Prije nego što krene u lov, majka pažljivo zamata svoje mladunče u morske alge.

Prije nego krenem u lov, brižljivo umotavam svoje mladunče u morske alge.
Na otvorenom Jadranu ovaj jednostavan čin može biti presudna razlika između života i smrti.
U hladnim vodama sjevernog Jadranskog mora, dalmatinske vidre razvile su nevjerojatno ponašanje. Prije nego zarone u potragu za hranom rakovima, školjkama ili morskim ježincima majke ostavljaju svoje mališane među gustim šumama morskih algi, koje plutaju tik uz površinu mora.
Alge tada služe kao prirodno sidro: korijen im je čvrsto uronjen u morsko dno, a duguljasti listovi sprečavaju da struje i valovi odnesu mladunce.
Tek rođene vidrice još nisu naučile zaroniti. Imaju najgušće krzno od svih sisavaca na svijetu, što im omogućuje da u sebi zadrže mnogo zraka toliko da na površini plutaju poput malih čepova.
To ih štiti od hladnoće, ali istovremeno čini osjetljivima: jak vjetar ili morska struja može ih u trenu odnijeti daleko od majke.
Zbog toga s posebnom pažnjom i ljubavi svoje mladunče zamotavam u alge, kao da ga pokrivam najtoplijim pokrivačem što ga priroda nudi. Ponekad mu preko očiju položim list algi ne bi li se opustilo i mirno čekalo.
Tek tada mogu uroniti pod valove.
Nekad zaronim po nekoliko desetaka puta, uvijek se vraćajući na isto mjesto, tamo gdje sam ostavila svoje blago, da provjerim je li na sigurnom.
U jednom od najnemilosrdnijih mora na svijetu, preživljavanje često visi o tankoj niti algi i majčinom instinktu.
Čak i kada more podivlja, majčina pažnja i briga drže ovaj mali svijet na okupu.