Ostalo je osam dana do mog vjenčanja kad je moj otac napustio ovaj svijet. Umro je u snu. Bio sam na poslu kad su me nazvali iz bolnice. Rekli su mi da više ne mogu ništa učiniti. Sjeo sam na pod u hodniku i ostao bez riječi, nisam ni znao kako reagirati. Mama je umrla godinama prije i tata je bio sve što mi je ostalo. Gospođa koja je brinula o njegovoj kući ga je našla imala je ključeve.
Bio sam jedinac, njegovo razmaženo dijete. Svakodnevno smo razgovarali. Ujutro bi me zvao da pita jesam li doručkovao, navečer bi provjerio jesam li se sigurno vratio doma. Sljedeći su dani bili potpuni kaos bdijenje, sprovod, ljudi dolaze izraziti sućut. Spavao sam dva sata po noći. Gledao sam stalno u mobitel, kao da čekam poruku od njega, da mu mogu odgovoriti.
Moja zaručnica, Milena, bila je tu prvi dan, ali ubrzo se počela povlačiti, kao da joj je neugodno zbog sve te tuge i žalosti. Treći dan nakon sprovoda napisala mi je: Moramo pričati o vjenčanju. Odgovorio sam joj da nisam dobro, da nemam snage za takve teme. Ona je inzistirala. Susreli smo se tog popodneva i izravno rekla: Što ćemo sada? Sve je plaćeno sala, muzika, haljina, meni. Ne možemo izgubiti te novce.
Gledao sam je u nevjerici. Rekao sam joj: Upravo sam izgubio oca. U žalosti sam. Ne mogu slaviti, plesati, nazdravljati. Ona rekla da razumije moju bol, ali da moramo biti praktični, da ne možemo samo baciti novce.
Tada sam ustao, zamolio je da izračunamo sve troškove koliko je ona dala, njezina obitelj, koliko sam ja. Podigao sam štednju koju sam skupljao za naš budući dom i vratio joj sve do zadnje kune. Pružio sam joj kuvertu i rekao: Ovdje završavamo. Ne mogu se oženiti za osobu kojoj je tvoja briga za slavlje važnija od mog bola.
Zastala je, zaplakala, rekla da pretjerujem i da ću požaliti. Odgovorio sam da nisam izgubio nekog dalekog rođaka, već svog jedinog oca i ako ona to ne može razumjeti, nije žena s kojom želim obitelj.
Sve smo otkazali. Obavijestili goste da vjenčanja neće biti. Većina je shvatila, makar su mislili da samo odgađamo. Neki su mi rekli da sam lud, da sam mogao održati vjenčanje pa kasnije žalovati. Nisam mogao. Nisam se mogao smijati za slike i podizati čašu.
Prošlo je vrijeme. Prošao sam svoj proces. Prodao sam njegov auto, sredio kuću i zatvorio to poglavlje. Nedavno sam saznao da je Milena već udata za drugoga. Samo godinu dana kasnije. Pronašao sam slike na društvenim mrežama bijela haljina, veliko slavlje, osmijesi, nazdravljanja.
Ponekad se pitam jesam li bio previše nagao. Je li trebalo više razmisliti. No onda se sjetim onog dana kako sjedimo jedno nasuprot drugome, ona priča o novcu dok se meni ruši cijeli svijet i osjećam da sam postupio ispravno.
