Stajala je uz prozor i gledala u mokri asfalt. Tri noći zaredom borila se za život pedesetogodišnjaka nakon teške operacije, odbijala san i hranu samo da mu srce ponovno zakuca ravnomjerno. Četvrtog jutra otvorio je oči – znala je, odradila je svoje. Sada je žudjela samo za tišinom, bijelim pijeskom i šumom valova. S Krešimirom su štedjeli za to putovanje godinu i pol, odvajali svaku lipu. Na hladnjaku je visjela fotografija tirkizne vode, istrgnuta iz turističkog časopisa, i svaki put bi se nasmiješila kad bi je vidjela. Još dva mjeseca do odmora.
Svekrva je nazvala u subotu ujutro i zapovjednim tonom rekla da se navečer sva obitelj okuplja kod nje na večeri. Pokušala je odbiti, pozivajući se na umor, ali Marija je presjekla: “To je obiteljska stvar, nema rasprave.” Uzdahnula je i obukla onu haljinu koju joj je Krešimir poklonio za godišnjicu braka – nadala se da će joj podići raspoloženje.
Kuća svekrve mirisala je na pite i neki neprirodan napetost koja je lebdjela u zraku. Mirjana, mlađa sestra Krešimira, sjedila je na kauču i listala vjenčani časopis. Otac obitelji, Viktor, tradicionalno je šutio, buljeći u televizor. Marija se vrzmala oko stola, ali pogled joj je bio hladan i procijenjujući, poput ravnateljice škole prije poziva roditeljima.
Kad su sjeli za stol, odlučila je razbiti napetost. Otvorila je slike na mobitelu i pokazala fotografiju bungalova na vodi.
“Našli smo mjesto za odmor, Krešimir i ja”, rekla je, trudeći se da glas zvuči ležerno. “Zamislite, ujutro se probudite, a ispod vas ocean. Proziran kao staklo. Raznobojne ribe plivaju vam pred nogama.”
Krešimir je kimnuo i nadovezao se: “Da, let smo već rezervirali. Ako sve prođe, u lipnju letimo na deset dana.”
Marija je polako spustila vilicu na stol. Zvuk je bio metalan i konačan. Mirjana je podigla pogled s časopisa i pogledala majku s iščekivanjem u kojem se jasno čitao unaprijed uvježban scenarij.
“Vrlo lijepo”, izustila je Marija ledenim tonom. “Ali imamo važnije pitanje. Mirjana se udaje. I svadba mora biti prava, s pompom, kao što ljudi rade, a ne u nekoj konobi.”
Osjetila je kako joj se sve steže u grudima. Prsti su se sami uhvatili za rub stolnjaka. Polako je prebacila pogled na Krešimira. Gledao je u tanjur i glumio da ga vrlo zanima uzorak na porculanu.
“Sastavili smo okvirni troškovnik”, nastavila je svekrva, a u glasu su zazvučale poslovne note. “Banket, voditelj, fotograf, dekoracija dvorane, haljina kod dobre majstorice, otkup mladenke, vožnja brodom. Sve skupa izađe otprilike dvjesto tisuća kuna. Značajan iznos, ali to je najvažniji dan u djevojčinom životu. Ne smijemo se osramotiti pred ženikovom rodbinom.”
“Dvjesto tisuća kuna?” ponovila je, a glas joj je zadrhtao. “Marija, to je ogroman novac.”
“Razumijemo”, svekrva ju je pogledala ravno u oči. “Zato se cijela obitelj mora ujediniti. Mi s ocem preuzimamo dio troškova. Ženik s roditeljima također daje svoj dio. A vi s Krešimirom, kao najuspješniji i najmlađi, trebate dati glavni doprinos. Četrdeset tisuća kuna. To je razumna svota za ljude s vašim primanjima.”
Nastala je tišina. Negdje u susjednoj sobi ravnomjerno su otkucavali zidni sat. Mirjana je gledala s izazovom, kao da govori: “Samo probaj prigovoriti.” Viktor je i dalje ravnodušno buljio u televizor, iako je zvuk bio isključen.
Duboko je udahnula. Sjetila se tih beskrajnih dežurstava, noćnih reanimacija, ruku koje su drhtale od umora dok je točila kavu u ordinaciji. Sjetila se kako su s Krešimirom brojali svaku kunu, uskraćivali si i sitne radosti da bi uštedjeli za onaj odmor. A sada netko odlučuje umjesto nje kamo će taj novac otići.
“Neću platiti svadbu vaše princeze”, rekla je, a glas joj je bio tako hladan da je Krešimir konačno podigao glavu. “Ima roditelje. Neka oni izvlače.”
Mirjana je dahmula. Marija je problijedjela, ali se brzo sabrala. Pogledala je snahu s izrazom dubokog žaljenja, kao gledaju dijete koje je iznevjerilo očekivanja.
“Mislili smo da si postala član obitelji”, rekla je odvojeno, klešući svaku riječ. “A ti si strankinja. Tako ćemo i zapamtiti.”
Ustala je od stola. Krešimir ju je uhvatio za ruku i pokušao vratiti, ali je istrgnula dlan i krenula prema hodniku. Pošao je za njom, mrmljajući nešto pomirljivo, ali već je navlačila kaput.
“Razgovarat ćemo kod kuće”, dobacila je mužu i izašla na stubište.
Kod kuće je Krešimir pokušao izgladiti sukob. Hodao je za njom po stanu i pričao, pričao, pričao. Da se mama samo brine za sestru. Da Mirjana od djetinjstva sanja o lijepoj svadbi. Da obitelj mora podržavati jedni druge u teškim trenucima.
“Teški trenuci?” Zaustavila se i naglo se okrenula. “Krešimire, svadba nije težak trenutak. To je proslava koju želi organizirati na naš račun. Štedjeli smo godinu i pol za odmor. Plaćamo ratu kredita za stan. Radim na jednu i pol normu da bismo imali financijsku sigurnost. Zar uopće slušaš što govoriš?”
Ušutio je, ali samo načas. Petnaest minuta kasnije ponovno je započeo istu pjesmu. Otišla je u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.
Sutradan izbila je prava oluja. Mirjana je došla k njima bez najave. Uletjela je u stan crvenih očiju i od vrata počela vikati.
“Hoćeš mi uništiti život!” vikala je, mašući rukama. “Zavidiš mi! Ne možeš podnijeti da će sve kod mene biti lijepo i ispravno, a ti si imala onu običnu potvrdu u matičnom uredu!”
Stajala je u kuhinji, prekriživši ruke na grudima, i gledala šogoricu kamenim licem.
“Mirjana, smiri se”, rekla je mirnim glasom. “Nitko ti ništa nije dužan. Želiš svadbu s pompom – tvoje je pravo. Ali moraju je platiti oni koji su to spremni učiniti dobrovoljno. Ja nisam spremna.”
“Zato što si pohlepna!” zacvilila je Mirjana. “Cijeli život brojiš tuđi novac! Imaš ušteđevinu! Mama kaže da ste se spremali na Maldive! Zar ti je žao odreći se odmora radi sreće svoje rodbine?”
“Rođene?” ponovila je, a u glasu je zazvučao čelik. “Za sve ove godine koliko se poznajemo nisi se ni jednom raspitala kako sam. Zoveš samo kad trebaš posuditi novac do plaće. Rođeni ljudi se tako ne ponašaju.”
Mirjana je istrčala iz stana, zalupivši vratima da su se zatresla stakla. Pola sata kasnije nazvala je Marija.
“Dovela si djevojku do suza”, obavijestila je ledenim tonom. “Leži u histeriji. Skočio joj je tlak. Jesi li to htjela postići?”
Šutjela je, znajući da će svaku riječ upotrijebiti protiv nje.
“Čekam vas sutra navečer”, nastavila je svekrva. “Riješit ćemo pitanje civilizirano. Nadam se da ćeš se ohladiti i donijeti ispravnu odluku.”
Prekinula je vezu i pogledala muža. Krešimir je sjedio za laptopom u kutu sobe i glumio da radi. Znala je da je najteži razgovor tek pred njom.
Navečer, kad su legli, dugo se prevrtao, a zatim sjeo u krevet i upalio noćnu lampu.
“Dušo, moramo ozbiljno porazgovarati”, počeo je nesigurno.
“Slušam”, i ona je sjela, namjestivši jastuk za leđa.
“Vidiš, mama je u pravu. Mirjana je stvarno sanjala o ovoj svadbi. I ženik joj je dobar, iz pristojne obitelji. Ako sad ne pomognemo, ispast će ružno. Ljudi će osuđivati. Reći će da je brat rodnoj sestri uskratio novac.”
“Krešimire”, trudila se govoriti mirno, iako je u njoj ključao bijes, “ne moramo udovoljavati tuđim očekivanjima. Imamo svoje planove, svoje potrebe. Nismo Rothschildi da bacamo toliki novac.”
Spustio je glavu i ušutio. Već je mislila da je razgovor završen i spremala se ugasiti svjetlo kad je Krešimir izgovorio rečenicu koja je sve razbila u komadiće.
“Već sam digao kredit.”
Zastala je. Zrak u sobi postao je gust i ljepljiv, poput želea.
“Što si napravio?” upitala je šapatom.
“Podigao sam potrošački kredit”, ponovio je ne dižući pogled. “Četrdeset tisuća kuna. Na pet godina. I prebacio novac mami. Već je dala predujam za banketnu dvoranu.”
Osjetila je kako joj krv otječe s lica. Ruke su joj se ohladile. Gledala je muža i nije ga prepoznavala. Čovjek s kojim je proživjela pet godina, kojem je bezuvjetno vjerovala, upravo je priznao izdaju.
“Digao si kredit bez mog pristanka?” glas joj je postao tih i strašan. “Potrošio si zajednički novac na svadbu svoje sestre? Ne pitavši me?”
“Pa, nije zauvijek”, pokušao se opravdati. “Otplatit ćemo. Što je četrdeset tisuća? Imamo normalne plaće, snaći ćemo se.”
“Nije stvar u novcu”, ustala je iz kreveta i počela hodati po sobi. “Stvar je u tome što si odluku donio za nas dvoje. Stavio si interese svoje majke i sestre iznad interesa naše obitelji. Izdala si naše povjerenje. Jednostavno si prekrižio sve što smo zajedno gradili.”
“Nemoj dramatizirati”, namrštio se Krešimir. “Obična obiteljska situacija. Svi pomažu rodbini. Moja kolegica je digla hipotekarni kredit da pomogne bratu sa stanom, i žive normalno.”
“Tvoja kolegica je hipoteku digla dobrovoljno”, odsjeće. “A ti si me stavio pred svršeni čin. Nisi ni smatrao potrebnim posavjetovati se.”
Izašla je iz spavaće sobe i otišla u radnu sobu. Ondje je stajao njezin stari laptop koji je koristila za medicinsku dokumentaciju. Otvorila je bankovnu aplikaciju i napravila nekoliko screenshotova. Zatim je ušla u povijest transakcija i spremila izvod. Nije znala hoće li joj trebati, ali intuicija joj je govorila da je pred njom pravi rat.
Ujutro nije doručkovala. Obukla se i otišla u grad, rekavši Krešimiru da ima obaveze. Zapravo je otišla odvjetnici koju joj je preporučila kolegica s posla. Snježana je bila žena od pedesetak godina, oštrog pogleda i načina govora kratkog i sažetog.
Izložila je situaciju, trudeći se ne propustiti nijedan detalj. Ispričala o kreditu, o pritisku svekrve, o histeriji šogorice. Pokazala screenshotove i izvode. Odvjetnica je pažljivo saslušala, nešto zapisala u bilježnicu, a zatim se zavalila u fotelju i procijenila je.
“Želite li spasiti brak ili zaštititi svoje interese?” upitala je izravno.
“Želim pravdu”, odgovorila je. “I želim znati koliko je zakonito ono što je moj muž napravio.”
Snježana je kimnula i počela objašnjavati. Ispostavilo se da se kredit koji jedan supružnik digne bez pristanka drugog može osporiti ako se dokaže da novac nije otišao za potrebe obitelji. Po zakonu se takve obveze smatraju osobnima, i za njih odgovara onaj tko ih je uzeo. No u praksi je sve složenije. Ako se kredit već otplaćuje iz zajedničkog budžeta, teško je dokazati njegovu nenamjensku prirodu. Osim toga, banci je svejedno tko uplaćuje rate – važno je da se dug podmiri na vrijeme.
“Moj savjet”, rekla je odvjetnica, “prikupite što više dokaza. Snimite razgovore s muževljevom rodbinom. Sačuvajte prepiske. Zabilježite činjenicu da je novac otišao na svadbu sestre, a ne za vašu zajedničku obitelj. Ako dođe do diobe imovine ili razvoda, ta će dokazna građa biti presudna.”
Izašla je iz odvjetničkog ureda s teškim osjećajem. Nije htjela razvod. Voljela je Krešimira. Ali shvaćala je da povratka nema. U trenutku kad je prebacio novac majci, čak i ne posavjetovavši se s njom, prešao je granicu. I tu granicu nije bilo moguće izbrisati.
Iste večeri na vratima stana zazvonio je zvono. Otvorila je i ugledala Mariju i Mirjanu. Svekrva je držala kutiju s tortom, šogorica se skrivala iza njezina leđa s krivim izrazom lica. Bio je to spektakl, i odmah je shvatila.
“Došle smo se pomiriti”, objavila je Marija, prelazeći prag bez poziva. “Dosta je duranja, Dunja. Obitelj mora biti na okupu.”
Krešimir je izašao iz sobe i s nadom pogledao ženu. Očigledno je želio da se sve izgladi. Šutke je propustila goste u dnevnu sobu, a sama je neprimjetno upalila diktafon na mobitelu koji je ležao na polici pored knjiga.
Razgovor je počeo mirno. Marija je točila čaj, govorila o vremenu, o tome kako je važno praštati bližnjima. Mirjana je sjedila i cupkala žličicom komad torte. Čekala je kad će početi pravi napad.
“Shvati, Dunja”, glas svekrve poprimio je umiljate note, “svi smo jedna obitelj. Trebala bi biti zahvalna što smo te prihvatili. Krešimir je mogao naći povodljiviju djevojku, ali izabrao je tebe. A ti se ponašaš kao da smo ti neprijatelji.”
“Ne smatram vas neprijateljima”, odgovorila je mirno. “Jednostavno ne razumijem zašto bih iz svog džepa plaćala svadbu vaše kćeri.”
“Zato što živiš s mojim sinom!” oštro je rekla Mirjana. “Koristiš se njegovim novcem, njegovim stanom. Stan je, inače, kupljen na kredit koji on otplaćuje. Tko si ti uopće da tu dižeš ton?”
Pogledala je šogoricu dugim pogledom. Zatim prebacila pogled na Krešimira. Sjedio je pognute glave i šutio.
“Stan je kupljen na kredit koji otplaćujemo zajedno”, izgovorila je polako, kao da objašnjava osnovnu istinu. “I uređen je mojom osobnom ušteđevinom. Zato zadrži svoje pretpostavke za sebe.”
“Djevojke, nemojte se svađati!” umiješala se Marija. “Hajdemo konstruktivno. Dunja, razumijemo tvoje osjećaje. Ali i ti shvati nas. Viktor ima bolesno srce. Treba mu dobar kardiološki centar, lijekovi, a oni su skupi. Ne možemo preuzeti sve troškove svadbe. A Mirjana čeka dijete, ne smije se uzrujavati. Ti si liječnica, trebala bi shvatiti koliko je to ozbiljno.”
“Znači, trebam platiti svadbu jer je vaš muž bolestan, a kći trudna?” precizirala je.
“Trebaš pomoći obitelji”, odsjekla je Marija. “Ili nisi član obitelji?”
U tom trenutku Mirjana nije izdržala. Skočila je sa stolca i počela vikati, prskajući slinom:
“Uništila si mi svadbu! Misliš samo na sebe! Ti si neplodna kokoš koja zavidi mojoj sreći! Nikad nećeš imati djece, zato mi želiš pokvariti proslavu!”
U sobi je zavladala zvonka tišina. Krešimir je problijedio. Marija je glumila šok, ali u očima je primijetila zadovoljstvo. Taj su izljev očito uvježbavali unaprijed.
Polako je ustala, prišla polici i uzela mobitel. Zaustavila je snimanje i spustila ga u džep.
“Razgovor je završen”, rekla je ledenim tonom. “Molim vas da napustite moj stan.”
“I moj je stan!” oglasio se Krešimir.
“Upravo tako”, okrenula se prema mužu. “Zato razgovarajmo nasamo. Bez svjedoka.”
Kad su se gosti ispred vrata zatvorili, pustila je snimku. Glasovi su ispunili sobu, a Krešimir je slušao, mijenjajući boju lica. Kad je čula rečenicu o neplodnoj kokoši, trgnula se i pogledala ženu s bolom. Ali kad je snimka završila, rekao je sasvim nešto što nije očekivala.
“Snimala si moju obitelj? Špijunirala si ih? Razumiješ li uopće kako to izgleda?”
“Branila sam se”, odgovorila je mirno. “I sad imam dokaz da me tvoji rođaci vrijeđaju i ucjenjuju za novac.”
“Nisu ucjenjivali!” povikao je. “Molili su za pomoć! Ljudski su molili! A ti si od toga napravila kazneni predmet!”
Mlatao je po sobi, hvatajući se za glavu, a ona je odjednom shvatila da je pred njim potpuni stranac. Ne onaj dečko s kojim je otišla u kino na prvom spoju. Ne onaj muškarac koji ju je držao za ruku kad je izlazila iz bolnice nakon noćne smjene. Nego netko drugi. Slomljen. Ovisan o majčinom odobravanju. Spreman žrtvovati ženu da bi ostao dobar sin.
“Trebaš se ispričati”, nastavio je Krešimir, zaustavivši se. “Ispričati se i platiti bar pola iznosa. Mama će se tada smekšati. Zaboravna je. Sve ćemo izgladiti.”
“Neću ništa platiti”, rekla je. “I nemam se za što ispričati.”
“Onda ćemo morati ozbiljno porazgovarati o našoj budućnosti”, glas mu je postao tvrd. “Ako ne poštuješ moju obitelj, ne vidim smisla nastavljati.”
U tom trenutku zazvonio joj je mobitel. Na ekranu je zasvijetlila poruka od Mirjane. Šogorica je poslala poveznicu na skupu vjenčanicu, a ispod dodala: “Mogla si se i iskupiti, ne bi osiromašila. A eto, oprostit ću ti ako sve napraviš lijepo.”
Pokazala je poruku mužu. Pročitao je i okrenuo se.
“To su samo emocije”, promrmljao je. “Nije iz zlobe.”
Tada je šutke otišla u spavaću sobu, otvorila ormar i počela vaditi Krešimirove stvari. Pažljivo je slagala košulje, traperice, veste u veliku putnu torbu. Stajao je na vratima i gledao je razrogačenih očiju.
“Što radiš?” upitao je.
“Pakujem tvoje stvari”, odgovorila je ne okrećući se. “Otiđi k mami. Tamo te vole i cijene. Meni treba vremena za razmišljanje.”
“Ne možeš me izbaciti!” povikao je. “Ovo je naš zajednički stan!”
“Zato ćeš ti otići”, zatvorila je torbu i postavila je u hodnik. “Ja ostajem. Ako hoćeš, možeš na sud i dijeliti imovinu. Ali sad ti je bolje da budeš kod mame.”
Otvorila je ulazna vrata i šutke čekala dok se obuva. Dugo je stajao u neodlučnosti, zatim zgrabio torbu i izašao na stubište.
“Još ćeš požaliti zbog ovoga”, rekao je na rastanku. “Uništavaš naš brak.”
Vrata su se zalupila. Prisionila se na zid i zatvorila oči. U stanu je zavladala tišina. Samo je u kuhinji kapala voda iz slavine koja nije bila do kraja zatvorena. Otišla je tamo, zavrnula ventil i sjela na tabure. Nije bilo misli. Samo umor – dubok, sveobuhvatan, kakav dolazi nakon reanimacije kad pacijent ipak umre, unatoč svim liječničkim naporima.
Sljedeća dva tjedna pretvorila su se u pravu moru. Marija je zvala svakodnevno, mijenjajući taktiku od prijetnji do lažnog suosjećanja. Čas je obećavala da će ishoditi diobu imovine na sudu i ostaviti je bez ičega. Čas je počela žaliti nesretnu snahu koja se navodno samo zbunila i treba pouku. Čas je obećavala da će Krešimir naći normalnu ženu, a ona ostati sama do kraja života.
Mirjana nije zaostajala. Na društvenim mrežama objavljivala je postove o tome kako je teško pripremati svadbu kad ti bliski ljudi stavljaju prepreke. Slali su joj screenshotove tih objava, i svaki novi unos bio je bolniji od prethodnog. Šogorica nije spominjala imena, ali svi znanci su točno znali o kome je riječ.
Najgore je počelo nakon tjedan dana. Marija je došla pred njezin stan u pratnji Krešimira i dvojice nepoznatih muškaraca. Zahtijevala je da otvori vrata i “vrati sinu njegovo zakonito prebivalište”. Nije ulazila u pregovore. Nazvala je policiju.
Policajac je stigao za dvadeset minuta. Bio je to stariji kapetan, umornog lica i pažljivog pogleda. Saslušao je obje strane i zamolio sve da se smire. Marija je pokušala pritisnuti na sažaljenje, pričajući kako je snaha izbacila muža na ulicu. Krešimir je stajao uz nju i šutke kimao. Dvojica pratitelja, koji su se predstavili kao rodbina, glasno su negodovali.
Mirno je zamolila policajca da uđe u stan na razgovor. Pokazala mu je dokumente za kredit za stan, gdje su oboje navedeni kao sudužnici. Pokazala je izvode s bankovnog računa koji su potvrđivali da je mjesečne rate uplaćivala s njezine kartice. A zatim je pustila onu snimku razgovora na kojoj Mirjana viče o neplodnoj kokoši, a Marija traži novac za svadbu.
Policajac je saslušao i pomračio se. Izašao je na stubište gdje su rođaci i dalje galdamili, i glasno rekao:
“Gospodo, službeno vas upozoravam. Ako ne prestanete s pritiskom na ovu građanku, vaši postupci mogu se kvalificirati kao iznuda. Kazneni zakon, članak sto šezdeset treći. A to znači pravu zatvorsku kaznu. Zato vam savjetujem da se raziđete i rješavate stvari civilizirano, putem suda.”
Marija je otvorila usta da prigovori, ali kapetan je podigao ruku.
“Rekao sam”, odsjekao je. “Gotovo. Razilazimo se.”
Rođaci su otišli, bacajući na nju ljutite poglede. Krešimir je odlazio posljednji, i u njegovim je očima vidjela zbunjenost. Do posljednjeg trenutka nije vjerovao da će sve otići tako daleko.
A onda je došao dan razvoda. Došla je u matični ured u strogom plavom odijelu. Krešimir je došao s majkom, koja je kroz cijelu ceremoniju demonstrativno uzdisala i odmahivala glavom. Pitanja o pomirenju nitko nije postavljao. Sutkinja je brzo obavila potrebne papire, podijelila imovinu prema bračnom ugovoru i donijela odluku. Zadržala je pravo na stan jer je preuzela obvezu samostalne otplate ostatka kredita. Krešimir je dobio automobil.
Izašli su iz zgrade suda u troje. Marija je odmah počela nešto raspravljati sa sinom, ali nije slušala. Sjela je u autobus i otišla kući, osjećajući istodobno prazninu i nevjerojatno olakšanje.
Prošao je mjesec dana. Posve se posvetila poslu, trudeći se ne misliti na ono što se dogodilo. Ponovno se počela smijati, viđati s prijateljicama i čak prijavila na bazen, o kojem je dugo sanjala. Prazninu na hladnjaku, gdje je prije visjela fotografija tirkizne vode, zalijepila je slikom s posljednjeg putovanja roditeljima.
Jedne subote ušla je u supermarket po namirnice. Stajala je pred policom s mliječnim proizvodima i birala jogurt kad je začula poznati glas. Okrenuvši se, ugledala je Mirjanu. Šogorica je stajala na blagajni s košaricom punom jeftinih polugotovih jela i izgledala umorno i izmučeno. Ni traga od svadbenog sjaja.
I Mirjana je primijetila nju i na trenutak zastala. Zatim je odlučno krenula prema njoj, a ona se pripremila za novi scenarij.
“Što, jesi zadovoljna?” upitala je Mirjana, zaustavivši se dva koraka dalje. Glas joj je bio tih i promukao. “Uništila si mi život, nadam se da ti je sad dobro.”
Mirno ju je pogledala. Nije osjećala ni ljutnju ni trijumf. Samo blagu tugu, kakva se javlja kad vidiš tuđu nesreću koju si je čovjek sam skrivio.
“Nisam ti uništila život, Mirjana”, odgovorila je mirno. “Sama si ga uništila kad si odlučila da ti je netko nešto dužan.”
“Ne razumiješ”, šmrcnula je Mirjana. “Ženik je otišao. Kad je saznao koliko je mama tražila novaca od tvoje obitelji, rekao je da ne želi imati posla s takvom rodbinom. Rekao je da mu takva žena ne treba. Svadba je propala. A kredit sad visi na Krešimiru. I mama i tata su se posvađali do kraja, tata je otišao kod brata na selo, rekao da više ne može izdržati ovaj ludilo.”
Slušala je šutke. Sjetila se riječi odvjetnice: “Kredit dignut bez pristanka supružnika za nenamjenske potrebe smatra se osobnom obvezom.” Znači, Krešimir će sam otplaćivati tih četrdeset tisuća. Plus kamate. Na pet godina. I banka ne može tražiti ni kunu od nje.
“Žao mi je što je tako ispalo”, rekla je iskreno. “Ali nisam mogla drugačije. Ne moram plaćati tuđe hirove.”
Mirjana je htjela nešto odgovoriti, ali već se okrenula i krenula prema izlazu. Čula je kako joj šogorica još nešto viče u leđa, ali riječi se nisu mogle razabrati.
Tri dana kasnije stajala je u zračnoj luci s malim koferom. Uz nju je blistala osmijehom Iva, njezina najbolja prijateljica još sa studija. Na semaforu je gorjela oznaka leta i odredište. Bijeli pijesak. Tirkizna voda. Deset dana tišine i mira koje je zaslužila više nego itko drugi.
“Kako si?” upitala je Iva, zavirujući joj u oči. “Kaješ li se?”
Zatresla je glavom. Sjetila se svega: noćnih dežurstava, svađa s rodbinom, muževljeve izdaje, sudskih ročišta, samotnih večeri u praznom stanu. I shvatila je da se ne kaje ni za čim. Sve je to bilo poput operacije koju je trebalo provesti da se ukloni bolesno tkivo i pruži tijelu šansu za ozdravljenje.
“Ni trunke”, odgovorila je i nasmiješila se.
U džepu jakne ležao je mobitel s isključenim zvukom. Na ekranu je gorjela nepročitana poruka od Krešimira: “Možda bismo mogli popričati? Sve sam shvatio.” Pročitala ju je, razmislila nekoliko trenutaka i izbrisala je bez odgovora. Zatim je uzela Ivu pod ruku i zajedno su krenule prema šalteru za prijavu.
Avion je poletio točno po redu. Pod krilom su plovili oblaci poput tučenog vrhnja, a negdje daleko dolje ostali su dugovi, krediti, uvrede i tuđe svadbe za koje više nikome neće dopustiti da ih plaća.
