Marija Kovač ugledala ga je u pola osam ujutro.
Ivan je stajao kraj lifta i držao mačka. Priljubio ga uz prsa objema rukama. Mačak je bio siv, ošugav s jedne strane, i od njega je zaudaralo na podrum tako da je Marija Kovač odstupila korak unazad.
– Gospode, – rekla je. – Što je ovo sad.
Ivan nije odgovorio. Inače je rijetko razgovarao sa susjedima. Pritisnuo je gumb lifta i gledao u zaslon.
– Gdje si ga iskopao, – nije upitala, nego konstatirala. – Sav je prljav. Zar ćeš ga doma nositi?
– Tražio sam ga pet mjeseci.
Lift se otvorio. Ivan je ušao. Pritisnuo četvrti kat.
Marija Kovač ostala je stajati u predvorju i gledala kako se vrata zatvaraju. Ali lice Ivanovo bilo je jako radosno. Nije skidao pogled s mačka i lagano mu je popravljao šapice kad bi se on pomaknuo.
Poslije je govorila susjedi s petoga da je izgledao čudno.
Ali zašto – doznala je kasnije.
Obavijesti su se pojavile u rujnu. Male, ispisane na običnom papiru, s fotografijom. Na slici je bio mačak. Siv, prugast, brkovi s jedne strane kraći nego s druge. Ispod slike je kratko pisalo „Izgubio se“ i broj telefona.
Ivan ih je lijepio sam. Rano ujutro, prije posla, izlazio bi s rolom ljepljive trake i hrpom papirića. Oblazio bi stupove, oglasne ploče, zidove kraj dućana. Prsti su mu se ledili, traka se nije dobro lijepila na hladnoći, pa je morao pritiskati duže nego inače.
Maks je nestao krajem kolovoza. Jednostavno nije došao navečer. Prozorčić u kuhinji bio je otvoren.
Doma, kraj radijatora, stajala je zdjelica. Ivan je nije maknuo.
Pozivi su trajali prva dva tjedna.
Ljudi su javljali o sivim mačkima. O prugastim mačkima. O jednom riđem kojeg su ipak odlučili ponuditi. Ivan je odlazio na svaki poziv. Pogledao bi, odmahnuo glavom, zahvalio. Vraćao se natrag.
Trećeg tjedna nazvala je žena s Ulici graditelja, rekla da je vidjela sličnoga kraj garaža. Ivan je otišao navečer, poslije posla, već u mraku. Hodao je između garaža sa svjetiljkom mobitela, svijetlio ispod vrata, dozivao. Nitko nije izašao. Samo tuđi mačak, crni, pogledao ga je ispod vrata i otišao natrag u tamu.
U listopadu je nabavio bilježnicu.
Zapisivao je adrese kamo je išao. Imena ljudi koji su zvali. Datume. Ponekad kratke bilješke – „siv, ali mlađi“, „nije ta boja“, „vlasnici se našli“. Stranica je bilo sve više. Ivan je listao bilježnicu ponekad navečer, ne čitajući, samo listao.
Kolega na poslu, Viktor, upitao ga je jednom kakav je to.
– Nikakav, – rekao je Ivan.
– E pa baš to, – rekao je Viktor i više nije pitao.
Studeni je bio vlažan, smrkavalo se rano.
Ivan je proširio područje potrage. Hodao je po dvorištima kvart dalje, dva kvarta dalje. Ulazio je u tuđe zgrade, gledao na prozorske klupice, ispod stepenica. Ponekad je pitao ljude u dvorištu. Većina je odmahnula glavom, ne zaustavljajući se. Jedna starica kraj trećeg ulaza rekla je da je vidjela sličnoga kraj transformatorske kućice u rujnu, ali se točno ne sjeća.
Ivan je zahvalio. Došao do transformatorske kućice. Postojao. Nikoga, naravno.
Marija Kovač jednom ga je uhvatila u predvorju i rekla da je dosta, prošlo je pet mjeseci, treba uzeti drugoga. Govorila je bez zlobe.
– Drugoga ne treba, – rekao je Ivan.
– Pa šteta, – rekla je.
Kimnuo je i krenuo prema stubištu. Marija Kovač gledala je za njim i mislila kako se ljudi sasvim izmore zbog nekih mačaka.
U prosincu su pozivi gotovo prestali.
Obavijesti su se smočile, požutjele, gdjegdje se odlijepile. Ivan je ponovno lijepio. Tiskao je nove, izlazio ujutro s rolom trake. Naučio je držati rolu pod pazuhom i odmotavati jednom rukom dok je drugom pritiskala papir.
Trećeg dana siječnja čuo je zvuk.
Tih. Jedva jedan. Negdje iza vrata podruma, onoga ispod prvog ulaza. Ivan je zastao. Oslušknuo. Zvuk se nije ponovio.
Stajao je minutu. Zatim je otišao po ključ do domara.
Domar, Mijo, dugo je tražio ključ, našao pogrešan, pa našao pravi. Pitao je što Ivan traži u podrumu. Ivan je rekao. Mijo ga je pogledao kako se gleda čovjeka kojemu je bolje ne proturječiti, i dao ključ.
Vrata su se otvorila s naporom, udario je miris vlažnoga betona, staroga drveta i još nečega. Ivan je upalio svjetiljku i zakoračio unutra.
Podrum je bio dug i nizak.
Ivan je išao polako, svijetlio ispod cijevi, iza starih sanduka, uzduž zida. Snop svjetiljke otimao je čas zahrđali bicikl bez kotača, čas hrpu dasaka, čas nečiji odbačeni ležaj s udubljenim bokom. Mirisalo je na vlagu i vapno. Negdje je kapalo, rijetko i jednoliko, poput sata.
– Makse, – rekao je Ivan.
Tiho rekao. Nije pozvao, nego provjerio, kao što se provjerava tama prije nego što se u nju uđe.
Nitko se nije javio.
Prošao je dalje, pokraj razvodnog ormarića sa žicama, pokraj starih radijatora složenih uza zid. Snop svjetiljke kretao se polako. Ivan nije žurio. Za pet mjeseci naučio je ne žuriti tamo gdje je žurba beskorisna.
– Makse.
Opet tišina. Samo kap negdje. Samo bruje cijevi iznad glave, tople, prekrivene prašinom.
Došao je do krajnjeg zida i stao. Posvijetlio u kut. Ondje su bili sanduci, tri ili četiri, složeni jedan na drugi, a između njih i zida bilo je mračno prostranstvo, usko poput pukotine. Ivan je čučnuo. Posvijetlio onamo.
Dva oka odbljesnula su svjetlo.
Nije se pomaknuo. Samo je gledao. Srce mu je napravilo nešto čudno, ne glasno, ali osjetno, kao da je preskočilo korak i onda sustiglo.
– Makse, – rekao je. Sasvim tiho.
Oči nisu nestale. Ali mačak nije izašao. Sjedio je u pukotini između sanduka i zida i gledao u svjetlo svjetiljke. Ivan je spustio snop malo u stranu da ga ne zaslijepi. Zatim je sjeo na pod. Na beton, ne misleći na odjeću, ne misleći ni na što.
Samo je sjeo. I počeo čekati.
Nije znao koliko je vremena prošlo.
Bilo je hladno. Beton je brzo i jednolično izvlačio toplinu kroz jaknu. Ivan se nije micao. Svjetiljku je držao u stranu, da u pukotini ne bude posve mračno, ali i ne u oči. Povremeno je tiho govorio. Nije dozivao, nije nagovarao. Samo je govorio, kako se govori kad treba da glas bude blizu.
– Hladno ti je ovdje, – rekao je. – Pet mjeseci. Nisam ni mislio da si ovdje.
Iz pukotine nije bilo glasa.
– Svuda sam išao. Na Graditelje sam išao, noću. Tamo su garaže, ne znaš. Bilježnicu sam ispisao cijelu.
Kapalo je negdje u tami. Cijevi su brujale.
– Doma zdjelica stoji. Nisam je maknuo.
Čuo je šušanj prije nego što je vidio pokret. Mačak je izašao iz pukotine polako. Ne ravno prema Ivanu, nego najprije u stranu, uz sanduke, ponjušio zrak, zastao. Ivan se nije pomicao. Gledao je. Mačak je bio mršav. Bok ošugav, gdjegdje dlaka nije izrasla. S jedne strane njuške brkovi kraći. S lijeve.
To je on.
Mačak je napravio još jedan korak. Pa još jedan. Pa je prišao Ivanovoj nozi i gurnuo glavu u koljeno. Jednom. Kao da je provjerio. I ostao stajati pokraj.
Ivan nije odmah podigao ruku. Prvo je samo sjedio. Zatim je oprezno, polako, spustio dlan na mačju glavu. Maks se nije maknuo. Samo je zažmirio, i u tome je bilo nešto tako jednostavno da je Ivanu zastao dah u grlu.
Nije plakao. Samo je sjedio na hladnom betonu podruma vlastite zgrade i držao ruku na glavi mačka kojeg je tražio pet mjeseci. A mačak je stajao pokraj i šutio. On je oduvijek bio šutljiv.
Ustati je bilo teže nego sjesti.
Noge su mu utrnule, i Ivan se dizao polako, držeći se za sanduke. Maks je odstupio korak, promatrao. Ivan se ispravio, postojao. Čitao je da mačke mogu podivljati, odviknuti se od ljudi i za dva tjedna. A ovdje – pet mjeseci. Zatim je opet sjeo, već na čučanj, i uzeo mačka u ruke.
Maks se nije opirao. Bio je lagan, puno lakši nego što je bio. Ivan ga je priljubio uz prsa i osjetio kako mu pod dlanom kuca malo brzo srce.
Išli su prema izlazu istim putem. Pokraj ležaja, pokraj zahrđalog bicikla, pokraj ormarića. Svjetiljku je Ivan držao jednom rukom, drugom je privijao mačka. Maks se nije micao. Samo je jednom prekoračio šapama, smjestivši se udobnije, i opet utihnuo.
Kod vrata Ivan je zastao.
Zatim je gurnuo vrata i izašao.
U dvorištu je bilo jutro. Sivo, siječanjsko, bez sunca. Snijeg je ležao star, ugažen, s crnim tragovima uzduž staze. Ivan je žmirio od svjetlosti.
Stajao je kraj vrata i držao Maksa.
Tada ih je ugledala Marija Kovač.
Doma je bilo toplo.
Ivan je izuo cipele u hodniku, ne ispuštajući mačka. Zatim ga je ipak spustio na pod, oprezno, kako se spušta nešto lomljivo. Mačak je odmah spustio nos prema podu i krenuo uz zid. Polako, sa zastajkivanjima. Njuškao je lajsnu, kut, nožicu ormarića. Provjeravao.
Ivan je stajao i gledao.
Maks je došao do kuhinje. Zastao na pragu, pomaknuo uho. Zatim je ušao. Ivan je ušao za njim.
Zdjelica je stajala kraj radijatora, gdje je uvijek stajala. Prazna, čista, malo prašnjava po rubu. Mačak joj je prišao, ponjušio je. Stajao je nad njom sekundu. Zatim je otišao i sjeo kraj radijatora, prislonivši bok uz toplo željezo.
Ivan je otvorio hladnjak. Unutra je bilo malo kuhane piletine. Odvojio je komad, stavio u zdjelicu. Ruke mu se nisu odmah slušale, prsti još nisu došli k sebi od hladnoće.
Maks je jeo polako. Ne pohlepno, kako jedu gladni, nego oprezno. Ivan je sjedio pokraj na podu, leđima uza zid. Gledao je.
Maks je potom obišao cijeli stan. Provjerio svaki kut, svaku sobu, svaku prozorsku klupicu. Zatim se vratio u dnevnu sobu, skočio na kauč i sklupčao se ondje gdje je oduvijek spavao. Lijevo od jastuka, kraj naslona za ruku.
Ivan nije skidao pogled s njega.
Pet mjeseci tražio je, smrzavao se kraj stupova, odlazio na tuđe pozive, hodao sa svjetiljkom između garaža. A Maks je sjedio u podrumu ispod prvog ulaza. Dvadeset metara od vrata. Čime se hranio? Vjerojatno miševima. Koliko bi još izdržao da, sretnim slučajem, njegovo tiho „mijau“ nije čuo Ivan.
Ivan je mogao o tome dugo razmišljati. Ali nije.
Ugasio je svjetlo u hodniku, prošao u dnevnu sobu i sjeo na kauč pokraj mačka. Maks je odškrinuo oko, pogledao ga i opet zatvorio. Vani se smrkavalo.
Svi su bili doma.
