Nakon što se naš sin Ivo oženio, više ne želi dolaziti kod nas. Sada je stalno sa svojom punicom. Ona uvijek ima neki hitni problem, kao da bez njega jednostavno ne može. Pitam se kako je uopće živjela dok njezina kći nije postala Ivina supruga.
Ivo je u braku već dvije godine. Nakon što su se vjenčali, djeca su počela živjeti odvojeno, u stanu koji sam kupio za Ivu dok je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Još od malih nogu, sin je imao podršku i razumijevanje s naše strane. Čak prije nego što se oženio, živio je sam, jer je stan bio blizu njegovog posla.
Ne mogu reći da mi se nije sviđala njegova supruga, Mihaela. Međutim, činilo mi se da ona nije dovoljno zrela za bračni život, iako je Ivo bio svega dvije godine stariji. Mihaela se često ponašala kao dijete, ponekad je bila i vrlo hirovita. Ivo je uvijek bio toliko pažljiv, i razmišljao sam kako će proći kroz život s nekim tko je toliko razmažen.
Nakon što sam upoznao nju i njezinu majku, shvatio sam što me muči. Punica, iako je mojih godina, ponašala se kao djevojčica. Možda ste nekad vidjeli ljude koji se, bez obzira na godine, ponašaju kao mala djeca potpuno bespomoćni i infantilni. U trenutku kada se Mihaela udala, njezina majka, gospođa Štefica, već je bila šest puta razvedena.
Nismo imali mnogo zajedničkih tema za razgovor, jer je Štefica živjela u svom malom svijetu. Nikada se nije nametala, komunikacija nam je bila barem pristojna u čestitanju braka i to je bilo to.
Već prije svadbe pojavili su se prvi znakovi problema. Mihaela je stalno tjerala Ivu svojoj majci: jednom je curila slavina, drugi put je trebalo zamijeniti utičnicu, jednom je pao kuhinjski ormarić. Prvi put sam zažmirio u njihovoj kući nema muškarca pa je pomoć dobrodošla.
Ali, kako je vrijeme prolazilo, kvarovi kod punice nisu prestajali. Ivo je postajao sve udaljeniji i stalno je objašnjavao da moraju kod Mihaeline majke. Onda su sve blagdane slavili kod punice, a kod nas su ostali samo ja, otac i punica.
Bilo mi je krivo što Ivo više nije dolazio na obiteljska okupljanja, ali još teže mi je bilo kad je odbijao i moje proste molbe za pomoć.
Tad sam kupio novi frižider i zamolio Ivu da mi pomogne unijeti ga u stan. U početku je pristao, ali kasnije je nazvao i rekao kako ne može doći jer idu kod punice, jer njezina perilica rublja ima neku havariju.
Kad je supruga zvala Ivu, čula je Mihaelu u pozadini: Pa zar tvoji roditelji ne mogu pozvati ljude za selidbu? Ivo je ipak došao, ali naglašeno mrzovoljno.
Tata, zar nisi mogao nazvati ekipu za preseljenje? Sad to moram sam nositi!
Tada sam stvarno izgubio živce. Zašto punica ne zove majstora? Možda ona živi u nekom svom svijetu gdje majstori ne postoje? Ivo objašnjava da su žene tamo prevarene, uzmu novac, a ne poprave ništa.
U toj svađi, moj otac nije izdržao, i promrmljao je: Možda punica nije stručna za uređaje, ali za vođenje ovce je pravi pastir. Ivo se uvrijedio na dedu i bez riječi otišao. Nisam intervenirao, pogotovo jer sam mislio da tata ima pravo, jer nove rodbine stoje Ivi na grbači. On je majstor za njih, a nas je zaboravio.
Nakon te svađe, Ivo nije razgovarao s dedom dva tjedna. Deda ni ne pomišlja prvi napraviti korak, a Ivo svoj tvrdoglavo drži i kaže da neće razgovarati dok se deda ne ispriča. Ja se osjećam kao da sam između čekića i nakovnja tata je u pravu, ali mogao je Ivi sve reći nježnije, a Ivo je sad povrijeđen i ne želi ga ni vidjeti, a ja ne želim izgubiti sina zbog takve gluposti.
Otac odbija kontaktirati Ivu, Ivo odbija kontaktirati njega, čekajući ispriku. U cijeloj toj priči, jedino punica dobro prolazi.
Shvatio sam nakon svega ponekad trebaš naći balans između razumijevanja i granica. Familija je najveće blago, i ne smiješ dozvoliti da te sitnice odvoje od onih koje voliš.
