Prije nekoliko godina odlučio sam prodati očevu kuću. Za mene je to bila samo stara građevina na kraju sela, s napuklim krovom i dvorištem zaraslim u korov. Vidio sam u njoj samo trošak i brigu. Živio sam tada u Splitu, imao sam mali stan i dvoje djece koja su rasla brže nego što je rasla moja plaća. Novca nikada nije bilo dovoljno. Kredit me pritiskivao, a sama pomisao da držim nekretninu koju ne koristim dodatno me ljutila.
Kuća je ostala nakon što su moji roditelji, jedan za drugim, otišli u svega godinu dana. Tada još nisam razmišljao o prodaji. Bilo je prerano, previše je boljelo. Kasnije se bol pretvorila u iscrpljenost, a iscrpljenost u račune. Počeo sam sve gledati kroz brojke i kune.
Jednog dana došao sam u selo s čvrstom namjerom da se vidim s agentom za nekretnine. Otključao sam kapiju, a dvorište me dočekalo tišinom koja me pogodila ravno u prsa. Vinova loza bila je suha, klupa trula. Sve je izgledalo zaboravljeno, baš kako sam se i ja iznutra osjećao.
Kad sam ušao u kuću, miris prašine i uspomena odmah me vratio unatrag kroz godine. U toj je kuhinji majka za Uskrs mijesila sirnicu. U dnevnoj sobi otac je gledao vijesti i mrmljao protiv politike. Kao dijete trčao sam po dvorištu i mislio da svijet završava iza naše ograde.
Sjeo sam na stari kauč i osjetio koliko sam se promijenio. Uvijek sam sebi obećavao da neću biti tip čovjeka koji sve gleda kroz novac. A upravo to sam postao vrijednost svega mjerio sam čak i sjećanjima.
Te večeri u selu se održavao šušur povodom blagdana sv. Roka. S trga se čula muzika. Otišao sam tamo samo da ne sjedim sam u mračnoj kući. Susreo sam poznata lica koja godinama nisam vidio. Većina me odmah prepoznala. Pričali su o mojim roditeljima s puno poštovanja. Govorili su da su bili pošteni ljudi, uvijek spremni pomoći, da su ostavili trag.
Te su me riječi pogodile jače od bilo kakve kritike. Shvatio sam da sam ja u gradu jadikovao nad životom, dok su oni ovdje živjeli skromno, ali dostojanstveno. Nikad nisu imali puno, ali uvijek su znali dati od srca. I ta kuća nije bila samo cigla i crijep. Bila je živi dokaz njihova truda.
Sljedeće jutro popeo sam se na krov. Nisam znao što radim, ali prvi put nakon dugo vremena osjećao sam potrebu napraviti nešto dobro. Počeo sam čistiti dvorište, bacati smeće, popravljati što sam mogao. Radio sam do mraka, osjećajući kako se sve u meni polako slaže na svoje mjesto.
Tjedan kasnije došla su i moja djeca. U početku su gunđali što nema interneta i stalno im je bilo dosadno. Na kraju su ipak počeli trčati po dvorištu, voziti bicikl po prašnjavoj cesti, igrati se s drugom djecom. Navečer smo sjedili ispred kuće i gledali zvijezde nikad ih u Splitu nismo vidjeli tako jasno.
Tada sam shvatio da sam zamalo prodao ne samo kuću, već i korijene svoje djece. Bio sam spreman prekinuti njihovu vezu s mjestom odakle sve kreće, samo da si olakšam kredit i kupim malo lažnog mira, koji bi ionako brzo nestao.
Nisam prodao kuću. Nije bilo lako. Morao sam dodatno raditi, odreći se nekih ugodnosti. Ali, svako ljeto provodimo tamo barem mjesec dana. Dvorište je uređeno, loza ponovno daje hlad. Iz kuće se čuje smijeh.
Naučio sam da je najveća pogreška odreći se onoga što ne donosi brzu zaradu. Život nisu samo računi i rati. Neke stvari ne možeš platiti kunama uspomene, korijeni, osjećaj pripadnosti.
Ponekad čovjek toliko grca u preživljavanju da zaboravi zašto živi. Ja sam bio na korak da zaboravim. Sreća što sam se vratio na vrijeme.
