July 2026 – Page 36 – PervoCvet

ČudakU malom selu na obali, Čudak je odlučio otvoriti najčudniji kafić u Hrvatskoj, gdje su se miješale tradicionalne štrukle s neočekivanim zvukom tamburica.

U jutro mi se dogodio čudan san: vidim sina, Maluša, kako stoji na pragu i kuca na vrata. Odmah sam se

— O, moje teške grijehe! – izgovorila je Klavdija, bacajući na veliko jelo vezeni stolnjak. – I ipak će reći da sam pohlepna! Čekaj! Odabrala je par pita i sustigla dječaka. — Eto! I da te ne vidim u dvorištu! Praznik kod nas! Sjedi tiho u sobi dok majka ne dođe s posla! Razumio?

**Dnevnik, 12. svibnja 2026.** Idi odavde! rečem mu nestani! Što ti se ovdje petljaš?Klavdija Matijević

Viktor je došao kod oca i odveo ga kod sebe, djed je postao potpuni nevaljao. – Natalija, otac će malo živjeti kod nas, – rekao je muž ženi kad se vratio. – Pa ako ga već donio, što ćeš sad raditi? Neka živi, – odgovorila je oživljeno žena. Natalija je smjestila djeda Dmitra u kuhinji, a sama otišla namjestiti kauč i raspakirati stvari svekera. Za minutu pozvala je muža u spavaću sobu s djedom i glasno nešto priopćila. Djed Dmitar se prišao, poslušao i zastao na mjestu.

**Dnevnik, 12. travnja 2026.** Danas sam se probudila s osjećajem da će se nešto važno promijeniti u

— Pozvala sam cijelu obitelj na večeru i servira svakome lijep, ali prazan tanjur s crtežom; tek pred unuku stavila sam punu porciju.

Elizabeta Marović obavijala je stol svojim oštrim, sveobuhvatnim pogledom. Cijela obitelj bila je okupljena

Cui ţi-e nevoie la 43 de ani: soțul râdea, aruncându‑te pe stradă, fără să ştie ce prag vei îmbrăţi peste trei ani.

Dacă treci acum pragul ăsta, nu vei mai avea cale de întoarcere. Îți voi bloca toate cardurile vocea

Kome ti trebaš imati 43: muž se smijao izbacivši ženu na ulicu, ne zna čije će pragove obivati za tri godineSada, dok kiša tiho šušti po prozoru, shvati da je gubitak postao početak novog puta.

26.listopada 2026. Danas je sve počelo s jednim hladnim glasom. Ako sada pređeš ovaj prag, nema povratka.

Nastavak pričeDok se sunčeve zrake probijaju kroz maglu, junak otkriva tajni prolaz koji vodi do davno zaboravljenog grada pod morem.

Kad sam na blistavom papir natpisala Odlazak Matea Ilić, nisam to učinila iz slabosti. Učinio sam to

«Mama, potpiši i oslobodi vikendicu — to je sad moje». Kći nije znala da sam već dva mjeseca više ne njena majka na papiruKad sam joj predala ključ, osjetila je hladan šapat praznine koji je odjekivao kroz prostorije praznog doma.

Mama, što se dogodilo? Potpiši ovdje i ovdje, a ja ću do nedjelje zadržati vilačku kuću. Sad je moja.

«Mama, semnează și eliberează vila — e a mea acum». Fiica nu știa că de două luni nu mai sunt mama ei pe hârtie.

Mama, de ce stai cu ochii închiși? Semnează aici și aici și eliberează casa de la țară până duminică.

„Ne idem u goste s praznim rukama!“ – ponosno je proglasio 59‑godini mladoženja i izvukao započetu paketu čaja. Kako sam ga elegantno izbacila na vrata.

Sjećam se, kako sam dugo vjerovala da upoznavanje poslije pedesete godina pripada ljudima čija je svjetonazor