**Dnevnik, 12. svibnja 2026.**
Idi odavde! rečem mu nestani! Što ti se ovdje petljaš?Klavdija Matijević, naš susjed, s grmljivim glasom izbaci veliku posudu toplih pita na stol ispod rasprostranjenog jablanovog grančica i odbaci malog Sanja. Ajde, budi ti slobodan, dok ti majka ne počne gledati po tvojim stopama! Šašavko!
Mršav kao škarpina, Sanja kojeg nitko ne zove po imenu jer je svima poznat po nadimku Skakac baci pogled na strogu susjedu i upute prema svojoj verandi.
Veličanstvena kuća podijeljena u nekoliko stanova bila je tek dijelomično nastanjena. Činilo se da u njoj žive jednoj i pol obitelji: Kovačevići, Horvatići i na kraju ja, Katarina, s malim Sanjem.
Nedostajan polovični dio našeg života bio je onaj koji je gotovo sekao pogled, ali ga je svi ignorirali dok nije došlo do neke hitne potrebe. Sanja nije bio važna figura, pa nije bilo potrebe trošiti vrijeme na njega.
U mom domu osim sina nije bilo nikoga ni muža, ni roditelja. Suvladavala sam se sama koliko je mogla, s pogledom koji se lagano okretao, ali rijetko bi se usuđivali dirati me osim povremenih urica na Skakca, poznatog po smolastim, dugim rukama i nogama i velikoj glavi koja, nekako, mirno stoji na tanke vratnoj grlu.
Skakac je bio neugledan, plašljiv, ali izuzetno dobronamjeran. Nije mogao proći pored plačljivog djeteta, a odmah bi mu prišao da ga utješi. Za to ga je često kritizirala starija gospođa s prstom u crtu, koja ga je zvala Strahovnik, iako on to nije razumio sve dok mu majka nije podarila knjigu o djevojčici Ella. Tek tada mu je jasno postalo zašto ga tako zovu.
Umjesto da se ljuti, odlučio sam da sve one koji ga zovu Strahovnik moraju pročitati tu knjigu, jer se u njoj kaže da je Strahovnik mudra i dobra osoba koja pomaže svima, pa će jednog dana postati vladar prekrasnog grada. Moja ćerka Jelka, s kojom sam podijelila svoje razmišljanje, nije se usudila protiv mene, odlučivši da nije ništa loše u tome da dječak misli o ljudima bolje nego što su oni u stvari.
Svijet je već dovoljno zao, a moj sin još treba progutati sve to. Neka mu djetinjstvo donese malo radosti
Voljela sam Sina beskrajno. Oprostiši sam otac Sanju njegovu neobuzdanost i izdaju, a kad je došao u bolnicu, napala sam babicu koja je govorila da je moj mali došao nekačim.
Izmišljajte više! Moj sin je najljepše dijete na svijetu! vikala sam.
Ko bi se usprotivio? Samo mudri, a on još ne može biti!, odgovarao je netko.
Pa vidjet ćemo!, uzviknula sam i suzama obrisala lice.
Prve dvije godine vozila sam Sanju po svim liječnicima, sve dok nisu ozbiljno uzeli njegov slučaj pod svoju zaštitu. Svakog jutra putovala sam do grada u starom, vijugavom autobusu, tesno držeći u naručju sina, čvrsto ga omotanu do brade toplinom svoje torbe. Niko mi nije davao krune suosjećanje; a kad bi netko pokušao smiriti me savjetom, pretvarala sam se u pravog vuka:
Daj ga u dječji vrtić! Ne? Pa tvoji savjeti mi nisu potrebni! Znam što da radim!
Sanja je do svoje druge godine izrasla u dijete koje se, po razvoju, ne razlikovalo od ostalih. Nije bio najzapaljeniji, imao je veliku, malo spljoštenu glavu, tanke ruke i noge, a mršavost je bila moj stalni problem.
Iako sam sebi zadavala sve moguće načine, djeca su me hvalila:
Takve mame ne nalazimo ni po prst! Ovo je pravo čudo dijete je na pragu invalidnosti, a sada! Pogledajte ga heroj! Pametan!
Da, moj dječak je takav!
Ne govorimo o dječaku, govorimo o tebi, Katarina! Ti si prava mudra!
Pogladala sam ramena, ne shvaćajući zašto me hvale.
Zar majka ne treba voljeti sina i brinuti se za njega? To je očigledno radim svoj posao.
Kad je Sanju došlo vrijeme ići u prvi razred, već je čitao, pisao i računao, ali je stalno zapinjao glas što je ponekad rušilo njegov talent.
Sane, dosta! Hvala!, odsečala ga je učiteljica kad je htjela da pročita pred razredom. Kasnije je žalila u učiteljsku sobu da dječak izgleda lijepo, ali da mu je nemoguće slušati na ploči. Na sreću Sanja je ostao u školi samo dvije godine, oženio se, otišla na porodiljni dopust, a razred je preuzeo novi učitelj.
Gospođa Marija Ivić, iako starija, i dalje je imala energiju i voljela je djecu jednako kao u početku karijere. Brzo je shvatila tko je Skakac. Razgovarala je s Jelkom i uputila je kod vrsnog logopeda. Skakca je zvalo da piše zadatke na papiru.
Tako lijepo i čisto pišeš! Uvijek mi je drago čitati tvoje radove.
Skakac je procvjetao pod takvim pohvalama, a Marija je glasno čitala njegove odgovore, stalno naglašavajući kako je talentiran učenik.
Suze od zahvalnosti tekle su mi niz lice, a bila sam spremna poljubiti ruke onih koji su nenametljivo šaputali milost mom sinu, no Marija je odmah spriječila sve pokušaje da mi uzvratim.
Ludilo! To je moj posao! A tvoj dječak je prekrasan! Sve će biti u redu, samo gledaj!
Kad je Sanja trčao u školu, susjedi su ga viđali i uzvikivali:
E, poskoči Skakac! Vrijeme je da i mi napravimo promjenu! Gospodine, nije li to strašno za dijete?
Znao sam što susjedi misle o meni i sinu, ali nisam voljela se ljutiti. Ako Bog ne da srca i dušu, ne možeš prisiliti ljude da se ponašaju ljudski. Zato sam prestala trošiti vrijeme na to zašto su ljudi takvi. Bolje je popraviti svoj dom ili posaditi još jednu ružu uz verandu.
Naš dvorište, s razbijenim cvjetnim lejama i malim vrtom na zalazištu, nitko nije htio urediti, zadovoljavajući se neizgovorenim pravilom da kutak uz verandu pripada onome tko ima stepenice.
Moj kutak bio je najljepši. Cvjetale su ruže, uzgojen je veliki lozovluk, a stepenice sam postavila od komadića pločica koje sam posudila od ravnatelja kulturnog centra. Tamo su radili popravci i ostala je gomila slomljenog kamena, koji me je očaran slijepećim sjajem, kao blago daleke zemlje.
Dajte mi te pločice!, zavijorila sam se u ravnateljev ured.
Što da dam?, upitao je iznenađeno.
Pločice! Dajte mi!
Ravnatelj se nasmijao, ali mi je dopustio da uzmem otpatke. Uz pomoć susjeda posudila sam kolicu i do kasno u večer sam birala te fragmente, birajući one koji će služiti mojoj zamisli.
Kada sam ponosno prolazila kroz selo, gurajući kolicu u kojoj je sjedio Skakac, susjede su se pitala:
Zašto joj treba taj otpatak?
Nekoliko tjedana kasnije, svi su se zaustavili gledati u ono što sam od slomljenog kamena izgradila pravi umjetnički rad. Nikada nisam bila u muzejima ili vani, nisam vidjela grčke freske ni bizantske hramove, ali moj ukus me vodio kako da upotrijebim ono što je zapalo u moju ruku. Naš veranda je postala pravo remek-djelo, a cijelo selo je dolazilo gledati.
Pogledaj ovo! Pravi je šef!
Nisam reagirala na susjede, nije me ništa brinulo što drugi misle. Najveći kompliment bio je sinov glas:
Mama, kako je lijepo
Sanja, sjedeći na stepenicama, prstom je pokazivao na pločice složene u složen uzorak i uzbuđeno se smijao. Ja sam, još uvijek, bila na rubu suza.
Sanja je imao malo prijatelja uvijek je čitao više nego trčao, a djevojke su ga držale podalje, osobito susjedica Klavdija, koja je imala tri unuke (pet, sedam i dvanaest godina).
Ne pristupaj im!, prijetila je rukom Skakcu. Nisu ti ti jagode!
Nije mi bilo jasno što je s njom u kosi od kemijske vijugavosti, ali sam joj zabranila da Sanja bude u blizini njezinih unuka.
Zašto ga nervirati? Zaslužit će se bolest.
Skakac se složio i nije se približavao susjedici. Kad je Klavdija pripremala gozbu, samo je izabrala par pita i potrčala do dječaka.
Dobro, i da te ne vidim više! Praznik je kod nas! Sedi ti ti tiho dok majka ne dođe s posla! Razumio?
Sanja je kimnuo, zahvaljujući se na pite, ali Klavdija ga je više nije primala. Dolazili su njene unuke, slavili rođendan najmlađe, Svete, a njezin sin, SlaboSkakac, bio je nepotreban.
Neću ti dopustiti da ti se djetetu smete!, uzvikivala je, ne misleći na moj sin.
Kamo ti, Katarina, dijete?! Nećeš mu dati put! Padne i smrdi pod ogradu!
Jeste li me ikada vidjeli s čašom u ruci?, rekla sam, ne ulazeći u njihovu napetost.
To ne govori ništa! S takvim pogreškama nemaš ništa! Nemaš ni jedni roditelja, ništa ne svijetli tvom djetetu! Ne znaš što je biti majka! Ne treba ti dijete, zaboravi ga dok možeš!
Klavdija i ja smo prekidale razgovor. Hodala sam ponosno s velikim, pomalo nespretnim trbušom, ne gledajući je.
Zar ti je mrzovoljna? Ja ti hoću dobro! kimnula je Klavdija.
Tvoje dobro smrdi! A ja imam toksikoz!, povukla sam se uz trbuh, smirujući Skakca. Ne boj se, mali! Nitko te ne može ozlijediti!
Skakac nikada nije pričao mami što ga bole; samo je tiho plakao u nekom kutku, ali nikada nije želio uznemiriti majku. Bolečina ga je prolazila kao kap vode s guske, ne ostavljajući gorčinu ili bijes. Čiste dječje suze ispiralе ga.
Bez ljutnje i mržnje život je lakši.
Klavdija Matijević je, po starom, prestala Sanju se bojati, ali i dalje ga nije voljela. Svaki put kad mu je škilila prstom i vrijeđala ga, Sanja se udaljio da ne vidi njene oštre riječi. Kada bi je pitala što misli, Klavdija bi se iznenadila.
Sanja je osjećao sažaljenje prema njoj, iskreno, kako je jedini mogao. Cijenio je svaku minutu s njom, jer je znao da nema ničeg vrednijeg.
Tiktak!, kaže sat, i sve.
Nema više trenutka! Uhvatiti ga ne možeš! Nestao je Ne možeš ga kupiti ni za najljepši bonbon.
Zrela sam se na prozoru svoje sobe, žvačući posljednju pitu, gledajući kako se dječaci iz Klavdijine dvorišta igraju uz staru bunaru, a svjetlucava djevojčica Sveta trčkara u ružičastoj haljini, poput leptira. Sanja me je gledao s divljenjem, zamišljajući je kao princezu ili vila iz bajke.
Odrasli su se okupili za velikim stolom pokraj Klavdijine verande, a djeca su se igrala loptom do starog bunara. Kad je grupa djece pobjegla prema bunaru, Sanja je odmah znao gdje su i potrčao u sobu svoje majke. Prozor te sobe davao je pogled na bunar, jasno kao dlan. Duže je gledao igru, razigrano pljeskajući dlanovima.
Tamo je trulo drvo. Iako bunar dugo nije u upotrebi, voda je još tamo. Ako padneš unutra, nestaneš! Niko ti neće čuti! Shvatio? Ne pristupaj! upozorila me je Katarina, zabranjujući mi da se približim.
Neću! odgovorio sam.
U trenutku kad je Sveta skliznula pored rubova bunara i nestala iz vidokruga, Sanja je bio odsutan. Očajan je zastao, gledajući druge dječake kako se igraju. Pogledao je ružičasti trag na zemlji i zamrznuo se od straha.
Sveta nije bila na mjestu.
Sanja je skočio na svoju verandu i, u jednoj sekundi, shvatio da svijet nema Svete.
Ne mogu vjerovati da ne mogu zatražiti pomoć, pomislio je, a zatim je pao niz stepenice prema dvorištu, ne čujući Klavdijino vrištanje:
Tko ti reče da ostaneš kod kuće?!
Djeca koja su se igrala, ni ne primSanja je, s trljanim rukama i suzama na obrazu, vječno zapamtio da pravu hrabrost čine ne samo djela, već i odlučnost da nikada ne odustane od onih koje najviše voli.
