Oduvijek sam vjerovala da je Karlo razmaženi zlatni dečko. Imao je sve što bi netko mogao poželjeti: svoj stan u centru Zagreba, automobil i skupu odjeću.
Za razliku od njega, ja sam uvijek bila ona siva mišica koja se nije isticala. Tajno sam skrivala da su mi roditelji alkoholičari, a od četrnaeste godine radila sam razne poslove. Naučila sam šivati, pa sam često krpala i šivala odjeću prijateljicama.
Na početku brucoškog života, kolege s faksa odlučili su organizirati tulum. Najviše me iznenadilo što su me i mene pozvali. Maštala sam o tome da im pokažem da vrijedim nešto.
Nisam imala novaca za novu haljinu, pa sam je sama sašila. Susjeda mi je napravila frizuru. Kad sam ušla na tulum, prijateljice me nisu prepoznale. Karlo me zapazio i cijelu večer pratio pogledom. Pokušala sam se iskrasti, ali me sustigao i ponudio da me odveze automobilom.
Rekla sam mu adresu kuće pokraj moje, sramila sam se otkriti gdje zapravo živim. Od te večeri počeli smo se viđati, malo po malo zaljubili smo se. Prestala sam ga doživljavati kao umišljenog jer me tretirao kao sebi ravnu.
Sve je bilo dobro dok nisu kolege saznale gdje radim i počele mi se rugati. Od srama sam poželjela propasti u zemlju. Nisam imala izbora, pobjegla sam s fakulteta i odmah otišla kod dekana podnijeti molbu za mirovanje godine.
Mislila sam: godine će proći, zaboravit će me, možda ću moći prebaciti se na drugi fakultet. Sad znam koliko sam bila naivna, ali tada mi se to činilo kao jedini izlaz. Promijenila sam broj mobitela, što je prekinulo vezu s Karlo, a dva mjeseca kasnije shvatila sam da sam trudna.
Nisam imala kome reći. Radila sam cijele dane, a noći prolila u suzama. Roditelji su bili izgubljeni u alkoholu, tražeći od mene novce za piće. Kuma je to primijetila i odlučila me uzeti k sebi.
Kad sam joj ispričala sve, osjećala sam olakšanje. Ona me pratila i u rodilište, prva je kojoj sam rekla da sam rodila sina. Moj dječak, svijetle kose i plavih očiju, bio je pravi mali anđeo. Nisam se mogla nauživati gledajući ga.
Iznenada, dobila sam poruku od Karla u kojoj mi je napisao koliko nas voli i želi biti uz nas. Sutradan sam izašla iz bolnice, strahujući kako ću mu opet pogledati u oči. Danas još jasno pamtim trenutak pred vratima, dok sam grlila sina i bojala se pogledati voljenog čovjeka.
Shvatila sam tada koliko sam bila glupa, oduzela sam sebi gotovo godinu sreće. Kako sam uopće mogla pomisliti da odustanem od ljubavi? Tek kad sam vidjela s koliko nježnosti Karlo gleda sina i kako ga drži u naručju, postala mi je jasna prava vrijednost ništa nije važnije od ljubavi i podrške, ma koliko bilo teško, uvijek treba biti iskren i ne odustajati od onih koji nas vole i koje volimo.
