Svekrva našeg sina ga je odvela od nas.

Nakon što se naš sin Ivo oženio, više ne želi dolaziti kod nas. Sada je stalno sa svojom punicom. Ona uvijek ima neki hitni problem, kao da bez njega jednostavno ne može. Pitam se kako je uopće živjela dok njezina kći nije postala Ivina supruga.

Ivo je u braku već dvije godine. Nakon što su se vjenčali, djeca su počela živjeti odvojeno, u stanu koji sam kupio za Ivu dok je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Još od malih nogu, sin je imao podršku i razumijevanje s naše strane. Čak prije nego što se oženio, živio je sam, jer je stan bio blizu njegovog posla.

Ne mogu reći da mi se nije sviđala njegova supruga, Mihaela. Međutim, činilo mi se da ona nije dovoljno zrela za bračni život, iako je Ivo bio svega dvije godine stariji. Mihaela se često ponašala kao dijete, ponekad je bila i vrlo hirovita. Ivo je uvijek bio toliko pažljiv, i razmišljao sam kako će proći kroz život s nekim tko je toliko razmažen.

Nakon što sam upoznao nju i njezinu majku, shvatio sam što me muči. Punica, iako je mojih godina, ponašala se kao djevojčica. Možda ste nekad vidjeli ljude koji se, bez obzira na godine, ponašaju kao mala djeca potpuno bespomoćni i infantilni. U trenutku kada se Mihaela udala, njezina majka, gospođa Štefica, već je bila šest puta razvedena.

Nismo imali mnogo zajedničkih tema za razgovor, jer je Štefica živjela u svom malom svijetu. Nikada se nije nametala, komunikacija nam je bila barem pristojna u čestitanju braka i to je bilo to.

Već prije svadbe pojavili su se prvi znakovi problema. Mihaela je stalno tjerala Ivu svojoj majci: jednom je curila slavina, drugi put je trebalo zamijeniti utičnicu, jednom je pao kuhinjski ormarić. Prvi put sam zažmirio u njihovoj kući nema muškarca pa je pomoć dobrodošla.

Ali, kako je vrijeme prolazilo, kvarovi kod punice nisu prestajali. Ivo je postajao sve udaljeniji i stalno je objašnjavao da moraju kod Mihaeline majke. Onda su sve blagdane slavili kod punice, a kod nas su ostali samo ja, otac i punica.

Bilo mi je krivo što Ivo više nije dolazio na obiteljska okupljanja, ali još teže mi je bilo kad je odbijao i moje proste molbe za pomoć.

Tad sam kupio novi frižider i zamolio Ivu da mi pomogne unijeti ga u stan. U početku je pristao, ali kasnije je nazvao i rekao kako ne može doći jer idu kod punice, jer njezina perilica rublja ima neku havariju.

Kad je supruga zvala Ivu, čula je Mihaelu u pozadini: Pa zar tvoji roditelji ne mogu pozvati ljude za selidbu? Ivo je ipak došao, ali naglašeno mrzovoljno.

Tata, zar nisi mogao nazvati ekipu za preseljenje? Sad to moram sam nositi!

Tada sam stvarno izgubio živce. Zašto punica ne zove majstora? Možda ona živi u nekom svom svijetu gdje majstori ne postoje? Ivo objašnjava da su žene tamo prevarene, uzmu novac, a ne poprave ništa.

U toj svađi, moj otac nije izdržao, i promrmljao je: Možda punica nije stručna za uređaje, ali za vođenje ovce je pravi pastir. Ivo se uvrijedio na dedu i bez riječi otišao. Nisam intervenirao, pogotovo jer sam mislio da tata ima pravo, jer nove rodbine stoje Ivi na grbači. On je majstor za njih, a nas je zaboravio.

Nakon te svađe, Ivo nije razgovarao s dedom dva tjedna. Deda ni ne pomišlja prvi napraviti korak, a Ivo svoj tvrdoglavo drži i kaže da neće razgovarati dok se deda ne ispriča. Ja se osjećam kao da sam između čekića i nakovnja tata je u pravu, ali mogao je Ivi sve reći nježnije, a Ivo je sad povrijeđen i ne želi ga ni vidjeti, a ja ne želim izgubiti sina zbog takve gluposti.

Otac odbija kontaktirati Ivu, Ivo odbija kontaktirati njega, čekajući ispriku. U cijeloj toj priči, jedino punica dobro prolazi.

Shvatio sam nakon svega ponekad trebaš naći balans između razumijevanja i granica. Familija je najveće blago, i ne smiješ dozvoliti da te sitnice odvoje od onih koje voliš.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

13 − eleven =

Svekrva našeg sina ga je odvela od nas.
Pisica mea dormea cu soția mea. Se lipea cu spatele de ea și mă împingea cu toate cele patru lăbuțe, iar dimineața mă privea obraznic și batjocoritor. Eu mă supăram, dar nu aveam ce-i face. Era favoritul casei, drăgălița și soarele ei. Soția râdea, eu însă nu vedeam deloc hazul. Pentru „drăgălița” asta se prăjea pește special, i se scoteau oasele, iar pielea crocantă și gustoasă era așezată cu grijă lângă bucățile suculente, aburinde, în farfuriuța lui. Pisica mă privea cu un zâmbet șmecheresc, de parcă voia să-mi spună: „Tu ești fraierul, eu sunt adevăratul stăpân și răsfățat aici.” Mie îmi reveneau resturile, bucățile care nu-i plăceau lui. Pe scurt, își bătea joc de mine cum știa el mai bine, așa că mă răzbunam: îl împingeam ușor de la farfurie sau îl dădeam jos de pe canapea. Era război. Uneori găseam „surprize” în papuci sau pantofi – mine cu acțiune întârziată. Soția râdea și-mi spunea: „Na, să nu-l superi”. Și-și mângâia soarele ei. Pisica mă privea cu superioritate. Eu oftam. Ce să fac? Soția mea era una singură și nu aveam ce comenta. Așa că trebuia să rabd. Dar într-o dimineață… În ziua aceea, pregătindu-mă de muncă, am auzit din hol un țipăt disperat al soției. Am fugit și am găsit scena: șase kilograme de blană zburlită, gheare și o stare înfiorătoare, sărind la soție ca taurul la pânză roșie. Văzându-mă, bestia a sărit pe pieptul meu, m-a împins, iar eu am căzut lat pe podea. M-am ridicat, am prins un scaun și l-am folosit ca scut, apucând-o pe soție de mână și fugind în dormitor. Pisica, sărind, s-a lovit de piciorul scaunului și a țipat groaznic. Dar asta nu l-a oprit – continua să ne atace, până ce ușa dormitorului s-a închis între noi. Stăteam și ascultam cum șuiera dincolo. Apoi ne-am uns zgârieturile cu spirt și iod. Din dormitor, soția a sunat la serviciu spunând că pisica a luat-o razna, ne-a zgâriat rău și că trebuie să meargă la spital, nu la birou. După ea, am sunat și eu spunând exact același lucru. Și atunci… Pământul s-a cutremurat, casa s-a clătinat. Geamurile din bucătărie au pocnit și s-au spart, iar cel din baie s-a fisurat. Am scăpat telefonul. S-a lăsat o liniște asurzitoare. Am uitat total de pisică, am ieșit în fugă din dormitor spre bucătărie și am privit pe geam. În fața blocului se căsca o groapă uriașă, printre bucăți de mașini împrăștiate. Era duba mică a vecinului, cu instalație pe gaz, cu butelii la bord – explodase! Pe parcare mașini răsturnate, ca niște țestoase pe spate, iar în depărtare se auzeau sirenele salvării și poliției. Șocați, ne-am întors spre pisică. Stătea într-un colț, cu lăbuța dreaptă din față îndoită strâns la piept, plângea în șoaptă. Soția a sărit la el, l-a luat în brațe. Eu am smuls cheile și am fugit spre mașină, sărind coclaurile, ocolind liftul, coborând toate cele șapte etaje în salturi. Iertați-ne, oameni loviți de explozie, dar și noi aveam rănitul nostru! Norocul nostru, mașina era în spatele blocului. Am zburat cu toții la veterinarul cunoscut. Pe drum, sufletul mi-l sfâșiau pisicile, pe fundalul melodiei lui Eugen Doga din „Doi la cafea” ce răsuna din radio. După o oră, ieșind de la veterinar, soția își purta comoara în brațe, iar el – el arăta cu mândrie tuturor pata la lăbuță. Aflând ce s-a întâmplat, toți din sala de așteptare au venit să-l mângâie. Acasă, soția i-a gătit peștele preferat, scoțându-i oasele și așezându-i crocanta pieliță deasupra. Mie mi-au rămas resturile. Pisica, șchiopătând pe trei lăbuțe, s-a apropiat de farfuria lui, m-a privit chinuit, încercând să arate dispreț, dar a ieșit o grimasă de durere. Eu eram ocupat, grăbit. Când am terminat, am pus în farfuria lui și partea mea de pește, fără oase. Pisica m-a privit uluit, a ridicat lăbuța și a mieunat întrebător. L-am luat în brațe și, apropiindu-mi-l de față, i-am spus: „Poate oi fi eu un neisprăvit, dar cu o asemenea soție și o astfel de pisică, sunt cel mai fericit neisprăvit din lume.” L-am pupat pe botic. Pisica a tors încetișor și m-a lovit cu capul de obraz. L-am pus jos, s-a strâmbat de durere și s-a apucat să mănânce peștele, iar eu și soția, îmbrățișați, îl priveam zâmbind. De atunci, pisica doarme doar cu mine. Mă privește în ochi, iar eu nu-i cer Domnului decât să-mi dea ani mulți să-i mai văd, pe el și pe nevastă-mea, lângă mine. Altceva nu mai vreau. Pe cuvânt! Pentru că asta e adevărata fericire.