušam mirno, iako mi je srce preskakalo.

Dođi malo s nama! jedan me uhvatio za rukav.

I onda začujem poznat ženski glas:

Marko, Marko, čekaj me!

Okrenem se dolazi Matija.

Marko, napokon te uhvatio! Oprostite, dečki, on ide sa mnom.

Matija me na neki čudan način gurne iz kruga, prema osvijetljenoj Ilici i ja protrčim.

Eto, opet se isto dogodilo! mislio je Matija.

Drugi put djevojku vadi iz neugodne situacije.

Prvi put cura pobjegla, a njega su dobro izveli, preživio je. Možda će tako i sada. Samo da prođe bez ozljeda.

Evo ih, ovdje su! Pogledajte!

Matija je pogledom pratio kako Marko i policajci dolaze. Skupina dečki netragom je nestala.

Nakon svega završili smo u kafiću.

Nisam mislio da ćeš se vratiti! rekao mi je Matija.

Pa kako da te ostavim? začuđeno sam pitao.

Ne znam Kako si uspio dovesti policajce?

Bježao sam i naišao na njih, eto čudo.

Potom smo pričali o svemu. Matija me otpratio do stana.

Ne bih rekla da si kao većina djece bogatih roditelja. priznala je.

Možeš misliti nasmijao se Matija.

Ma ozbiljno, nisi uobražen priznao sam.

A ti? Kako dugo planiraš ostati kod nas u firmi?

Slegnuo je ramenima:

Ne znam. Nadam se da neću dugo. Nisam za to.

Nisi?

Ja sam programer.

Zašto ne kažeš to svome tati?

Mislila si da ga nisam već sto puta molio? Niti ne sluša. Ali nema veze, pusti sad to Hvala ti na društvu. Vidimo se.

Matija me poljubio u obraz i pričekao da uđem u zgradu, pa otišao dalje.

Kasnio sam na posao. Naravno, baš da mi danas, kad budilica otkaže.

Ulazim i Ljerka već smišlja šalu s portirkom.

Gle tko kasni! smije se Ljerka. Znaš, jučer sam ga vidjela!

Okreće se portirki:

S kim sam ga vidjela? Nećeš vjerovati! S Matijom! Oni ti nešto imaju!

Pogledao sam je mrko. Bilo mi je jasno da će se kad-tad saznati.

Pa što? S kim želim, s njim sam odvratio sam hladno.

Zamisli, što je tvoj sivi miš Markec zaveo bogataša?

Nasmijao sam se:

Možda pameti prošao sam kraj nje.

Do ureda nisam ni stigao. Ulovio me šef na ulazu.

Marko, kasniš! Robert Perković odmahnuo je glavom. Uđi, trebamo pričati.

Što je bilo? osjetio sam zatezanje u želucu.

Bilo je. Uđi.

Sjeo je, a ja za stolac. Šutio je, hodao po uredu, stao kraj prozora.

Robert, što sam napravio? tiho sam pitao.

Okrenuo se:

Ništa posebno. Samo, družiš se s pogrešnom osobom. Ukratko, otpušten si.

Molim?

Sad ću zvati kadrovsku, riješit ćete sve što treba.

Pola sata kasnije izlazim iz zgrade.

To je to…

Bio sam tužan, a opet mi je bilo smiješno…

Marko! dotrčavao je Matija.

Kamo ideš? pitao me.

Kući. Gdje bih?

Tužan si?

Kimnuo sam.

Ma nema veze tješio me čeka te nešto bolje. Robert ti je obećao i preporuku kolegama.

Da… Mislim i ja da će biti dobro. Sve je za nešto dobro. Ti, idi na posao natrag, ne brini za mene.

Ne nasmiješio se. Vraćati se neću. Dolazio sam samo radi tebe. Sad kad tebe nema, i ja odlazim…

Matija… uskliknuo sam. Nemoj glupirati. Tvoj tata ti neće više davati kune!

Matija je slegnuo ramenima.

Neka, opet mogu živjeti od vlastite plaće. Imam mali stan u Zagrebu, kupio sam sam. Preseli k meni.

Zlatko i Ljiljana koračali su prema Petrovoj bolnici.

Ti si za sve kriva gunđao je on. Uvijek si mu sve dopuštala. I sad vidiš.

Prava sreća, dragi nasmiješila se ona. Sin sam gradi karijeru, sam našao djevojku, oženio se i evo, dobili unuku!

Da, ali ni o ženidbi ništa nije rekao!

Budi sretan da je javio da imaju bebu i zvao nas na otpust! Dedek! smijala se Ljiljana.

Kraj bolnice čekali su i drugi. Odjednom, Zlatko prepozna lice pa to je njihov stari partner iz Splita.

O, Šime! pozdravio ga je.

Prijateljski stisak ruke. Supruge su si odmjerile poglede.

Zlatko, što ovdje?

A evo.. Sin dobio kćer. Čekamo

Super! I ja čekam. Eto, moj sin se oženio, pa ni sam nisam znao! Gdje ta mladež vodi?

Uto su izišli Marko i Matija. Matija je nosila malenu zamotanu bebu.

Evo naših! Zlatko dotrčava.

Istovremeno i Šime trči.

Pa čekaj, Matija ti je tvoja snaha?

Jest, a Marko tvoj sin?

Šime klima glavom, Zlatko mu uzvraća.

Nevjerojatno! A brinuo sam da će mi sin za neku siromašnu oženiti…

A ja, kunem ti se, prijetio kad sam čuo da su skupa. Nisam znao da je tvoj sin, mislio sam cura bez ičega.

Eto, para na paru ide složio se Zlatko.

Koji novci, ljudi? ubaci se Ljiljana. Djeca su sve sama napravila. A to što su se zavoljeli to je jednostavno sudbina.

Danas, dok ovo pišem i držim unuku u naručju, shvaćam: nekad je dovoljan samo razgovor i malo povjerenja, a život te iznenadi na najljepši način. Naučio sam da sina, ili kćer, treba pustiti da nađe svoj put. Sreća će onda uvijek doći.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twenty − 17 =

Siva mišica: Priča o skromnoj djevojci iz Zagreba koja je iznenadila sve svojom hrabrošću
„Nepotul meu nu va fi stângaci!” – s-a revoltat doamna Tamara. Denis s-a întors spre soacră, privirea i s-a întunecat de iritare. – Și ce e rău în asta? Ilie s-a născut așa. E felul lui de a fi. – Fel? – a bodogănit doamna Tamara cu dispreț. – Asta nu-i o trăsătură, e o slăbiciune. Nu se face așa! Din moși-strămoși, dreapta e mâna principală, iar stânga… nu aduce nimic bun. Denis abia s-a abținut să râdă. Suntem în secolul XXI, iar soacra judecă de parcă trăim încă la sat acum o sută de ani. – Doamna Tamara, medicina de mult a dovedit… – Lasă-mă cu medicina ta! – l-a întrerupt ea. – Și pe fiul meu l-am corectat și a crescut om normal. Corectați-l pe Ilie, până nu e prea târziu. O să-mi mulțumiți după. A ieșit din bucătărie, lăsându-l pe Denis singur cu ceașca de cafea și cu un gust amar după discuție. Denis la început nu a dat importanță. E și soacra, cu ideile ei de pe vremuri – ce-i mare lucru? Fiecare generație vine cu prejudecăți. Îl vedea pe doamna Tamara cum îi mută ușor lingurița nepotului din mâna stângă în cea dreaptă și-și zicea: nu-i mare tragedie. Mintea copilului e elastică, nebuniile bunicii nu au cum să-i facă prea mult rău. Ilie a fost stângaci de mic. Denis își amintește cum la un an jumătate băiatul se întindea după jucării mereu cu mâna stângă. Apoi a început să deseneze – stângaci, copilăros, dar tot cu stânga. Totul i se părea atât de firesc, atât… corect pentru el. Doar parte din ceea ce înseamnă Ilie. Ca și culoarea ochilor ori o aluniță pe obraz. Pentru doamna Tamara totul era altfel. Stângăcia era pentru ea un defect, o eroare a firii, de corectat urgent. De fiecare dată când Ilie apuca creionul cu stânga, bunica strângea buzele de parcă făcea ceva rușinos. – Cu dreapta, Ilie. Cu dreapta se ia. – Iarăși? În familia noastră nu au fost și nu vor fi stângaci. – Și pe Sergiu l-am corectat, și pe tine te voi corecta. Denis a auzit-o într-o zi povestind „marea victorie” Olgăi. Povestea micului Sergiu, „și el greșit”, dar mama a corectat la timp: îi lega mâna, îl supraveghea atent, îl certa dacă nu asculta. Rezultatul – bărbat mare și „normal”. Tonul ei era atât de plin de mândrie, de siguranță oarbă în propria dreptate, încât Denis s-a simțit inconfortabil. Schimbarea la Ilie s-a văzut încet. Se oprea înainte să ia ceva de pe masă. Mâna îi rămânea suspendată o clipă, ca și cum făcea o alegere grea. Apoi a început să se uite rapid spre bunică, să verifice: se uită sau nu? – Tata, cu ce mână trebuie? Întrebarea a venit la cină, uitându-se speriat la furculiță. – Cu care îți e comod, băiete. – Dar bunica zice… – Să n-o asculți, fă cum te simți tu bine. Dar deja nu-i mai era bine. Se încurca, scăpa obiecte, rămânea nemișcat la mijlocul acțiunii. Mâinile sigure de copil fuseseră înlocuite de o grijă de nestăpânit. Parcă nu mai avea încredere în trupul său. Olga vedea tot. Denis observa cum mușcă din buze când mama îi muta lingura lui Ilie în cealaltă mână. Cum își ferește privirea când doamna Tamara începe predicile despre „educația corectă”. Crescuse sub tăvălugul voinței mamei și învățase un lucru: nu te contrazici cu ea. Mai bine taci și aștepți să treacă furtuna. Denis a încercat să o scoată la discuție. – Olgă, nu e normal. Uită-te la el… – Mama vrea binele nostru. – Ce treabă are „vreau bine”? Vezi și tu ce pățește copilul? Olga ridica doar din umeri și evita subiectul. Obiceiul format de mici de a se supune era mai puternic decât instinctul de mamă. Zilnic era mai rău. Doamna Tamara parcă prinsese gust. Nu doar că-i muta mâna nepotului – monitoriza orice gest. Îl lăuda când lua cu dreapta, oftând dezaprobator la stânga. – Vezi, Ilie, poți! Trebuie doar să te străduiești. Din fratele tău am făcut om, și din tine voi face. Denis a decis să vorbească direct cu soacra. Când Ilie se juca în cameră, a prins momentul. – Doamna Tamara, lăsați-l în pace. Copilul e stângaci – e normal! Nu-l mai corectați. Reacția a fost peste așteptări. Doamna Tamara s-a umflat de indignare. – Tu pe mine mă înveți? Am crescut trei copii! Iar tu, pe mine mă iei la lecții? – Nu vă iau la lecții. Vă rog să nu vă mai atingeți de fiul meu. – Al tău? Nu are și genele Olinei? Tot nepotul meu e. Și n-o să permit să crească… așa! Cuvântul „așa” l-a spus cu o dezgustare de parcă era ceva rușinos. Denis a înțeles: pe cale pașnică nu se rezolvă. Zilele următoare au devenit un război pe poziții. Doamna Tamara îl ignora demonstrativ, îi spunea totul doar Olinei. Și Denis făcea la fel. Între ei se lăsase o tăcere groasă, spartă doar de certuri scurte. – Olga, spune-i soțului tău că supa e pe aragaz! – Olga, spune-i mamei că mă descurc și singur. Olga zbura între ei, obosită și speriată. Iar Ilie tot mai des se retrăgea cu tableta, încercând să fie invizibil. Ideea i-a venit lui Denis sâmbăta dimineață, când doamna Tamara tăia varză pentru borș, cu mișcări sigure, domolite de ani. Denis s-a postat în spatele ei. – Tăiați greșit. Doamna Tamara nici nu s-a întors. – Cum, poftim? – Varza trebuie tăiată mai subțire. Și pe lung, nu pe lat. Ea a oftat și a continuat. – Pe bune, – Denis a insistat. – Nu așa se face. E greșit. – Denis, de treizeci de ani gătesc borș. – Și treizeci de ani îl faceți greșit. Hai să vă arăt eu. Uite, – și-a întins mâna spre cuțit, Tamara a tras mâna înapoi. – Ești nebun? – Nu. Vreau doar să o faceți corect. Uitați, – a arătat cu degetul în cratiță, – prea multă apă. Și focul e tare. Și sfecla nu se pune așa. – Eu am făcut așa toată viața! – Nu e un argument. Trebuie să vă corectați. Hai, încercăm de la început. Doamna Tamara a rămas blocată cu cuțitul în aer. Pe față i-a apărut o uimire sinceră. – Ce vorbești acolo? – Exact ce-i spuneți lui Ilie, zi de zi: să se corecteze. Nu e bine. Nu așa se face. Să o schimbe pe cealaltă. – Asta-i cu totul altceva! – Chiar? Pentru mine e la fel. Tamara a pus cuțitul jos, obrajii îi ardeau. – Compari mâncarea cu… Eu așa-s obișnuită! Mie-mi e comod așa! – Și lui Ilie îi e comod cu stânga. Dar nu-l lăsați. – E altceva! El e copil, se mai poate schimba! – Iar dumneavoastră – femeie matură cu obiceiuri de-o viață. Pe dumneavoastră nu vă mai schimbă nimeni, nu? Atunci de ce aveți dreptul să-l forțați pe el? Doamna Tamara a strâns din buze, ochii i s-au umezit de furie. – Cum îndrăznești? Eu am crescut trei copii! Și pe Sergiu l-am corectat, și nu i-a fost rău! – Și acum? E fericit? Are încredere în sine? Tăcere. Denis știa că a atins un punct sensibil. Sergiu, fratele Olinei, locuia departe și suna acasă rar. – Am vrut doar binele, – vocea Tamarei abia mai tremura. – Doar binele. – Știu. Dar binele dumneavoastră nu e același cu binele lui. Ilie e o persoană distinctă. Mică, dar distinctă. Cu ale lui. Și nu permit să-i stingeți unicitatea. – Tu mă iei la lecții?! – O să vă iau, dacă nu vă opriți. De-acum comentarii la orice mișcare, orice gest, orice obicei. Vedem cât rezistați. Au rămas unul în fața celuilalt – ginere și soacră, ambii la limită. – E josnic și mărunt, – a șoptit printre dinți doamna Tamara. – Altă cale nu înțelegeți. Parcă s-a frânt ceva în ea. Denis a văzut: siguranța ei de fier s-a fisurat. Deodată părea mai bătrână, mai mică, mai vulnerabilă. – O făceam din iubire… – nu a mai continuat. – Știu. Dar iubirea nu trebuie să doară așa. Altfel, nu-și mai vede nepotul. Borșul fierbea peste cratiță. Nimeni nu s-a mișcat. Seara, după ce doamna Tamara s-a retras, Olga s-a așezat lângă Denis pe canapea. A tăcut mult, lipită de umărul lui. – Pe mine, copil, nu m-a apărat nimeni așa, – i-a șoptit. – Mama mereu știa ea mai bine. Eu doar… acceptam. Denis și-a îmbrățișat soția. – La noi în casă, mama ta nu-și mai impune părerea. Nimănui. Olga a dat din cap, strângându-i mâna. Din camera copilului se auzea foșnet de creion pe hârtie. Ilie desena. Cu stânga. Nimeni nu-i mai spunea că face ceva greșit.