Vlatka je odletjela dan ranije od ostalih na rođendan svoje svekrve. Čim se spustila na sjedalo u zrakoplovu, trgnula se – netko ju je iznenada prozvao imenom.
Prsti su joj se stisnuli oko remena torbice dok je stajala u redu za prijavu. Do rođendana bivše svekrve ostao je još jedan dan, ali Vlatka je namjerno odabrala raniji let. Znala je da će Tomislav, kao i uvijek, odugovlačiti do zadnjeg trenutka; vjerojatno će letjeti tek sutradan ujutro. Prošle su tri godine otkako su se razveli, a cijelo to vrijeme uspijevali su živjeti u istom gradu, a da se nijednom nisu sreli. Sada je Vlatka manje nego ikad željela poremetiti tu krhku ravnotežu.
Sjedalo 12A, preletjela je pogledom preko karte. Do prozora, kako je voljela. U zrakoplovu je posegnula za knjigom kao i obično – novim romanom koji je jučer počela čitati i nije ga mogla ispustiti iz ruku. Priča o ljubavi, izdaji i oprostu. Nekada je izbjegavala takve priče, ali vrijeme liječi.
– Vlatka? – Poznat joj glas prošao je kroz nju. Kakva slučajnost.
Polako je podigla pogled. Tomislav je stajao u prolazu, s ručkom svog kofera u ruci. Jednako dotjeran kao i uvijek, u svom omiljenom sivom sakou. Jedino se na sljepoočnicama uvuklo malo sijede kose koju nikada prije nije primijetila.
– Ti inače uvijek zakasniš – izletjelo joj je umjesto pozdrava.
– A ti uvijek sve isplaniraš unaprijed – odgovorio je sa smiješkom i izvadio svoju kartu. Hm, 12B.
Vlatka je osjetila kako joj obrazi gore. Tri sata leta pokraj čovjeka kojeg je sve te godine pažljivo izbjegavala. Sudbina si je, činilo se, priuštila šalu na njihov račun.
– Mogao bih zamijeniti sjedalo s nekim – počeo je Tomislav.
– Pusti – prekinula ga je Vlatka. – Odrasli smo.
Tomislav je kimnuo i sjeo pokraj nje. Njegov poznati aftershave doplutao je do nje, i miris ju je pogodio ravno u srce. Koliko se puta probudila s tim mirisom u nosu?
– Kako je na poslu? – upitao je nakon polijetanja, kad je tišina postala nepodnošljiva.
– Dobro. Otvorila sam vlastiti studio za jogu – odgovorila je mirnim glasom. – A ti? Još uvijek tamo?
– Ne, prešao sam na konzulting. Sjećaš li se da sam oduvijek sanjao o tome?
Naravno da se sjećala. I sjećala se beskrajnih rasprava zbog toga. Ona se bojala promjene, a on je čeznuo za njome. Sada, godinama kasnije, svatko je dobio što je želio. Zašto ju je onda srce tako boljelo?
– Mama će se jako obradovati što te vidi – rekao je Tomislav nakon stanke. – Još uvijek čuva keramičku vazu koju si joj poklonila za prošli rođendan.
– Jelka je uvijek bila… – Vlatka je zastala tražeći prave riječi – tako dobra prema meni.
– Čak i nakon razvoda govorila je da si najbolja snaha koja se mogla poželjeti.
Vlatka je osjetila kako joj se oči pune suzama. Posegnula je za knjigom da prikrije uzbuđenje.
– Što čitaš? – Tomislav je bacio pogled na naslovnicu.
– Vrijeme praštanja – odgovorila je, i oboje su zašutjeli shvativši ironiju naslova.
Ostatak leta proveli su u šutnji, ali to je bila drukčija šutnja – ne napeta poput zategnute žice, nego gotovo ugodna, kao nekada. Kad je avion sletio u Zagreb, Tomislav joj je pomogao izvaditi torbu iz pretinca.
– Hoćemo li zajedno u taksi? – predložio je. – Ionako idemo u istom smjeru.
Vlatka je oklijevala. Prije tri godine rastali su se uvjereni da više nikada neće stajati jedno pokraj drugoga. A eto, bili su tu, i svijet nije propao.
– Dobro – kimnula je. – Ali ja pripazim na rutu; ti se inače uvijek svađaš s tehnologijom.
Tomislav se nasmijao, i taj je poznati smijeh uzdrmao nešto u njoj. Možda je ponekad potrebno pustiti prošlost da bi sadašnjost postala svjetlija?
Kad su izlazili iz aviona, shvatila je da se prvi put nakon dugo vremena ne kaje zbog slučajnog susreta. Pred njima je bio rođendan, svečano postavljen stol i nesigurni pogledi rodbine. Ali sada je znala: uspjet će. Uvijek su uspijevali.
Taksi se probijao večernjim ulicama Zagreba. Vlatka je, kako je obećala, držala rutu na oku, dok je Tomislav sjedio pokraj nje, odvojen samo torbom na srednjem sjedalu.
– Ovdje desno – rekla je Vlatka, i Tomislav se morao nasmiješiti: poznavala je put do njegovih roditelja bolje od njega samoga.
– Sjećaš li se kad smo prvi put išli mami? – upitao je iznenada. – Cijelo si vrijeme bila tako nervozna…
– Naravno! – frknula je Vlatka. – Tri puta sam se presvukla od uzbuđenja. Htjela sam ostaviti dobar dojam.
– A onda si se polila juhom.
Oboje su se nasmijali, i na trenutak kao da je vrijeme stalo. No taksi se zaustavio pred poznatom kućom, i trenutak je izblijedio u suton.
Jelka ih je dočekala na vratima i začuđeno podigla ruke:
– Došli ste zajedno? Kakvo iznenađenje!
– Slučajno smo se sreli u avionu – objasnila je Vlatka žurno, primijetivši u očima bivše svekrve tračak nade.
– Uđite, uđite! Vlatka, pripremila sam ti sobu, istu kao i uvijek.
Vlatka se ukočila. Njezina soba – spavaća soba na katu u kojoj su ona i Tomislav uvijek odsjedali kad su dolazili u posjet, gdje je jutarnje sunce crtalo razigrane uzorke po tapetama i odakle se iz prozora vidjela stara jabuka.
– Mama, možda bih bolje uzeo sobu za goste? – pokušao je Tomislav.
– Nema rasprave! – prekinula ga je Jelka. – Tamo sutra spavaju gosti. Vlatka ostaje u spavaćoj sobi, a ti u svojoj staroj sobi. Sve kao nekad.
– Kao nekad – te su riječi odjekivale u Vlatkinim mislima. Zapravo ništa nije bilo kao nekad, ali se s Jelkom nitko od njih dvoje nije usuđivao raspravljati.
Večer je prošla u pripremama za proslavu. Vlatka je pomagala u kuhinji, dok je Tomislav na tavanu prebirao stare kutije – zadatak koji je njegova majka već odavno htjela od njega. Namjerno su izbjegavali biti sami, ali pod istim krovom to nije bilo jednostavno.
Te noći Vlatka dugo nije mogla zaspati. Krevet joj se činio prevelik, previše prazan. Iza zida, u dječjoj sobi, škripio je pod – očito ni Tomislav nije mogao spavati. Prepoznala je zvukove: tri koraka do prozora, četiri natrag. Tako je uvijek hodao kad je o nečemu razmišljao.
Odjednom je nastala tišina. Vlatka se okrenula na bok i pogledala kroz prozor. Stara jabuka šuštala je na vjetru, i na trenutak joj se učinilo kao da posljednje tri godine…
