Strpite se godinu dana
Kakva je to, molim te, kraljica! U vlastitom stanu mi nije dopušteno hodati u kućnom ogrtaču! uzviknuo sam, spustivši šalicu sa čajem na stol toliko snažno da je zazvečala. Neka zahvali što ga uopće nosim, a ne šetam u gaćama! Imam na to puno pravo, da znaš. Trideset godina sam grbačio za ove kvadrate, dok je ona još pod stolom puzala!
Mojica, supruga, umorno me pogledala i stisnula usnice, pokušavajući čuti što se zbiva iza tanke pregrade. Bilo je pola jedan u noći. Naš nekadašnji tihi i topli stan sada je više nalikovao kolodvorskoj čekaonici ili jeftinom frizerskom salonu. Iz bivšeg dnevnog boravka, koji je postao radna soba, orio se cvrkutav smijeh najnovije klijentice te tipični zvukovi skidanja trakica voska.
Sine, ne ljuti se, skočit će ti tlak rekla je Mojica, naslonivši glavu na ruku. Ali slažem se s tobom. Dosta mi je ovog kaosa.
Treba je staviti na mjesto! Ili nek ide kud hoće, pa neka si tamo sama sredi život!
Nekad bih joj se usprotivio. Rekao bih da ćemo, istjeramo li tu snalažljivu snahu, uz nju izgubiti i sina i unuka. Ali treću neprospavanu noć zaredom, više mi ništa nije bilo bitno. Samo da sačuvam zdravlje i živce…
Prije pet godina, kad je moj sin Tomislav prvi put doveo doma Martinu, bio sam uvjeren da se konačno smirio. Još je i bila trudna.
Tata, izdrži nas još samo godinu dana molio je tad Tomislav. Nemamo kamo. Ne mogu sam sve držati. Kad Martina krene raditi, bit će lakše…
Godina Sad mi je smiješno koliko sam bio naivan…
Prvu godinu nakon što se rodila mala Iva, šutjeli smo. Mlada mama, hormoni, oporavak nakon poroda, to se mora poštivati. Pomagali smo koliko smo mogli: Mojica je kuhala povrtne kašice i juhe, ja sam šetao s kolicima, dok je Martina drijemala s mobitelom u naručju.
Druga godina došla, pa je Mojica, birajući riječi kao po jajima, predložila snahi da možda krene raditi. Rado bismo pričuvali malu, a i vrtić je bio blizu.
Pa jeste li vi normalni? odbrusila je Martina. Dijete treba biti uz majku za zdrav razvoj!
Koliko god smo joj pokušavali objasniti, uvijek je isti odgovor: djetetu treba mama. A vremena uz malenu, ruku na srce, nije baš provodila, sve je ionako prebacivala na nas.
U trećoj godini, kad je Iva krenula u vrtić, izlike su se promijenile.
Tamo stalno haraju viroze! Iva i previše pobolijeva. Svakodnevno bi mi išao pola plaće na lijekove, a još bih joj i imunitet uništila pravdala se.
Kad je unuka navršila četiri, Mojici je prekipjelo. Postavila je Martinu pred zid: ili oboje počinju raditi i štedjeti za svoj stan, ili sele iz našeg doma.
Kakav sad posao? ljutila se snaha. Iva uskoro u školu, učimo i radimo vježbice.
Ali Mojicu time više nije mogla smekšati. Znala je: izvjesnije je da će žabe zapjevati nego da će Martina ozbiljno sjesti s djetetom za radne bilježnice. Snaha je zbog toga ipak popustila, ali na svoj način.
Dosjetila se, prijavila na brzi tečaj depilacije. Par tjedana i već je imala diplomu u okviru na zidu i ponosno se proglasila majstoricom.
Tako je naš stan postao improvizirani kućni salon.
Za početak samo, obećajem rekla je Martina. Kad steknem više klijentica, unajmit ću pravu prostoriju.
Ali, već se pokazalo, nema ništa stalnije od privremenog. Isprva je vježbala na prijateljicama, s cijenama toliko niskima da jedva pokriju trošak materijala. Zatim je ponudila usluge svima u kvartu uz minimalnu cijenu. Klijenata na pretek, zarada nikakva.
Ali samopouzdanje i zahtjevi rasli su do neba. Martina je uskoro u tuđoj kući postavila svoja pravila.
Gospodine Stjepane, rekla sam vam bezbroj puta: ne hodajte u ogrtaču po stanu. Moje klijentice su sramežljive dizala je ton snahi. A vi, Mojice, molim vas, ne zauzimajte kupaonicu duže od deset minuta. Cure šibaju pod tuš prije tretmana.
Prije dva tjedna je čak napravila dramatičnu scenu jer je Mojica za večeru pekla ribu.
Sve ću ih otjerati smradom! vikala je razjareno, širom otvarajući prozore.
Sad Mojica više nije smjela ni kuhati što želi u vlastitoj kuhinji. A to je bio tek početak…
Martina se ubrzo vratila svom uobičajenom ritmu. Spavala bi do podne, onda se polako dizala, a tek predvečer primala prve klijentice. Bilo joj je zgodno: dijete u vrtiću, kasnije s bakom i djedom, a ona do kasno navečer u salonu. Nama, pak, živce.
Cijeli taj maraton završavao je tek iza ponoći. Tomislav i mala Iva su spavali k’o zaklani u drugoj sobi, ali mi stari na miran san smo mogli zaboraviti. Naša je spavaća bila tik do “salona”.
A kompromisa je moglo biti. Mojica je predlagala Martini neka zaista unajmi salon kad već ima toliko posla. Ali snaha nije htjela.
Morala bi raditi za mizernu plaću žalila se. A ako dignem cijene, nitko mi neće dolaziti.
A što ćemo mi? pobunio sam se. Spavati ne možemo od tebe do kasno u noć.
Pa ne radim ovo iz zabave, treba nam novaca! Što prije skupimo za stan, prije vas ostavljamo na miru.
Nikakvih dogovora nije prihvaćala. Izgledalo mi je da Martina više voli sve kontrolirati nego doprinijeti budžetu. Valjda misli da ćemo je još i moliti samo da prestane s voskom i vrati se na stari režim.
Ali sad je bilo dosta.
Imaš pravo rekao sam ženi. Ovo je bila njezina posljednja klijentica kod nas.
Martina je završila s poslom negdje pri kraju noći. I Mojica i ja otišli smo k njoj, baš kad je zbrajala dnevnike.
Ajmo, dosta! Zatvaraj tu svoju butigu. Da više nijedna stranka ne kroči ovdje! viknuo sam.
Molim? zabezeknuta Martina širom je otvorila oči. A čime da hranim dijete?
Snaći ćeš se. Posla ima svugdje, samo treba raditi.
Da idem raditi za sitniš kao blagajnica, kad imam diplomu?!
Na buku je iz svoje sobe izjurio usnuli Tomislav.
Tata, mama, zašto galamite usred noći? Pustite nas da spavamo, imam sutra prvu smjenu.
San je svetinja, sinko, umiješala se Mojica. Ali i mi bismo htjeli mirno spavati u svom stanu.
Ovako, majstorice nastavio sam. Ili unajmi salon, ili kreni raditi pravi posao, ili se pakiraj. Izaberi.
Martina se zacrvenila, počela histerizirati uz suze i teatralno bacanje ruku. Kad se mala Iva probudila zbog njene dreke, optužila nas je da nam, očito, unuka nije stalo.
Ali mi nismo popuštali. Par dana kasnije, Tomislav, Martina i mala Iva odselili su u dvosoban stan u naselju na rubu Zagreba.
Prošle su dvije godine. Dvije godine mira i tišine. Mi smo ponovno mirno spavali, kuhali što volimo i hodali po kući odjeveni kako nam paše. Samo što sina gotovo i nismo viđali, a unuku još rjeđe, samo kad bi Martina trebala uskočiti baka-servis.
A onda, jedne večeri, pojavio se Tomislav na vratima. Mršav, podočnjaka do brade, sa sportskom torbom u ruci.
Tata, mama mogu ostati prespavati? promrmljao je, gledajući u pod.
Naravno da ga nismo odbili. Za pola sata već smo pili čaj, grickali sendviče i slušali njegovu priču.
Kad smo se preselili, sav posao joj je stao rekao je Tomislav. Gazdarica je zabranila salon u stanu, a Martina nije željela raditi u salonu za postotak. Kaže: to je robija za ništa. Sve je opet palo na mene.
Saznali smo i da su mu prije pola godine dali otkaz. Prvo su živjeli od ušteđevine i onog što su dali Martinini roditelji, kasnije se zaposlio u skladištu, da barem nešto donese doma dok ne nađe bolji posao.
U tom bi trenutku svatko očekivao da će se Martina trgnuti, ali nije.
Došlo je vrijeme da ni za najam više nije bilo dovoljno novaca tiho je govorio Tomislav. Pokušao sam razgovarati s njom, molio je da se zaposli. Može biti blagajnica, dostavljačica, što bilo Više nisam mogao sam. Znate što mi je odgovorila?
Mojica je nježno položila svoju ruku preko njegove.
Samo je predložila da dignem kredit u banci! Kao, premostit ćemo par mjeseci, dok ne nađem bolji posao, a kasnije ćemo to lako.
Tada mi je, pričao je Tomislav, sve postalo kristalno jasno. Pogledao je prazan hladnjak, račune, Martinu s kojom je proveo godine i shvatio da pored sebe nema partnera za životne probleme, nego crnu rupu bez dna. Martina bi ga otjerala u dugove, samo da ni dalje ne radi ništa.
Nisam više mogao. Samo sam u tišini spakirao stvari i otišao. Sutra podnosim papire za razvod rekao je. Ne znam što će biti, ali ovako više ne mogu. Neka se trgne ili da dijete meni. Ako Iva nastavi ovako, bit će ista kao ona.
Još smo dugo pričali te večeri. Nismo ga osuđivali, samo razgovarali o budućnosti i uživali u društvu. Težak put je pred njim, ali uz volju i problemi se daju riješiti.
Nažalost, pogreške iz mladosti skupo se plaćaju, ali i liječe od sljepila. Što se Martine tiče Sad je ostala sama nasuprot svijeta, u kojem više nitko nije spreman nositi je na vlastitim plećima.
