Ivana, začula se punica iza leđa. Ivana je u tom trenu razgovarala na mobitel i odskočila kao oparena. Opet stojiš i filozofiraš tamo, kao i obično, promrmljala je punica, očito nezadovoljna. Ivana je nastavila pričati, pokušala ju jednostavno ignorirati. Samo pričaš i pričaš, a mogla si mom sinu već nešto skuhati, nastavila je punica.
Ivana joj nije ostala dužna Malo mira, molim! nastavila je ona razgovarati kao da je nema. Pogledaj je samo! Ajde, bravo! Punica je na kraju izašla van. Kad je Ivana završila razgovor, samo je teško uzdahnula. Bila je već stvarno umorna od svega toga. Prošle godine Ivana i njezin muž su napokon otplatili kredit za stan. Nije to bilo ništa veliko, samo jednosoban stan, ali kuhinja je bila dosta prostrana, plus balkon. Konačno su mogli razmišljati da prošire obitelj. Ivana je radila od doma, a njezin muž je dobro znao da to nije tako lagano kao što zvuči. Samo, punica nije bila te pameti.
Robertovi roditelji su živjeli na selu, pa ih mladi nisu mogli baš često posjećivati. Osim toga, susjed im već dugo pokušava prodati dodatni komad imanja i nagovara ih da prodaju kuću. Na kraju je izašlo da se prodaje stan točno pored njihovog u Zagrebu. Punica, koja je dotad bila totalno protiv života u gradu, istog je trena promijenila mišljenje i prodala kuću. Robertov otac je još uvijek radio, ali majka mu je taman otišla u mirovinu. I tamo na selu joj je bilo dosadno, a ovdje joj je Ivana bila na dohvat ruke. Samo, punica nije uopće kužila da Ivana radi cijeli dan na telefonu, nije na nekim trač partijama, nego joj je posao takav stalno ima obaveze.
I tako bi svako jutro, čim bi muž zakoračio na vrata, punica već bila kod njih doma. U početku je Ivana pokušala objasniti situaciju, čak je i Robert navijao za nju, ali sve bezuspješno. Prođe nekoliko dana, punica je opet kucala i zvonila kod sina i snahe. Jedan dan su mladi odlučili da neće otvarati. Ivana je pokušala raditi dok joj je zvono presijecalo misli. Onda je punica s vrata vikala da će zvati policiju, pa je Ivana napokon morala otvoriti. Robert i Ivana više nisu znali kako pobjeći od stalnog zadiranja njegove mame, ali ovako se više nije moglo. Jedan put se punica i naljutila, ali to je trajalo, gle čuda, samo jedan dan.
Već drugi dan je bila natrag, s novim savjetima i beskrajnim pričama. Više ne mogu, povjeri se Ivana jednom mužu, ne sluša tebe, a kamoli mene. Znam, zlato, stvarno ne znam što da radim više. Oni su sami odlučili prodati kuću i preseliti, nisam mogao ništa spriječiti. Možda da joj nađemo nešto da radi? Kakvo nešto? Sve sam pregledala, ništa nije pomoglo. Nastao je muk među njima.
Koliko smo uštedjeli do sad?, iznenada pita Robert. Idem pogledat. Zašto? Gle, sad smo u jednosobnom, a jednog dana kad dođe dijete, trebat će nam više prostora. Da probamo naći veći stan? Veći? U drugom kvartu? Da, čemu čekati više? Ne mogu vjerovat! Ivana mu je skočila u zagrljaj, presretna. Sljedeće jutro Ivana je šetkala stanom i ništa joj nije smetalo, ni to što će punica opet navratiti. Dva tjedna kasnije, mladi su iznenadili roditelje viješću o selidbi.
Kako to mislite?, sjela je punica sva šokirana. Bravo, djeco! A gdje će nam unuci spavati?, dodao je Robertov otac. Mama, ajde, ne dramati. Bit ćemo u drugom kvartu, nismo pobjegli iz Zagreba. Ima ovdje još susjeda tvojih godina, a mi ćemo vas obilaziti! požurio je Robert smiriti mamu.
I eto, nekim čudom punica je već isti tjedan našla novu ekipu u zgradi. A Ivana i Robert su krenuli dalje, u svoje novo poglavlje života.
