Padao je po skliskom, jesenjem pločniku u Zagrebu, a noge su mu prkosile kao da imaju svoj plan. U glavi mu je vladala mutna magla od previše popijenog vina. Sve unutra bilo je jednako sumorno kao i vani kao da je netko u duši razbio svjetiljke.
U ruci je držio tek otvarenu bocu rakije, namjeravajući uzeti gutljaj i nadati se da će alkohol izvući bar djelić boli koja ga je gušila iznutra. Pitanje Zašto baš ja? ga je mučilo iznova i iznova, a energija za traženje odgovora bila je potrošena do kraja.
Robert je bio vrhunski kirurški stručnjak. Njegove zlatne ruke nebrojeno su puta spasile živote, čak i u najbesporebnijim situacijama. Radio je do iznemoglosti, boreći se za svakog pacijenta do kraja. Svaka operacija za njega bila je bitka za zdravlje, za sudbinu, za nadu.
Novine su pisale o njemu, televizija ga je prikazivala, a u gradu ga su poznali po imenu i prezimenu. Ali sve to nije bilo važno. Nisu mu trebali aplauzi, već mogućnost da pomaže. Odbijao je ponude prestižnih klinika, odbijao visoke honorare ostao je vjeran svom rodnom gradu. Žena mu je to mrzela. Vričala je, prebacivala krivicu, okrivljavala ga, ali Robert je držao svoj stav.
Jednog dana je ponovno čuo da je odbio mjesto u klinici u Splitu. Telefon je odjeknuo skandalom; ona je vrištala da uništava obitelj. U autu su bio i njihov sin, ali ni on nije uspio zaustaviti njen nalet optužbi. Nije primijetila kamion koji je izlazio iz dvorišta.
Udar. Kočnice. Sud. Grob. Praznina.
Stisnuo je bocu, već je bio prišao da zagrize, kad je zasuo štenje. Robert, namršten, pogledao je oko sebe pokušavajući otkriti izvor zvuka. Jak vjetar licio je u lice, ali primijetio je podlukavom lukom pored kuće tinejdžera s borbenim psom koji je lovio mačku.
Mačka se privegnula uz zid, škripala, a dečko je s užitkom podizao psa:
Hajde! Uzmi je!
Pas je jurnuo naprijed, laveo, grizao očito mu je bila draga takva okrutna igra. No mačka, usprkos strahu, udarila je šapom po nosu. Robert je namrštilo oči. Nešto u toj sceni nije bilo u redu Vidio je kako mačka štiti mali paket mačića.
Što ti to radiš?! vikao je Robert, bacio bocu na bok i, kliznući po lokvama, potrčao u pomoć.
Dečko se okrenuo. Kad je ugledao trkaćeg čovjeka, brzo je navukao povodac na ruku i ustupio mjesto. Robert je dotrčao, podignuo izmučenu mačku i pritisnuo je uz prsa. Ona se borila da pobjegne, ali u tom trenutku je čuo slab škripa ispod nogu mačić.
Pažljivo ga je uzeo i smjestio uz majku. Mačka se odmah smirila.
Što mučiš psa? Želiš da mu iztruješ nevinog mačića?! Robert je mrzovoljno gledaо tinejdžera. Kad bi ti bio moj sin, zarezala bih ti po zadnjaku tako da ne staneš da sjediš! Gdje ti je otac? Što ti on učini ovako?
Dječak je spustio pogled, povlačeći se unazad.
Tata ne šapnuo je tiho.
Robert je napet. Činilo se da u njegovom glasu odjekuje bol. U polusmrci uočio je suzu na dječakovoj jagodi. Prišao bliže, smirenije upitao:
Znaš li da je to bilo loše?
Dječak je klimnuo, pocrvenio.
Mama mi je nedavno poklonila Rexa. Samo sam htio provjeriti koje komande zna. Oprostite. Neću više.
Kako se zoveš? upitao je Robert neočekivano.
Artur, odgovori dječak, zastajući i gledajući čovjeka koji drži mačku i mačića.
Ne ponavljaj takve greške, Arture. Razumiješ li?
Tinejdžer je tiho potvrdio i nestao iza ugla.
Robert je klimnuo glavom i požurio kući. Živio je samo par minuta udaljen od mjesta događaja. Držeći u rukama spašenu obitelj, poprijedio je do trećeg kata. Prag stana prešao je neodjenu, pažljivo smjestio novi par na kauč.
Pregledao je mačku nema rana, ali jedna šapa je jasno oštećena. Robert ju je pomilovao. Ona je povjerenjem sklupčala.
Lijepa si. I mali u tebi, izgovorio je s osmijehom.
Otvorio je frižider, izvadio paštetu, posložio na tanjur i odnio u sobu. Mačka i mačić su sve pojeli s apetitom. Nakon obroka majka je počela lizati mališanu, a Robert se nasmijao.
Ti si slatka zvat ću te Lusa, šapnuo je.
Pažljivo je smjestio oboje u sportsku torbu, obukao kaput i ponio mačku i mačića do veterinarske ambulante koja radi cjelonoćno u susjednoj zgradi.
Trebamo hitno liječnika! vikao je dok je ulazio.
Dobar dan! Što se dogodilo? dočekala ga mlada žena.
Evo! Robert je polako postavio torbu na stol i izvukao Lusu. Čini se da je slomljena šapa, vjerojatno i s pomaknutim zglobom. Našao sam je na ulici s mačićem.
Pogledajmo, veterinarica je uzeo mačku iz njegovih ruku i započeo pregled. Trebat će rentgen i krvna analiza. To će potrajati malo. Možete ostati, a mi ćemo je kasnije prevesti u utočište.
Što? Utočište za Lusu? iznenadio se Robert. Ne, ona je moja! A mačić je i moj!
U redu, u redu, pomirila se žena. Ostanite ovdje, možete sjesti.
Odvela je Lusu u susjedni kabinet. Minutu kasnije iz njega je izašla djevojka koja je uzela mačića na pregled. Robert je ostao čekati.
Prošlo je sat prije nego što su mu vratili mačića.
Provjerili smo osnovne parametre, mališ je zdrav. Samo su oči malo upaljene, trebat će im par dana kapi, rekla je djevojka predajući mu mališanu. Hvala vam!
Za što? upitao je iznenađen.
Zato što niste prošli pored i pomogli spasiti mamu i njezino dijete, nasmijala se toplim glasom i otišla, ostavljajući Roberta samog s mačićem.
Još dva sata kasnije vratila se veterinarica s Lusom.
Operirali smo joj šapu, sada je pod anestezijom. Slom je bio težak, s pomakom, liječnica je pogledala Roberta. Znate, lice mi je bilo poznato. Vi ste Robert Horvat, taj kirurg iz gradske bolnice.
Hoće li se oporaviti? upitao je zabrinuto, gledajući svoju skrbnicu.
Sigurna sam, klimnula je. Operacija je uspješna, kost je fiksirana, šapa će zacijeliti. Vi ste je doslovno izvadili iz pakla hvala vam!
Kako bih mogao proći pokraj? Dječak s psom je jedva prošao da joj srpa, a ona se borila za mačića, promrmljao je Robert milujući razigranu glavu Luse.
Dječak? veterinarica se popala. I pas je bio bokser?
Da Znate li ga? Robert je podigao torbu i pokušao smjestiti mačku.
To je moj sin, iznenada je nestala smiješak s lica žene. Nakon očeve smrti počeo je družiti se s ljudima koji nisu uzdahla Dođite sutra na kontrolu. Sreća je da vam je u život ušla prava trobojna radost, rekla je tužno, a zatim je napustila ordinaciju.
U sljedeća dva tjedna Robert je marljivo brinuo o novoj prijateljici: hranio je po rasporedu, vozio na preglede. Mačić se pokazao kao mačak i dobio je ponosno ime Cezar.
Ubrzo su se svršili u stanu, a već druge noći udobno su se smjestili uz novog vlasnika. Robert je nakon smjene često zalazio u trgovinu po poslastice za svoje dlakavce.
Lusa ga je dočekivala na vratima glasnim mjau.
Kolege su primijetile promjenu: Robert je sve češće smiješio, prestao je izbjegavati kućne obaveze. Oživeo je. Ponekad bi im pokazivao fotografije Cezara i Luse, pričaо o njihovim dosjetkama.
Svaki posjet klinici postao je izgovor da provede vrijeme s Veronikom Artinović, veterinaricom Luse. Ubrzo je formalno pozdravljanje pretvorilo u jednostavno Nika. Podijelila je s njim svoje brige: kako je teško sama odgajati tinejdžera, raditi 14sate smjene. Nika je obožavala životinje, ali u njihovoj obitelji to nije bilo moguće njezin mrtvi muž imao je alergiju, iako je sin sanjao o psu.
S Rexom, njihovim bokserom, bilo je problema u ponašanju. Robert je povezao se s poznatim trenerom pasa, i uskoro je pas postao poslušan. Artur je sve češće razgovarao s Robertom, čak ga i posjećivao.
Zajedno su dočekivali Niku nakon smjene, vozili trojicu na izlet na Dugo Selo Robertova vikendica. Nakon tri mjeseca, zaprosio ju je. I ona je pristala.
Vjenčanje je bilo u kući, u intimnom krugu. Lusa i Cezar isprva su bili sumnjičavi prema Rexu, ali pas je pokazao strpljenje. Smireno se smjestio uz Robertove noge, dopustio mačiću da priđe i trljao se bradom uz njega.
Rex je podignuo usta u smiješnu grimasu, ali se predomislio i opet njušio Cezara. Mačak je zadovoljno zamrmljao i legao pored njih. Pas, malo se zamislivši, prihvatio je prijateljstvo.
Cezar ga je osvojio, rekla je Nika s osmijehom, sjajna od sreće. Dala si mu dom, ljubav i toplinu.
Ne, to su Lusa i Cezar što su me vratili u život, odgovorio je Robert milujući mačku po leđima.
Mačka se savijala, a zatim preokrenula, izlažući bijeli trbuščić pod njegovu ruku. Čuo se zadovoljni predeni zvuk.
Zahvaljujući Lusi upoznao sam te i sada imamo pravu obitelj.
Mačka je otvorila jedno oko, pogledala svoje ljude i trepnula brkove kao da se smiješi u zahvalnosti. Njena je misija bila ispunjena donijela je u ovaj dom sreću.
