Imam prijatelje koje zovem škrti. Šparaju na svemu na hrani, na odjeći. Nisu siromašni, dapače, imaju pristojno bogatstvo i novac im nikad nije problem. Zbog toga si mogu puno toga priuštiti.
Kod njih idem samo kad je posebna prilika. Inače se samo čujemo telefonom. Prije otprilike mjesec dana, pozvali su me na svoje slavlje. Otišao sam, a vratio se doma gladan.
Tog dana, još ujutro, stavio sam ranije kupljen poklon u torbu i krenuo na posao. Oko četiri popodne, prijatelji su me pozvali na rođendansko druženje. Zbog toga sam za ručak popio samo kavu i pojeo dvije štrudle. Cijeli dan namjerno nisam ništa pojeo, računajući da ću jesti na slavlju.
Naravno, došao sam kod njih prije dogovorenog vremena. Predao sam im poklon, zaželio sreću i zdravlje, i kroz šalu rekao kako sam gladan ko vuk, naglašavajući da nisam ništa jeo jer sam znao da me čeka fešta. Prijatelj mi je odmah odgovorio: Sve je spremno.
Nas šestero, plus domaćini. Ulazim u dnevni boravak, kad nigdje stola. Shvatim da su odlučili napraviti nekakav švedski stol. Nema stolica, samo jedna mala garnitura gdje smo se trebali svi stisnuti. Iskreno, veselio sam se normalnoj večeri za stolom nakon posla, ali eto, kad je švedski stol, neka bude.
Jedan od društva improvizirao je mali, okrugli stol na kome je bilo hrane. Odmah sam zažalio što sam za ručak pojeo samo dvije štrudle. Pogled mi zastaje na tanjurima: na svakom točno osam feta. Onda osam tankih fetica dimljene kobasice (obožavam kobasicu), osam komadića mesa, osam fetica sira. Rajčica i krastavac isto, po osam tankih kriškica svakog. Sve rezano tanko kao papir, uredno složeno. Ah, bile su tu i dvije malene zdjelice salate. Voće također, točno za osam ljudi. Cijelu tu izdašnu ponudu zaokružila je jedna boca vina. Ukratko, izvolite jesti i piti, dragi gosti.
Sjedio sam, polako žvačući jednu fetu kobasice sa sirom, a glad muči! Vina se nisam usudio popiti više od jedne čaše jer sam znao da bez zalogaja ne ide. Prijatelj mi dobaci: Sad ću donijeti nešto toplo. Pomislim konačno, nešto konkretno.
Domaćica donese na plitkom tanjuriću, prženi krumpirići i batak, točno po jedan komadić svakome! Da nije bilo smiješno, bilo bi tužno. Barem je torta bila normalne veličine. Sve u svemu, društvo je bilo ok, zezancija nije falila. Otišao sam doma nakon sat i pol ali potpuno prazan.
Usput sam svratio do dućana, kupio nešto hrane i doma napokon pojeo jedan pravi obrok. Tako su moji prijatelji uštedjeli (još jednom) na gostima.
Na kraju, pitam se, čemu uopće pozivati ljude na slavlje ako ih ne želiš ili ne možeš dostojno počastiti? Naučio sam da više ne dolazim gladan na ovakva druženja, koliko god da se veselim društvu.
