**14. ožujka 2023.**
Marija me iz kuhinje pitala hoću li čaja. Uvijek navrati – donese pitu, ponekad juhu. Kaže: “Sam si kao prst, moraš jesti.” Odmahnuo sam rukom, nisam se ni okrenuo.
Prošla je godina. Cijela godina.
A ja si još uvijek nisam mogao oprostiti. Proklet bio taj dan.
Žurio sam tada. Trebalo je ići u Osijek, kod bilježnika. Potpisati nekakve papire za pokojnu suprugu. Živci napeti, glava mi je tutnjala, a tu je bila Lena, moja kujica.
Obična mješanka s pametnim očima i vječno mašućim repom. Otkad je Anica umrla, samo je ona ostala. Jedino živo biće u kući koje me dočekivalo s posla, radovalo se svakom mom dolasku.
I tog jutra u šetnji vrzmala mi se pod nogama. Čas bi nešto njuškala uz rub ceste, čas bi nazad trčala. Povodac se napinjao, popuštao.
“Lena, stani već jednom!” zaurlao sam. Trznuo sam povodac. Jako sam ga trznuo.
Zacviljela je.
A ja nisam stao. Nastavio sam hodati, ljut na cijeli svijet. Na sebe.
Zaustavili smo se na cesti. Kamioni su tutnjali, auti letjeli. Izvadio sam mobitel – htio sam nazvati, provjeriti vrijeme. I tada…
Trzaj. Karabiner se otkopčao, a prazan povodac ostao mi u ruci.
Lena je šmugnula preko ceste.
Vikao sam. Trčao za njom, mahao rukama, zaustavljao automobile. No nestala je u grmlju uz cestu. Samo se rastopila.
Tražio sam je. Tri dana hodao uz cestu, dozivao, zviždao.
Onda sam odustao.
Pomislio – poginula je. Pod kotače pala ili se smrzla negdje u šumi. Ja sam kriv. Vičem, trgam. Eto kazne.
A jučer su nazvali.
“Molim, je li ovo Viktor Horvat? Jeste li imali psa?”
Ženski glas. Mladi. Pomalo napet.
“Imam.”
“Mi smo iz skloništa ‘Nada’. Kod nas su dovezli psa. Po čipu je vaš broj. Biste li mogli doći?”
Srce mi je palo u pete.
“Kakav pas?”
“Riđa mješanka. Već starija. Šepa na stražnju nogu.”
Šutio sam. Stiskao mobitel dok mi zglobovi ne poblijediše.
“Hoćete li doći?” ponovila je djevojka.
“Doći ću.”
I sad stojim kraj prozora i ne mogu se natjerati da se maknem.
Ključevi auta leže na stolu. Jakna visi u hodniku. Samo sat vremena vožnje.
Ali bojim se.
Bojim se da nije ona.
I bojim se da jest.
Sklonište me dočekalo lavežom.
Desetine glasova – tihih, promuklih, očajnih – stopili su se u jedan urlik. Viktor je zatvorio vrata auta i ostao stajati. Ruke su mi drhtale.
“Stari budalo”, pomislio. “Čega se treseš kao list na vjetru?”
Ali noge su mi prirasle za asfalt.
“Viktor Horvat?” iz kapije je izašla djevojka. Mlada, u iznošenoj jakni, kosa skupljena pod pletenom kapom. “Ja sam Sanja. Jučer smo razgovarali.”
Kimnuo sam. Grlo mi se steglo – riječi nisu izlazile.
“Idemo. Ona je u udaljenom boksu.”
Išli smo pored kaveza. Psi su jurili na rešetke, cmizdri, grebli šapama. Gledao sam u pod. Snijeg je škripao pod potpeticama.
“Znate”, progovorila je Sanja, “dovezli su je tek prekjučer. Rodbina jedne starice. Ona je umrla, a oni ne mogu zadržati psa.”
“Starice?”
“Da. Marija Kovač. Živjela je uz cestu, u kućici. Kažu, pas je pokupila prije godinu dana. Liječila je. Noga joj je bila slomljena, vjerojatno ju je auto okrznuo. Starica ju je izliječila, ali nije puštala iz dvorišta – bojala se da opet ne istrči na cestu.”
Zastao sam.
“Na ogrlici je bio broj?”
“Bio. Ali brojke su se gotovo izbrisale. Starica je pokušavala nazvati, ali nije išlo – čas bi pogriješila broj, čas… Ukratko, nije bila sudbina. Onda je zaključila da ju je vlasnik sam ostavio. Valjda, kad ne traži.”
Stisnuo sam ruke u džepovima. Bila je živa. Sve ovo vrijeme živa. A ja se nisam ni potrudio nastaviti tražiti nakon ona tri dana.
“Evo”, Sanja se zaustavila kraj udaljenog boksa. “Tu je.”
Podigao sam pogled.
I ugledao svoju Lenu.
Sjedila je u kutu na staroj deki. Riđa dlaka izblijedjela, njuška osijedjela. Jedna stražnja noga podvijena – šepala je, očito, još uvijek.
Pas je podigao glavu. Pogledao me. I utihnuo.
Napravio sam korak naprijed. Drugi. Prsti su mi stisnuli hladne rešetke.
“Lena?” prohripao sam. Glas mi je izdao.
Pas se trznuo. Uši su se podigle.
“To sam ja. Djevojčice moja, to sam ja.”
Ustala je. Šepajući, napravila nekoliko koraka prema rešetki. Zaustavila se metar od mene.
Samo je stajala i gledala.
Spustio sam se na koljena ravno u snijeg. Pružio ruku kroz rešetke.
“Oprosti mi”, izdahnuo sam. “Oprosti, budalo riđa. Vikala sam tada. Trgnula te. Onda sam prestala tražiti. Mislila da si mrtva. Uplašila se, razumiješ?”
Suze su same potekle.
Pas je zakoračio naprijed. Još jedan korak. Oprezno, kao da provjerava hoću li nestati.
Zatvorio sam oči. I prestao disati.
I tada je Lena prišla sasvim blizu. Gurnula hladan nos u moj dlan. Polizala mi prste.
“Otvoriti?” tiho je upitala Sanja, koja je stajala pokraj i kradom brisala suzu.
Kimnuo sam.
Škljocnula je brava. Vrata boksa su se otvorila.
I Lena je, šepajući, nespretno, pojurila ravno k meni. Priljubila se uz nogu i radosno zamahnula repom.
Zagrlio sam je. Zario lice u riđu dlaku.
“Idemo doma”, šapnuo sam. “Čuješ? Doma. I nikad te više neću pustiti. Nikad.”
Lena je tiho zacviljela.
I još jače zamahnula repom.
“Slabo jede”, tiho je rekla Sanja, čučnuvši pokraj. “Prve dane uopće nije htjela. Mislili smo, znate… Zna se dogoditi – pas dođe u sklonište i jednostavno se ugasi. Osobito stariji. Oni se vežu za ljude jače nego što mislimo.”
“Znam”, promuklo sam rekao. “Oduvijek sam znao.”
Pomazio sam Lenu po glavi. Otvorila je oči – mutne, umorne – i pogledala me. I u tom pogledu bilo je sve.
“Sanja”, podigao sam pogled, “hoće li moći? Jer, mislim, živjet će još?”
Djevojka je uzdahnula.
“Veterinar kaže – srce slabo. Noga je srasla krivo, zato šepa. Zuba gotovo nema. Ali znate, Viktor Horvat, ovdje sam tri godine. Vidjela sam svašta. Psi – oni nisu kao ljudi. Ne umiru od bolesti. Umiru od čežnje. A ako imaju zbog koga živjeti…”
Nije dovršila. Nije ni trebala.
Razumio sam.
Pažljivo sam ustao.
“Idemo doma, djevojčice”, šapnuo sam. “Marija je ispekla kotlete. Voliš kotlete, zar ne? I spavat ćeš na kauču. Na mom kauču. Onom s kojeg sam te uvijek tjerao, sjećaš se? Neću više. Spavaj gdje hoćeš. Samo nemoj odlaziti, vrijedi?”
Lena me liznula po obrazu.
I osjetio sam – prvi put nakon godinu dana – kako se nešto unutra odmrzava.
“Hvala”, okrenuo sam se prema Sanji.
“Čuvajte je”, kimnula je. “I čuvajte sebe.”
Posadio sam Lenu na suvozačko sjedalo, zamotao je u staru jaknu. Sam sjeo za volan.
Upalio auto i krenuo doma.
Marija je uzdahnula kad nas je vidjela na pragu.
“Viktor! Pa to je, to je Lena?!”
“Ona ista”, rekao sam, pažljivo unijevši psa u hodnik i spustivši ga na pod. “Našla se.”
“Bože”, susjeda je lupnula rukama, čučnula. “Djevojčice moja! Kako si mršava. Viktore, vodi je u kuhinju, dat ću joj nešto pojesti!”
Lena je polako, šepajući, obišla stan. Onjušila svaki kut, svaku poznatu stvar. Onda se vratila k meni i legla mi pred noge.
“Tako je dobro”, kimnuo sam. “Ostaješ sa mnom.”
Marija je nahranila Lenu – pomalo, oprezno, da joj ne naudi. Pas je jeo pohlepno, gušeći se, kao da se boji da će mu oduzeti.
“Polako, polako”, tješio sam je, mazeći je po leđima. “Neće nigdje. Jedi mirno.”
Navečer se Lena popela na kauč. Nisam je otjerao – kao što sam obećao. Samo sam je pokrio toplom dekom, sjeo pokraj nje.
Upalio sam televizor, ali nisam gledao. Samo sam mazio riđu dlaku i šutio.
A Lena je položila glavu na moje koljeno i zatvorila oči.
I rep joj se lagano micao – sasvim malo, ali micao se.
Gledao sam kroz prozor. Snijeg je padao – isti kao prije godinu dana. Isti kao onog prokletog dana na cesti.
Ali sad je sve bilo drukčije.
Prvi put nakon godinu dana nisam se bojao sutrašnjeg dana.
Jer sam znao: sutra će se Lena probuditi pokraj mene. I prekosutra. I onoliko dana koliko nam je još dano.
