Ante Pavlović sjedio je kraj prozora i gledao oglas na mobitelu. Slova su mu se mutila pred očima – naočale su opet negdje nestale. Ali tekst je jednostavan:
„Dajem u dobre ruke mačka. Riđi, kastriran, na kutiju naviknut.”
Ne. Ne dajem. Prodajem. Tako barem ima više šanse da završi u imućnoj obitelji.
– Bariću – pozvao je tiho. – Dođi, riđi.
Mačak se pojavio kao iz bajke – debeljuca taj koji prede, pravi mali traktor na mekanim šapama. Skočio mu je u krilo, sklupčao se u klupko. Topao, tako živ.
Ante Pavlović pogladio ga je iza uha. Barić je zatvorio oči od zadovoljstva, a starac je osjetio kako mu se srce stišće. Već šest mjeseci je sam.
– Što ćemo mi s tobom, a? – šapnuo je starac. – Lijekovi su pri kraju, a i mirovina.
Mačak je preo ništa ne sluteći. A Ante Pavlović otvorio je kalkulator. Hrana – petsto kuna mjesečno. Pijesak – još tristo. O veterinaru bolje i ne misliti.
A tablete za tlak koštaju tisuću kuna. Svaki mjesec.
– Shvaćaš, Bariću, nije da se želim rastati od tebe, jednostavno više ne mogu.
Ukucao je u oglas: „Mačak u dobre ruke. Tri tisuće kuna.” Izbrisao je. Napisao je ponovo: „Prodajem mačka. Pet tisuća kuna.”
Mobitel je odmah zazvonio. Ženski glas:
– Dobar dan, zbog mačka zovem. Mogu li doći pogledati?
– Možete – promuklo je odgovorio Ante Pavlović. – Dođite.
Sat kasnije netko je pokucao na vrata. Na pragu je stajala žena u pedesetima, tužnih očiju.
– Zovem se Marina – predstavila se. – A gdje je mačak?
Barić je, kao namjerno, istog trena istrčao iz kuhinje, ali ne gošći – nego gospodaru. Tarljao se oko nogu, preo, gledao ga zaljubljenim očima.
– Evo ga, moj riđi – rekao je Ante Pavlović, trudeći se zvučati ravnodušno. – Dobar je mačak. Pitom.
Marina je čučnula i pružila ruku. Barić je onjušio, ali nije otišao do nje. Vratio se gospodaru.
– A zašto ga prodajete? – upitala je žena tiho.
– Ovako… okolnosti – promrmljao je starac, odvraćajući pogled.
I tada je Marina primijetila: ruke umirovljeniku drhte. I mačak se ne miče od njega ni koraka.
Marina je polako pogledala po stanu. Sve čisto, uredno, ali nekako prazno. Na prozorskoj dasci – suhi fikus. Na stolu – kutijica s tabletama, skoro prazna. I još jedna, također skoro prazna.
– Lijep stan – rekla je. – Dugo živite ovdje?
– Četrdeset godina već – odgovorio je Ante Pavlović, mazeći Barića. – Sa ženom smo ga kupili…
Nije završio. Nije trebalo.
Marina je kimnula. I sama je nedavno izgubila Žučku – kujicu mješanku koja je živjela petnaest godina. Praznina u kući takva da su se zidovi činili spremnima da se sruše.
– A mačak nije bolestan? – upitala je.
– Ma nije, zdrav je. Samo ja… – Starac je zastao. – Više ne mogu. Godine, znate.
Barić je odjednom dugo mijauknuo i potrljao se o nogu gospodara. Kao da je shvaćao o čemu se govori.
– A kakvu hranu jede? – nastavila je Marina ispitivati.
Ante Pavlović pokazao je prema kuhinji. Tamo su stajale dvije zdjelice – jedna s vodom, druga sa suhom hranom. Jeftinom, iz Plodina. Ne najgorom, ali ni dobrom.
– Je li izbirljiv u hrani?
– Nije, što god mu daš, pojede. Dobar je dečko. Vrlo pametan. Kad je Gala bolovala, legao bi joj na krevet, grijao je. Kao da je razumio. – Glas starcu je drhtao.
Marina je čučnula pred mačka. Barić ju je pogledao, ali se priljubio uz gospodara.
– Recite mi iskreno – tiho je upitala – zašto baš pet tisuća kuna tražite?
Starac se zbunio:
– Pa, dobar je mačak. Čistokrvni.
– Barić je mješanac – blago je uzvratila Marina. – Lijep, ali mješanac. I vi ga volite. Zašto ga onda prodajete?
Ante Pavlović okrenuo se prema prozoru. Dugo je šutio. Barić je preo u njegovu krilu, a gospodar ga je mazio drhtavim rukama.
– Lijekovi su skupi postali. I hrana. Bolovao je prije mjesec dana, vozili smo ga veterinaru. Pet tisuća kuna sam dao. Zadnje.
– A kći? Sin? Rodbina?
– Kći živi u Njemačkoj. Svoju trojicu odgaja, njoj nije do starca. A ni ja ne tražim ništa.
Uzdahnuo je.
– Nekako smo s Galom izlazili na kraj. A sam – ne ide.
Marina je slušala i osjećala kako joj se srce steže. Evo ga sjedi taj ponosni starac, i prodaje jedino što mu je ostalo živo u kući. A mačak ne razumije, priljubljuje se, vjeruje.
– A ako ne kupim? – upitala je.
– Netko drugi će kupiti. – Glas čvrst, ali ruke i dalje drhte. – Oglas već visi, ima poziva.
– I nije vam žao?
Ante Pavlović naglo je podigao glavu:
– A mislite da je meni lako?! Mislite da mi je dobro?!
Zaustavio se, stisnuo usne. Barić se prestrašio naglog pokreta, skočio s krila, ali nije otišao daleko – sjeo je pokraj njega.
I tada je Marina shvatila: ne može jednostavno kupiti mačka i otići. Ne smije ih rastaviti.
Ali nešto treba smisliti.
Marina je šutjela. Dugo.
– Ante Pavloviću, a što ako ne kupim mačka? – rekla je.
Starac je trznuo:
– Kako nećete?! Zašto ste onda došli?
– Došla sam pogledati. Pogledala sam. I shvatila – mačka neću kupiti.
Ante Pavlović problijedio je. Ruke su mu još jače zadrhtale.
– Pa sami ste zvali! Sami ste rekli da vam treba mačak!
– Treba mi. – Marina je ustala iz fotelje i prišla prozoru. – Samo ne ovaj.
– A što nije u redu s njim?!
Okrenula se. I starac je vidio suze u njezinim očima.
– S mačkom je sve u redu. Ali s gospodarom nije.
– Ne razumijem.
– Razumijete, Ante Pavloviću. – Glas joj je drhtao. – Nedavno sam izgubila psa. Starog, bolesnog. Petnaest godina živio je sa mnom. I znate što je bilo najgore prije njegova odlaska? Ne bolest. Ne bol. Nego to što me gledao i kao da je molio za oprost. Što mi stvara probleme.
Ante Pavlović je progutao knedlu. Barić je prišao, potrljao se o njegovu nogu.
– I sad vas gledam s Barićem – i vidim isto to. On se privija k vama, a vi se stidite što ga ne možete prehraniti. Mislite da radite ispravno dajući ga u dobre ruke.
– Pa nije li ispravno?! – planuo je starac. – Zar je bolje da gladuje sa mnom?!
– A tko je rekao da mora gladovati?
Nastala je tišina. Barić je mijauknuo – tiho, dugo.
– Predlažem drugi način – nastavila je Marina. – Donosit ću hranu. Svaki tjedan. I novac za veterinara – ako zatreba.
– Što?! – Ante Pavlović pogledao ju je kao ludu. – Zašto biste to radili?
– Zato što želim pomoći mačku. Ali ne želim vas rastaviti. – Nasmiješila se kroz suze. – Možemo to nazvati najmom sreće.
– Najmom?!
– Pa da. Plaćam za to da dolazim i mazim Barića. A ujedno imam razloga posjetiti usamljenog čovjeka. Popiti čaj. Porazgovarati.
Starac je šutio. Oči širom otvorene, usne mu drhte.
– To je nekako ponižavajuće – progurao je.
– Zašto ponižavajuće? – iskreno se začudila Marina. – To je dogovor. Pošten dogovor. Ja dobivam mačka za druženje – vi dobivate pomoć s hranom. Uzajamno korisno.
– Ne! Nisam ja prosjak! Nisam ja moljak! – Ante Pavlović naglo je ustao.
– A tko je to rekao?
– Pa vi sami! Nudite novac nepoznatom starcu!
Marina je odmahnula glavom:
– Nudim dogovor. Plaćam za način druženja s mačkom. I s pametnim, zanimljivim čovjekom koji je tog mačka odgojio.
– Nemojte! – Glas mu je pukao. – Nemojte me sažalijevati!
I tada je zašutio. Sjeo je natrag u fotelju. Spustio glavu.
Barić je skočio u njegovo krilo.
– Znate što je najgore, Ante Pavloviću? – tiho je upitala Marina. – Nije siromaštvo. Niti starost. Nego ponos. Onaj koji vas sprječava da primite pomoć.
– To nije ponos – šapnuo je. – To je sram.
– Sram zbog čega?
– Zato što nisam uspio. Što je žena umrla, a ja ostao. Što nisam uštedio novaca. Što je kći daleko. Što čak ni mačka ne mogu prehraniti.
Suze su mu potekle naboranim obrazima.
– A sad ste još i vi došli. I nudite pomoć. A ja ispadam zadnji…
– Budala? – blago je dovršila Marina.
– Pa da. Budala.
Prišla je, čučnula kraj fotelje:
– Ante Pavloviću. Ja imam prazan stan. Imam psa kojeg više nema. Imam posao na koji ne želim ići. I nikoga nemam blizu kome bih ispričala kako mi je prošao dan. A vi imate Barića. I dobro srce.
– Otkud znate za dobro srce?
– Zato što zao čovjek ne može tako voljeti mačka.
Barić je zaglasnije zapreo, kao da se slaže.
– Pa što kažete? Hoćemo li se dogovoriti?
Ante Pavlović dugo je šutio. Mazio je riđu dlaku. Razmišljao.
Starac je uzdahnuo. Duboko, preduboko.
– Onda… možda probamo?
Prošla su dva mjeseca.
Ante Pavlović sjedio je kraj prozora s Barićem u krilu i gledao u dvorište. Uskoro bi trebala doći Marina – utorkom je uvijek donosila hranu i neke poslastice.
– Čuješ li, riđi? – tiho je rekao mačku. – Čini mi se da su koraci poznati.
Barić je podigao glavu, naćulio uši. Da, sigurno – to je ona.
Kucanje na vratima.
– Ante Pavloviću? Ja sam!
– Uđite, uđite! – Starac je ustao, poravnao košulju. Za ova dva mjeseca vidno se razbudrio, čak su mu i obrazi porumenjeli.
Marina je ušla s velikim vrećicama, smiješeći se:
– Bok, ljepotane! – To je bilo za Barića.
Mačak je odmah zapreo i potrljao se o njezine noge.
– I vama bok, Ante Pavloviću. Kako ste? Kako zdravlje?
– Ma dobro je sve. Jučer sam bio kod doktora – tlak u redu. Vaše tablete pomažu.
– O! Sutra je subota, možda odemo u park? Barića na povodcu prošetamo?
Ante Pavlović se postidio:
– Ma što ćete. U park. Ljudi će gledati – starac s mačkom na uzici.
– Neka gledaju! – nasmijala se Marina. – Neka vide kakvog ljepotana imate. Zar ne, Bariću?
Mačak je mijauknuo – odobravajuće.
Pili su čaj u kuhinji. Ante Pavlović je pričao o susjedima, o novostima u dvorištu. A Marina je slušala, kimnula, smijala se. Za ova dva mjeseca među njima se stvorila posebna bliskost – ne rodbinska, ali vrlo topla.
– Znate – rekla je dopijajući čaj – vaša kći zvala je ovaj tjedan?
– Zvala je. Pitala me kako sam. Ispričao sam joj za vas.
– I što je rekla?
– Iznenadila se – priznao je starac. – Kaže: „Tata, tako mi je drago što imaš prijateljicu.” Prijateljicu – Nasmiješio se. – Čudno zvuči u mojim godinama, zar ne?
– Zašto čudno? Prijateljstvo nema godine.
Barić je odjednom skočio s prozorske daske i prišao zdjelici s hranom. S kvalitetnom hranom, koja više nije bila problem.
– A ja sam ga htio prodati – tiho je rekao Ante Pavlović.
– I dobro što niste.
– Ma da… Mislio sam tada – smak svijeta. A zapravo, početak novog života.
Marina je kimnula:
– Ponekad najstrašniji trenuci dovedu do najsvjetlijih promjena.
Šutjeli su, gledajući kako Barić poslovno hrskavo jede. Sad je imao sve – hranu, milovanje, pažnju dvoje ljudi koji su ga voljela.
