Sjećam se toga dana kao da je jučer bilo. Josip se vratio s lova bijesan kao stršljen u tegli. Čizme je zbacio na pragu – jednu lijevo, drugu desno. Jaknu je bacio na kuku, promašio, i nije je ni podigao. Prošao je u kuhinju, zagrmio čajnikom.
Manda je sjedila u sobi, listala mobitel. Čula je kako se muž kreće – teško, nervozno, svaki korak ko optužba. Crveni pas Rudi ležao je kraj njenih nogu, gubicu na šape. Uši priljubio, repom nije mahao. On je uvijek osjetio kad je gazda u takvom stanju i trudio se ne stati na oči.
– Eto, – Josip je stao na vratima, ruke na bokove, kao što je uvijek radio kad bi izgovorio nešto, po njegovom, konačno. – Pas za lov ne valja. Budala od psa. Išao, išao s njim – nula. Patka padne – on sjedi. Zec prođe – on zijeva. Moramo se riješiti.
Manda je podigla pogled. Pogledala je muža mirno, pažljivo, kako se gleda čovjek koji je rekao nešto vrlo glupo, ali to još ne shvaća.
– Riješiti? – ponovila je, kao da kuša riječ na jeziku.
– Pa što? Hraniti besposličara? Lovački pas mora loviti. A ovaj… – Josip je mahnuo rukom prema Rudiju, koji se još čvršće priljubio uz Mandinu nogu. – Sutra ću ga odvesti do Perkovića, možda pristane ukloniti. A ne – onda ću ga baciti na cestu.
„Baciti na cestu“ – tu je nešto u Mandi puklo.
Ustala je šuteći. Rudi se odmah podigao za njom, zabrinuto gledajući odozdo. Manda je prošla pokraj muža u hodnik, otvorila mezanin i izvadila kofer – velik, plav, na kotačićima. Onaj isti s kojim su nekad putovali u Opatiju, dok su još putovali negdje zajedno.
Josip je pratio pogledom, ali nije ništa rekao. Valjda je mislio da je žena krenula prebacivati stvari po sezoni.
Ali Manda je otvorila Josipovu polovicu ormara.
Košulje – jedna, druga, treća, četvrta. Uredno. Gaće, čarape – u bočni džep. Traperice – jedne za izlazak, jedne za posao. Sivi vuneni džemper, dar od njegove majke. Brijač iz kupaonice. Četkica za zube.
Josip se pojavio na vratima spavaće sobe i nekoliko trenutaka šuteći gledao. Onda je shvatio.
– Što to radiš?
– Skupljam ti kofer, – odgovorila je Manda istim tonom kojim je govorila „večera je na štednjaku“ ili „ponestalo je kruha“.
– Kakav kofer? Zašto?
– Pa rekao si – treba se riješiti. Eto, ja se rješavam.
Josip je trepnuo. Onda je sjeo na rub kreveta polako, kao da su ga noge izdale.
– Zbog psa?
– Ne zbog psa. Zbog tebe.
Zatvorila je patent i uspravila se. Rudi je tiho ušao u sobu i legao na prag, kao da stražari.
– Reći ću ti, Josipe, kad smo već krenuli. Ti Rudija zoveš besposličarem. Ne zna loviti, nikakve koristi. A daj da izračunamo, od koga tu ima koristi.
– Manda, nemoj počinjati.
– Rudi ne donosi patku, istina. Ali on me svako jutro dočekuje kao da sam bila pola godine na putu. Stavi šapu na koljeno kad plačem. A ja plačem, Josipe, često. Jer ti dođeš s posla – pa u televizor. S lova – na kauč. Sa mnom si zadnji put normalno razgovarao kad je stigla velika računica za struju. Tri rečenice zaredom – to je bilo događanje.
Josip je otvorio usta.
– Uspoređuješ mene i psa.
– Ne uspoređujem. Konstatiram. Rudi je živ. Osjeća. Voli. Besplatno, bez interesa. Ne treba mu da sam mršava ili da kuham sarmu. Treba mu da postojim. Ti, Josipe, kad si se zadnji put obradovao što postojim?
Tišina je u sobi visjela kao rublje na konopu – teška, mokra, neudobna.
Josip je gledao u kofer. Onda u ženu. Rudi je podigao glavu i pogledao ga bez uvrede, bez ljutnje. Samo je pogledao. Psi ne znaju nositi ljutnju, za to im je srce preveliko.
– Nisam mislio ozbiljno, – rekao je Josip. – Pregrijao sam. Muški su se smijali.
– Muški su se smijali. I ti si, da ti ne bude sramota pred njima, odlučio živo stvorenje baciti. Koje ti vjeruje. Koje dotrči k tebi kad dođeš kući. A što ćeš ga baciti – on ne zna. On misli da si dobar.
Josip je protrljao lice rukama. Brada ga je peckala – nije se brijao dva dana u lovu.
– I što, kofer je ozbiljno?
Manda je zašutjela. Vani su vrapci prepirali na oskoruši. Hladnjak je zujnuo pa utihnuo.
– Ozbiljno, Josipe. Nije stvar u Rudiju. Rudi je zadnja kap. Ti tako o živom biću – „riješiti se“, „baciti na cestu“. A ako sutra ja ne ugodim – hoćeš li se i mene riješiti? Odvesti mami – eto, nije valjala, uzmite je?
– Ma pretjeruješ.
– Ti si pretjerao. Odavno. Prestao si vidjeti da su oko tebe živi. Ja sam živa. Rudi je živ. Nismo alati. Nismo puška koja se proda ako krivo puca. Mi smo obitelj. A obitelj se ne baca.
Josip je sjedio i osjećao se kao davno ne. Nekad je bilo – on kaže, žena pristane. Ne zato što je Manda beskarakterna. Znala je šutjeti – strpljivo, po ženski. Čuvala je. Glatila. A on se navikao da može reći bilo koju glupost – i ništa neće biti.
A eto – bude.
Rudi je prišao Josipu i gurnuo mokru njušku u ruku. Samo je prišao, jer je vidio: čovjeku je loše. A kad je loše – treba biti blizu. Rudi je to znao ne umom – nutrinom, cijelom svojom crvenom kožom.
Josip je pogledao psa. Mokru njušku, smeđe oči, rep koji se bojažljivo mrdnuo – pa, što, mir?
I tu ga je probilo. Ne do suza – muško je ipak. Ali nešto se preokrenulo iznutra, kao čamac na valu – buć, i ti si već na drugoj strani.
– Manda. Makni kofer.
– Zašto?
– Zato što, – pomilovao je Rudija po glavi, – budala sam.
– To znam. Pitanje – budala koja ipak uči, ili one kojoj treba kolac na glavi tesati.
Josip se nasmijao. I sad je znala.
– Uči. Oprosti. Za Rudija. I za sve.
Manda je prišla koferu, otvorila ga. Izvadila brijač i četkicu, stavila na noćni ormarić.
– Košulje sam objesi.
Josip je kimnuo. Sagnuo se k Rudiju i počešao ga iza uha.
– Pa što, besposličaru, – glas mu je zadrhtao. – Idemo dalje?
Rudi je zamahao repom gotovo srušivši lampu. Skočio, liznuo ga u nos. Sjeo i pogledao oboje onim izrazom koji imaju samo psi: apsolutne, nezaslužene sreće.
Na sljedeći lov Josip je otišao bez Rudija. Vratio se s dvije patke i paketom šećernih kostiju s tržnice.
– To za koga? – upitala je Manda, iako je znala.
– Za besposličara, – mrmljao je Josip. I nasmiješio se.
A kofer je Manda vratila na mezanin. Ali ne duboko. Tako da ga može lako dohvatiti.
Za svaki slučaj.
