Dnevnik, 12. lipnja
“Daj idi svojoj mami,” rekao je budući punac.
– Znači, vi se poznajete? – upitala sam ga.
– Ma ne, tj. da, pa, onako malo… – odgovorio je moj zaručnik Danijel nakon kratke stanke.
Ali, već mi je sve bilo jasno: to je ona velika ljubav o kojoj je Danijel uvijek pričao sa zadrškom…
Nedavno me tata nazvao ushićenim glasom:
– Mare, čuj, mislim da ću se oženiti! Pa što da ne?
Već si odrasla, imaš super život, stabilnog dečka – moj budući zet!
Mame nema već deset godina. I što ću sam, nije lako biti bez žene u kući!
A Lidija je baš divna osoba! Siguran sam da će ti se svidjeti, možda se čak i sprijateljite!
Pa onda, pomalo sramežljivo, reče tata:
– Znaš, ona ti je skoro tvojih godina.
– “Skoro” znači koliko je mlađa od tebe? – nasmijala sam se. Tata je uvijek imao uspjeha kod žena.
Nekako kao i naš Nikola Prvi… I glas mu je bio isto tako zavodljiv.
Bio je privlačan ženama svih generacija – bakice bi uspravile leđa čim bi ga vidjele, gospođe bi stajale uspravnije i pokušavale uvlačiti trbuh, a cure su se smijale i značajno ga gledale. Pa čak bi se i djevojčice smirile čim ih je tata tješio.
Stvarno, nije bilo ništa čudno što se opet želi ženiti – predugo je bio sam.
Lidijino ime mi nije bilo strano. Tako je zvao bivšu ljubav i moj trenutni zaručnik, o kojoj nije volio ni pričati ni raspravljati.
Nikada ne bih ništa doznala da nije buduće svekrve na prvoj večeri:
– Hoćeš ti stvarno za mog sina ili ćeš pobjeći kao ona Lidija?
Pričala je kako su njih dvoje “imali ljubav o kakvoj se sanja”.
I ispostavilo se da je Danijelovu bivšu cura stvarno pobjegla. Od Danijela!
Zašto? Od “poželjnog i zgodnog, pametnog i dobrostojećeg” dečka nitko ne bježi! I opet, ona je otišla…
Danijel je tvrdio da su zajednički zaključili da nisu jedno za drugo, različiti pogledi i karakteri.
Da nije bilo one nezgodne mamine opaske…
Ili joj se pak omaklo namjerno?
Mami je, čini se, druga snaha bila po volji.
Iako je, zapravo, trebala biti prva – s Lidijom nije bilo vjenčanja, makar su tri godine živjeli skupa. Kao što sada i mi.
Na kraju je sve puklo. Cura je otišla. Različiti karakteri.
– I trebalo vam je tri godine da si to priznate? – inzistirala sam kasnije.
– Nekima treba čitav život, Mare – rekao je Danijel filozofski.
– Je l’ te prevarila? – nastavljala sam, jer poznajem svojeg zaručnika, vjeran je i pouzdan.
– Nije.
– Je l’ imala nerealne zahtjeve? Kukala na plaću? Ljenčarila po kući?
– Sve je bilo ok.
– I opet, što onda nije štimalo? Možda nije odgovarala tvojoj mami?
– Ma kažem ti, jednostavno nismo išli skupa.
– Kako? Različiti hobiji, ne volite iste filmove?
– Ne bih znao.
– Pa zašto je onda otišla?
– Ma tko će je znati! – iznervirao se. – Daj, pusti prošlost, što ti to treba?
I prestala sam kopati. Ionako je sve bilo u redu – stvarno, vjenčanje već zakazano, papiri predani, mami se, izgleda, sviđam!
Onda nas je tata pozvao kod sebe upoznati novu simpatiju i oni su, kao i mi, predali papire.
Vrata je otvorila simpatična i dotjerana žena. Izgledala je najviše trideset pet, barem dvadeset godina mlađa od tate.
Meni je taman navršilo trideset, Danijelu tek nešto više od četrdeset.
– Ti? – zinuo je Danijel gledajući buduću punicu, koja je bila mlađa i od njega…
– Znači, znate se? – upitam ja.
– Ne odnosno da, onako malo – opet on.
Sve mi je bilo jasno: ta velika ljubav o kojoj nije volio pričati…
– Je l’ ti ovo sve namjestila? – upitao je nakon stanke.
– Što to? – nije shvatila Lidija.
– Ovo, ovo oko vjenčanja! – objasnio je Danijel.
– Ma kakvog vjenčanja? Kakve gluposti pričaš?
– Pa da! Da se osvetiš meni i mojoj mami! Saznala si sve o mom budućem puncu i prišla mu!
A zaljubiti usamljenog čovjeka je stvar rutine. Ti to znaš, sposobna si ti!
– Čuješ li sam sebe? – hladno ga pita Lidija. – Znaš kad me briga za tebe i tvoju mamu? Zaboravila sam vas istog trena kad sam otišla!
Kome bi bila želja da se nekome sveti?
– Nemoj mi ti lagati! – vrisne Danijel.
Zapanjeno gledam Danijela: moj nježni, razborit, drag zaručnik kao da nestaje – na njegovom mjestu stoji neki sitni, uzrujani muškarac, sav crven, pljuje i tiho pjeni
Kao da je postao niži Pa zar je ovo moguće?
Ne spavaš, a kao da sanjaš, govorio je moj djed. Nikad nisam znala što time misli sad mi je sve jasno.
Otac izlazi iz sobe:
– Opa, stigli ste napokon! Izvolite za stol, već čekamo!
– Nigdje ja ne idem! izvika se Danijel. Pogotovo ne za stol!
Svi se neugodno pogledasmo, osjetio se onaj neugodni sram, samo Danijel kao da ništa ne vidi.
– Pogledaj nju! – nastavlja, pokazuje na Lidiju. – Koliko podla, osveta i podlost!
Nisko je to, Lidija! Što će reći moja mama? Pametni znaju otići dostojanstveno!
– Ahaaaa! – oglasi se tata. – Znači, ti si onaj… kako ono djed kaže, čudo u perju?
Momak što ne može izvući glavu ispod mamine suknje?
– Neka šuti onaj tko ne zna! – pokušava ga ušutkati Danijel.
– Znam, Lidija mi je sve ispričala! – ne da se tata.
– To je njezina verzija, postoji i moja i mamina! – diže ton Danijel.
Opet se svi pogledasmo. Jasno, njegova i mamina…
– Ajde, pričaj! – presiječe tata. Izvoli, da čujemo tvoju stranu.
– Tata, možda nije potrebno… – pokušavam ga zaustaviti jer osjećam da ne vodi na dobro.
– Zašto ne? Ajmo čuti i tu verziju red je da čujemo drugu stranu!
Tko zna kako će tebi biti u braku, Mare… gledaj što nam život donese!
Ajde, zet, slobodno reci, što se to strašno dogodilo, što je Lidija skrivila?
– Pa… stalno je radila kontra mame!
– Kako? Dokaze mi daj! – pritišće tata.
– Kuhala bi nezdravu hranu! A mama me uvijek hranila sa zdravom!
– Pa, jeste vi živjeli svi zajedno? Kako bi mama znala da je nezdravo?
– Ja sam joj pričao! Svaki dan bismo razgovarali…
– Kako se toga nisam odmah dosjetio! – prekine ga tata, smireno ali sa stavom. – Ima još?
– Bila je ljuta kad bih vikendom odlazio mami!
– Trebala je biti sretna? – ne popušta tata.
– Pa naravno! To je moja mama! Ako voliš mene, voli i nju!
Još je i savjeti ignorirala! A mama zna život bolje od svih nas!
Danijel iznosi sve detalje, otvara još i još tema.
Lidija sve vrijeme šuti, ne trudi se objasniti niti popraviti dojam. Samo je pustila, vidi da je uzalud.
Meni je, kao da gledam kroz drugi naočale: sve što mi se prije činilo normalno, sad mi je ružno. Zaručnika ne prepoznajem.
Jasno je da su on i mama odlučili s novom curom glumiti mir, barem dok ne potpišemo vjenčanje, a onda – što bude.
Jer, u četrdesetoj valjda ne možeš biti sam, moraš imati obitelj. A eto, sad mi je jasno zašto nikako nije mogao…
Rasprava se nastavila u hodniku, nitko nije stigao ni sjesti za stol, emocije su bile prejake.
A da je Danijel šutio i progutao ponos – možda bismo i prošli kroz ovo, možda bih mu i postala žena…
Nije se mogao suzdržati! Sreća ili nesreća? Kako je djed znao reći – “Bog te spasio!”
Nastao je muk pa tata reče:
– Sve jasno! A što dalje? Gledaj, Lidija je tada možda stvarno bila gruba prema tvojoj mami. Ali, sad to više nikog ne pogađa, završilo je.
Zašto se nervirati zbog prošlosti?
Pusti, neka svatko ide svojim putem. Ona već odavno živi svoj život – ti se ženi, usmjeri se prema svojoj sreći! Zašto nju vučeš za sobom, kolega?
Predlažem da se ponašamo kao kulturni ljudi jel’ baš moramo kopati po prošlosti, zar nemamo drugih tema?
Kao što kaže pjesma: “Ne gledaj plitko u ogledalu…”
Tata se još trudi izgladiti sve, iako vidi da sve propada… pokušava nekako spasiti atmosferu, ali…
Danijel pukne i zagrmi:
– Pa kako ću reći mami da je sad Lidija tvoja žena?
– Lijepo, reći ćeš! – konačno sam se i ja umiješala nakon cijele prepirke. – Imaš usta, koristi ih, kao svi ljudi!
– Ti ne kužiš! – zareži na mene, pogled sav srdit, kao da sam nesposobna. – Lidija će doći na naše vjenčanje, kao supruga tvog oca!
– Pa što? – nas troje uglas! – Doći će, i?
– Mami to neće odgovarati! – pokuša on.
– Neka onda mama ni ne dolazi njen je problem! – reče tata pametno. – Nekako ćemo mi i bez toga…
Cure klimnuše glavom.
– Kako to “da ne dođe”? – iskreno se čudio Danijel.
– A tko bi trebao ne doći? – doda tata nakon stanke. – Znam, ne moraš ni reći: Lidija?
– Da… – reče Danijel.
– Misliš li da će vam ta nezdrava veza ikad donijeti sreću, Danijele? – hladno upita tata. – Mene je strpljenje prošlo.
I meni je sad sve jasno. Lidija je jako kasno otišla iz tog odnosa – bolje da je ranije…
– Dakle, nećete nam izaći ususret? – upita Danijel blesavo.
– U čemu točno?
– Pa, mi i vaša buduća žena imamo samo loše uspomene – ne bismo se trebali viđati!
– Da, slažem se! – nježno reče tata. – Majo, dogovorili smo se – Danijel i njegova mama mogu imati mir.
Šokirana klimnula sam glavom. Jasno mi je bilo da je kraj.
Tata će sad napraviti jedino smisleno – zamolit će mog zaručnika da ode. I njegovu mamu također.
– Dobro, – smireno reče tata. – U redu, idi svojoj mami, oženi se njom i budite sretni!
Danijel je nijem – nema riječi! Ovakav rasplet očito nije očekivao biti izbačen iz tuđe kuće, i to s mamom!
A to ne može oprostiti njegova mamica mu to neće ni zaboraviti!
– Znači, vi mene izbacujete? – pokuša još jednom.
– Nažalost, nisi nam ostavio izbora. Vrijeme je da prekinemo sve kontakte! Tako je najbolje.
I svi će iz ovoga samo profitirati – zdraviji ćemo biti!
Ovakav završetak nije očekivao. Razumno je, ali nadao se da će istjerati van Lidiju, ne njega.
Što su krivi on i mama? Oni su žrtve… Te jadne ljubavne priče!
Šutjela sam, gledajući u kut. Sada sam potpuno na tatinoj strani.
Neću lagati, nakon ovog svega, moja ljubav prema Danijelu je dobro ishlapila. Sram i gorčina su me preplavili, osjećala sam da ću eksplodirati…
Lidija je šutjela, podržavala tatu.
Na kraju, Danijel je otišao. Prije odlaska bacao je poglede kao da govori:
– Zar ćeš dopustiti da naša sreća propadne?
Odlazim, ostaješ sama!
Oni neka izbace Lidiju i mirna Bosna!
Ali, nitko nije Lidiju tjerao.
Nakon što su on i njegova mama otišli, sjeli smo za stol. Što je prije trebala biti proslava, sad mi je samo gorčina. Bračna sreća se raspala prije nego što je počela.
Uz Lidiju, nije ni prva propala zaruka u obitelji. Ostaje nada da barem tata i Lidija nađu sreću.
Mene je sve pogodilo jače nego išta prije. Osjećam se kao na dnu.
– Ma ne brini, Mare, s dna je lakše poletjeti! – grli me tata. – I nisi ti još na dnu, Danijel bi te povukao skroz!
Zamislite – on i mamica na leđima! Spašena si!
– Zbilja, tata – tužno kimam. Snovi i svadba su propali. A ženidba u ovim godinama – to je sve.
Tužno, ali nije kraj svijeta.
– Sreća da nisi trudna i niste potpisali papire! – zaključio je tata. – Inače bi te svekrva ‘pojela’!
– Definitivno! – potvrđuje Lidija, znala je o čemu govori.
Nazdravili smo – za slobodu! Od veza, oklopa, čara, svega!
I od ljubavi. Ako je uopće i bilo… Ljubavi prema mami, to sigurno; prema ostalima, teško za reći.
Neka ti bude sretno, Danijele. S mamom, naravno.
Ako budeš mogao…
I to je još jedno pitanje bez odgovora.
