Sjećam se, kako sam dugo vjerovala da upoznavanje poslije pedesete godina pripada ljudima čija je svjetonazor čvrsto ukorijenjen, čiji je životni put već ispunjen iskustvima i, bar, osnovnim poimanjem bontona. Iluzije o princima na bjelom konju otpisala sam davno.
Imam pedeset i pet godina, radim u jednoj zagrebačkoj firmi, moja kćer je odrasla, živim u ugodnoj sobi u centru Zagreba i uživam u prilično uravnoteženom životu. No, ponekad mi nedostaje toplina običnog ljudskog kontakta odlazak u kazalište, šoljica kave, razgovor o pročitanom romanu.
S tim mislima sam se upisala na internetski servis za upoznavanje. Među mnoštvom čudnih poruka i očito nespretnim ponudama, profil Marka izdvaja se svojom smirenošću i pristojnošću.
Marku ima pedeset devet godina. Na fotografijama stoji vitak čovjek u urednoj jakni, ispred ljetnog parka. U dopisivanju je ljubazan, posipa me komplimentima, priča o svom radu inženjera i o ljubavi prema klasičnoj glazbi.
Nakon tjedna dopisivanja, dogovorili smo se za susret u kafiću na Trgu bana Josipa Jelačića. Marko je bio upravo onakav kakav je na slici: impresivan, s laganim sivenjem, s ugodnim glasom. Galantno mi je odmaknuo stolicu, naručio po šalice kapućina (slatkiš je odmacio, navodeći da pazi na šećer) i cijelu večer govorio o važnosti očuvanja tradicionalnih vrijednosti u današnjem svijetu.
Ja sam čovjek stare škole, Jadranka, govorio je, gledajući me duboko u oči. Žena je za mene muza, a muškarac treba biti hranitelj i zaštitnik. Ne podnosim modernu praksu razdvojenih računa. Zaljubljivanje mora biti elegantno.
Zvučalo je poput glazbe. Sreli smo se još dva puta, šetali obalom Sava, razgovarali dugo. Tada su došli vikendi, a vrijeme je konačno posrnulo kiša je neustrašivo šikljala u listopadu.
Jadranko, hoću li svratiti na večeru kod tebe? protumačio je Markov baršunasti glas po telefonu. Zadovoljimo se toplinom, popričajmo. Naravno da ne dolazim s praznim rukama sve ću pripremiti. Od vas tražim jedino ugodu i osmijeh.
Kao normalna hrvatska žena, nisam se zadovoljavala samo osmijehom. Od jutra sam započela opsežno čišćenje, zatim se zaputila u supermarket Lidl kupila sam kvalitetno goveđe meso, svježe povrće, sir, skupi baget. Provela sam tri sata pokraj štednjaka.
Ispekla sam goveđi odrezak s suhim šljivama moj omiljeni recept kojem se nitko još nije odupirao. Pripremila sam laganu salatu, uredno postavila stol u dnevnoj sobi, izvukla kristalne čaše, upalila svijeće. Obukla sam elegantnu kućnu haljinu i nanijela lagani make-up.
Do zakazanog vremena bila sam napeta kao djevojka pred prvim sastankom.
Sat je otkucao sedam kada se razlijevalo zvono na vratima. Podesila sam kosu, duboko udahnula i otvorila vrata. Na pragu je stajao moj gosti. Kaput mu je bio lagano navlažen od kiše, ali je izgledao izuzetno ponosno.
Dobra večer, draga domaćice! Marko je zakoračio u predvorje, skinuo šešir i počeo odmići kaput. Iz kuhinje su dopirali zadivljujući mirisi pečenog mesa. Marko je nosom uzeo dubok udah i nasmiješio se: Ah, osjećam da me ovdje čeka pravi gozbeni stol!
Uđi, Marko. Skloni se. Dozvoli da ti okačim kaput, rekla sam prijateljski, očekujući da će sada izvući obećane darove. Iskreno, nisam očekivala buket od sto ruža ili kolekcijsko vino. Kutija čokolada, obična torta ili jednostavna grana krizantema bila bi mi dovoljna. Radi se o pažnji.
Marko je okačio kaput, dotjerao sako. Zatim je, s teatralnim stavom čarobnjaka iz šešira, izvukao ruku iz unutarnjeg džepa i izgovorio poznatu frazu:
Kao što sam rekao, Jadranka, ne dolazim s praznim rukama. Muškarac uvijek mora doprinijeti.
Uz te riječi pružio mi je paket čaja.
Instinktivno sam ga podigla i spustila pogled. Bilo je to kartonsko kutijice najjeftinijeg crnog čaja, onog koji se prodaje na donjim policama supermarketskih akcija. No, zanimljivo, nema bilo kakvih naljepnica. Kartonska traka je bila odrezana i neuredno ubacena unutra.
Zaljubila sam se u trenutak pokušavajući shvatiti što se događa.
Marko, je li otvoren? tiho sam upitala, bojeći se da je možda neka čudna šala.
Nije se ni pomaknuo. Naprotiv, lice mu se razvedrilo toplom, blago podsmiješenom mimom onog koji djetetu iznosi očite istine.
Naravno! Nedavno sam kupio, zaparila sam samo dva paketića. Čaj je izvrstan, jak, brzo se priprema. Nisam htio nositi cijeli paket, ne bismo ga potrošili za večer. Zašto da dare dobro? A uz čaj ti sigurno već nešto imaš, ti si domaćica.
Stajala sam u predvorju svog čistog, udobnog doma. Iza mene svijetlucale su svijeće, a goveđi odrezak s šljivama, kojem sam posvetila pola dana i znatnu svotu novca, ležao je na stolu.
Ispred mene je bio zreli, zaposlen, besprijekorno odijevan pedeset devetogodišnji muškarac koji je razmišljao o tradicionalnim vrijednostima, a donio mi je na romantičnu večeru jedva otvoreni paket čaja za deset eura, bez dvadeset paketa unutra.
U glavi su mi prolazile stotine reakcija. Mogla sam se nasmijati na licu. Mogla sam izazvati skandal i reći sve što mislim o njegovoj škrti. Mogla sam šutjeti, progutati uvredu, sjednuti ga za stol i hraniti mesom, osjećajući se poniženo poput sluškinje.
Ali odabrala sam drugi put. Smirenost koja me obuze u tom trenutku iznenadila je samu.
Pažljivo sam položila izgnječenu kutiju na konzolu uz ogledalo. Pogledala sam Marka pravo u oči. Nasmijala sam se ne namamljivo, nego iskreno, s osjećajem velikog olakšanja što se ovaj čovjek otkriva upravo sada, na pragu, a ne nakon mjeseci ili godina.
Marko, moj glas je bio jasan i nježan. Duboko sam dirnuta vašom velikodušnošću. Nažalost, mislim da nam ovaj čaj neće trebati.
Njegove su obrve podignute: Zašto? Ne voliš crni čaj? Sljedeći put mogu donijeti zeleni, na poslu mi ostane pola paketa
Sljedeći put neće biti, odgovorila sam jednako smireno. Znaš, u pravu si muškarac mora doprinijeti. A tvoj doprinos je bio toliko impresivan da ne mogu uzvratiti. Moj ručak ne dostiže tu razinu.
Skinula sam s vješalice njegov još vlažan kaput i pružila mu ga.
Što se događa? Jadranko, jesi li zbog čaja uzrujana? Kakva je to pohlepnost! njegov baršunasti glas odjeknuo je, lice mu se obojalo crvenim. Došao sam ti s cijelim srcem, nakon teške tjedne, a ona se zbog sitnice svađa! Vama modernim ženama samo novac i restorani trebaju!
Treba mi poštovanje, Marko. Prije svega prema sebi samoj. Obuci kaput, vani je hladno. I čaj ne zaboravi, da ti ne uhlađiš, a nemaš za što liječiti.
Uzetom je u ruke započeti paket, lagano ga potisnula prema izlazu i zatvorila vrata za njim.
Zaključak se čuo. U stanu vladala je savršena tišina, prekidana samo otkucavanjima sata. Otišla sam u kuhinju, ulila sebi čašu kvalitetnog crnog vina, odrezala komad aromatičnog mesa i sjela za lijepo postavljen stol. Samo.
I znate što? Taj je ručak bio izvrsan. Meso se topilo u ustima, vino je zračilo u kristalu. Niti jedne razočaranosti ni usamljenosti nisam osjetila. Osjećala sam ponos što nisam dopustila da me netko isprazni.
Često nas muškarci optužuju za materijalizam. Govore da tražimo sponzore. No budimo iskreni: nije u cijeni poklona. Radi se o odnosu. Muškarac koji donese nedovršen obrok ne štedljivo troši novac. Štedi svoje osjećaje, svoje poštovanje. Pokazuje da žena ne zaslužuje ni najmanji trud. I neću više trošiti svoje vrijeme, energiju i život na takve tradicionalne lovce.
A vi, drage čitateljice, što mislite? Jeste li se susrele s takvom muževnom štedljivošću? Ili sam možda bila pretjerano oštra i trebala mu dati šansu?
