Umirovljenik je namjeravao prodati mačku, ali neočekivana reakcija kupovnice ga je iznenadilaKupovnica je, umjesto da plati, pitala može li mačka ostati kod nje dok umirovljenik ne nađe novi dom, pa je on skoro pustio suzu.

Ante Pavlović sjedio je kraj prozora i gledao oglas na mobitelu. Slova su mu se mutila pred očima – naočale su opet negdje nestale. Ali tekst je jednostavan:

„Dajem u dobre ruke mačka. Riđi, kastriran, na kutiju naviknut.”

Ne. Ne dajem. Prodajem. Tako barem ima više šanse da završi u imućnoj obitelji.

– Bariću – pozvao je tiho. – Dođi, riđi.

Mačak se pojavio kao iz bajke – debeljuca taj koji prede, pravi mali traktor na mekanim šapama. Skočio mu je u krilo, sklupčao se u klupko. Topao, tako živ.

Ante Pavlović pogladio ga je iza uha. Barić je zatvorio oči od zadovoljstva, a starac je osjetio kako mu se srce stišće. Već šest mjeseci je sam.

– Što ćemo mi s tobom, a? – šapnuo je starac. – Lijekovi su pri kraju, a i mirovina.

Mačak je preo ništa ne sluteći. A Ante Pavlović otvorio je kalkulator. Hrana – petsto kuna mjesečno. Pijesak – još tristo. O veterinaru bolje i ne misliti.

A tablete za tlak koštaju tisuću kuna. Svaki mjesec.

– Shvaćaš, Bariću, nije da se želim rastati od tebe, jednostavno više ne mogu.

Ukucao je u oglas: „Mačak u dobre ruke. Tri tisuće kuna.” Izbrisao je. Napisao je ponovo: „Prodajem mačka. Pet tisuća kuna.”

Mobitel je odmah zazvonio. Ženski glas:

– Dobar dan, zbog mačka zovem. Mogu li doći pogledati?

– Možete – promuklo je odgovorio Ante Pavlović. – Dođite.

Sat kasnije netko je pokucao na vrata. Na pragu je stajala žena u pedesetima, tužnih očiju.

– Zovem se Marina – predstavila se. – A gdje je mačak?

Barić je, kao namjerno, istog trena istrčao iz kuhinje, ali ne gošći – nego gospodaru. Tarljao se oko nogu, preo, gledao ga zaljubljenim očima.

– Evo ga, moj riđi – rekao je Ante Pavlović, trudeći se zvučati ravnodušno. – Dobar je mačak. Pitom.

Marina je čučnula i pružila ruku. Barić je onjušio, ali nije otišao do nje. Vratio se gospodaru.

– A zašto ga prodajete? – upitala je žena tiho.

– Ovako… okolnosti – promrmljao je starac, odvraćajući pogled.

I tada je Marina primijetila: ruke umirovljeniku drhte. I mačak se ne miče od njega ni koraka.

Marina je polako pogledala po stanu. Sve čisto, uredno, ali nekako prazno. Na prozorskoj dasci – suhi fikus. Na stolu – kutijica s tabletama, skoro prazna. I još jedna, također skoro prazna.

– Lijep stan – rekla je. – Dugo živite ovdje?

– Četrdeset godina već – odgovorio je Ante Pavlović, mazeći Barića. – Sa ženom smo ga kupili…

Nije završio. Nije trebalo.

Marina je kimnula. I sama je nedavno izgubila Žučku – kujicu mješanku koja je živjela petnaest godina. Praznina u kući takva da su se zidovi činili spremnima da se sruše.

– A mačak nije bolestan? – upitala je.

– Ma nije, zdrav je. Samo ja… – Starac je zastao. – Više ne mogu. Godine, znate.

Barić je odjednom dugo mijauknuo i potrljao se o nogu gospodara. Kao da je shvaćao o čemu se govori.

– A kakvu hranu jede? – nastavila je Marina ispitivati.

Ante Pavlović pokazao je prema kuhinji. Tamo su stajale dvije zdjelice – jedna s vodom, druga sa suhom hranom. Jeftinom, iz Plodina. Ne najgorom, ali ni dobrom.

– Je li izbirljiv u hrani?

– Nije, što god mu daš, pojede. Dobar je dečko. Vrlo pametan. Kad je Gala bolovala, legao bi joj na krevet, grijao je. Kao da je razumio. – Glas starcu je drhtao.

Marina je čučnula pred mačka. Barić ju je pogledao, ali se priljubio uz gospodara.

– Recite mi iskreno – tiho je upitala – zašto baš pet tisuća kuna tražite?

Starac se zbunio:

– Pa, dobar je mačak. Čistokrvni.

– Barić je mješanac – blago je uzvratila Marina. – Lijep, ali mješanac. I vi ga volite. Zašto ga onda prodajete?

Ante Pavlović okrenuo se prema prozoru. Dugo je šutio. Barić je preo u njegovu krilu, a gospodar ga je mazio drhtavim rukama.

– Lijekovi su skupi postali. I hrana. Bolovao je prije mjesec dana, vozili smo ga veterinaru. Pet tisuća kuna sam dao. Zadnje.

– A kći? Sin? Rodbina?

– Kći živi u Njemačkoj. Svoju trojicu odgaja, njoj nije do starca. A ni ja ne tražim ništa.

Uzdahnuo je.

– Nekako smo s Galom izlazili na kraj. A sam – ne ide.

Marina je slušala i osjećala kako joj se srce steže. Evo ga sjedi taj ponosni starac, i prodaje jedino što mu je ostalo živo u kući. A mačak ne razumije, priljubljuje se, vjeruje.

– A ako ne kupim? – upitala je.

– Netko drugi će kupiti. – Glas čvrst, ali ruke i dalje drhte. – Oglas već visi, ima poziva.

– I nije vam žao?

Ante Pavlović naglo je podigao glavu:

– A mislite da je meni lako?! Mislite da mi je dobro?!

Zaustavio se, stisnuo usne. Barić se prestrašio naglog pokreta, skočio s krila, ali nije otišao daleko – sjeo je pokraj njega.

I tada je Marina shvatila: ne može jednostavno kupiti mačka i otići. Ne smije ih rastaviti.

Ali nešto treba smisliti.

Marina je šutjela. Dugo.

– Ante Pavloviću, a što ako ne kupim mačka? – rekla je.

Starac je trznuo:

– Kako nećete?! Zašto ste onda došli?

– Došla sam pogledati. Pogledala sam. I shvatila – mačka neću kupiti.

Ante Pavlović problijedio je. Ruke su mu još jače zadrhtale.

– Pa sami ste zvali! Sami ste rekli da vam treba mačak!

– Treba mi. – Marina je ustala iz fotelje i prišla prozoru. – Samo ne ovaj.

– A što nije u redu s njim?!

Okrenula se. I starac je vidio suze u njezinim očima.

– S mačkom je sve u redu. Ali s gospodarom nije.

– Ne razumijem.

– Razumijete, Ante Pavloviću. – Glas joj je drhtao. – Nedavno sam izgubila psa. Starog, bolesnog. Petnaest godina živio je sa mnom. I znate što je bilo najgore prije njegova odlaska? Ne bolest. Ne bol. Nego to što me gledao i kao da je molio za oprost. Što mi stvara probleme.

Ante Pavlović je progutao knedlu. Barić je prišao, potrljao se o njegovu nogu.

– I sad vas gledam s Barićem – i vidim isto to. On se privija k vama, a vi se stidite što ga ne možete prehraniti. Mislite da radite ispravno dajući ga u dobre ruke.

– Pa nije li ispravno?! – planuo je starac. – Zar je bolje da gladuje sa mnom?!

– A tko je rekao da mora gladovati?

Nastala je tišina. Barić je mijauknuo – tiho, dugo.

– Predlažem drugi način – nastavila je Marina. – Donosit ću hranu. Svaki tjedan. I novac za veterinara – ako zatreba.

– Što?! – Ante Pavlović pogledao ju je kao ludu. – Zašto biste to radili?

– Zato što želim pomoći mačku. Ali ne želim vas rastaviti. – Nasmiješila se kroz suze. – Možemo to nazvati najmom sreće.

– Najmom?!

– Pa da. Plaćam za to da dolazim i mazim Barića. A ujedno imam razloga posjetiti usamljenog čovjeka. Popiti čaj. Porazgovarati.

Starac je šutio. Oči širom otvorene, usne mu drhte.

– To je nekako ponižavajuće – progurao je.

– Zašto ponižavajuće? – iskreno se začudila Marina. – To je dogovor. Pošten dogovor. Ja dobivam mačka za druženje – vi dobivate pomoć s hranom. Uzajamno korisno.

– Ne! Nisam ja prosjak! Nisam ja moljak! – Ante Pavlović naglo je ustao.

– A tko je to rekao?

– Pa vi sami! Nudite novac nepoznatom starcu!

Marina je odmahnula glavom:

– Nudim dogovor. Plaćam za način druženja s mačkom. I s pametnim, zanimljivim čovjekom koji je tog mačka odgojio.

– Nemojte! – Glas mu je pukao. – Nemojte me sažalijevati!

I tada je zašutio. Sjeo je natrag u fotelju. Spustio glavu.

Barić je skočio u njegovo krilo.

– Znate što je najgore, Ante Pavloviću? – tiho je upitala Marina. – Nije siromaštvo. Niti starost. Nego ponos. Onaj koji vas sprječava da primite pomoć.

– To nije ponos – šapnuo je. – To je sram.

– Sram zbog čega?

– Zato što nisam uspio. Što je žena umrla, a ja ostao. Što nisam uštedio novaca. Što je kći daleko. Što čak ni mačka ne mogu prehraniti.

Suze su mu potekle naboranim obrazima.

– A sad ste još i vi došli. I nudite pomoć. A ja ispadam zadnji…

– Budala? – blago je dovršila Marina.

– Pa da. Budala.

Prišla je, čučnula kraj fotelje:

– Ante Pavloviću. Ja imam prazan stan. Imam psa kojeg više nema. Imam posao na koji ne želim ići. I nikoga nemam blizu kome bih ispričala kako mi je prošao dan. A vi imate Barića. I dobro srce.

– Otkud znate za dobro srce?

– Zato što zao čovjek ne može tako voljeti mačka.

Barić je zaglasnije zapreo, kao da se slaže.

– Pa što kažete? Hoćemo li se dogovoriti?

Ante Pavlović dugo je šutio. Mazio je riđu dlaku. Razmišljao.

Starac je uzdahnuo. Duboko, preduboko.

– Onda… možda probamo?

Prošla su dva mjeseca.

Ante Pavlović sjedio je kraj prozora s Barićem u krilu i gledao u dvorište. Uskoro bi trebala doći Marina – utorkom je uvijek donosila hranu i neke poslastice.

– Čuješ li, riđi? – tiho je rekao mačku. – Čini mi se da su koraci poznati.

Barić je podigao glavu, naćulio uši. Da, sigurno – to je ona.

Kucanje na vratima.

– Ante Pavloviću? Ja sam!

– Uđite, uđite! – Starac je ustao, poravnao košulju. Za ova dva mjeseca vidno se razbudrio, čak su mu i obrazi porumenjeli.

Marina je ušla s velikim vrećicama, smiješeći se:

– Bok, ljepotane! – To je bilo za Barića.

Mačak je odmah zapreo i potrljao se o njezine noge.

– I vama bok, Ante Pavloviću. Kako ste? Kako zdravlje?

– Ma dobro je sve. Jučer sam bio kod doktora – tlak u redu. Vaše tablete pomažu.

– O! Sutra je subota, možda odemo u park? Barića na povodcu prošetamo?

Ante Pavlović se postidio:

– Ma što ćete. U park. Ljudi će gledati – starac s mačkom na uzici.

– Neka gledaju! – nasmijala se Marina. – Neka vide kakvog ljepotana imate. Zar ne, Bariću?

Mačak je mijauknuo – odobravajuće.

Pili su čaj u kuhinji. Ante Pavlović je pričao o susjedima, o novostima u dvorištu. A Marina je slušala, kimnula, smijala se. Za ova dva mjeseca među njima se stvorila posebna bliskost – ne rodbinska, ali vrlo topla.

– Znate – rekla je dopijajući čaj – vaša kći zvala je ovaj tjedan?

– Zvala je. Pitala me kako sam. Ispričao sam joj za vas.

– I što je rekla?

– Iznenadila se – priznao je starac. – Kaže: „Tata, tako mi je drago što imaš prijateljicu.” Prijateljicu – Nasmiješio se. – Čudno zvuči u mojim godinama, zar ne?

– Zašto čudno? Prijateljstvo nema godine.

Barić je odjednom skočio s prozorske daske i prišao zdjelici s hranom. S kvalitetnom hranom, koja više nije bila problem.

– A ja sam ga htio prodati – tiho je rekao Ante Pavlović.

– I dobro što niste.

– Ma da… Mislio sam tada – smak svijeta. A zapravo, početak novog života.

Marina je kimnula:

– Ponekad najstrašniji trenuci dovedu do najsvjetlijih promjena.

Šutjeli su, gledajući kako Barić poslovno hrskavo jede. Sad je imao sve – hranu, milovanje, pažnju dvoje ljudi koji su ga voljela.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

one × two =

Umirovljenik je namjeravao prodati mačku, ali neočekivana reakcija kupovnice ga je iznenadilaKupovnica je, umjesto da plati, pitala može li mačka ostati kod nje dok umirovljenik ne nađe novi dom, pa je on skoro pustio suzu.
Să rămână între noi… Mă supăram tare când soacra ne aducea lucruri vechi. Credeam că o face intenționat – ca să mă necăjească. Dar apoi am aflat adevărul Când eu și Ion ne-am cumpărat în sfârșit apartamentul nostru, nu-mi venea să cred de fericire. Luminos, spațios, cu terasă pe care răsărea soarele blând de dimineață. Am pus suflet în renovare: pereți în nuanțe calde, mobilă minimalistă, bucătărie modernă – totul arăta ca-n reviste. Mă plimbam prin camere și gândeam: acesta e căminul nostru, începutul nostru. Singurul lucru care strica armonia erau darurile soacrei. Maria Stănescu – femeie simplă de la țară, bună, grijulie… dar cu gusturi aparte. La câteva săptămâni venea cu sacoșe pline de “comori”. Ba pahare de cristal din anii ’80: – E cristal cehesc adevărat! Vezi cum strălucește? – spunea ținându-le în lumină. Ba o față de masă veche, puțin decolorată: – Vezi broderia? E făcută de mâna mea, când Ion era mic… Eu mulțumeam politicos, dar în suflet mă strângeam. Toate păreau străine în decorul nostru modern. Le ascundeam în dulap, gândindu-mă: ce să fac cu ele? Anul acesta, de Sfântul Nicolae, soacra a venit cu o cutie mare de carton. – E pentru voi. Serviciu cehesc, vechi. Să-l păstrați… Am deschis cutia – cești și farfurii cu margine aurie, puțin uzate, dar întregi. Simțeam cum mă cuprinde nemulțumirea. Iarăși ceva vechi… noi avem totul nou… de ce? Dar am zâmbit: – Mulțumim, doamnă Maria. Prețuim mult. S-a uitat la mine cu atâta căldură, că mi-a fost rușine. După o săptămână, am auzit-o vorbind cu vecina în curte. Ieșisem cu gunoiul și am recunoscut vocea. – Nu știu dacă le trebuie… Dar e din suflet. Toate-s bune, toată amintirea mea. Vreau să mă accepte. Nora e de la oraș, frumoasă, educată… Eu ce să fac? Vreau să fiu aproape de ei. – Maria, dai tot ce ai mai de preț? – a întrebat vecina. – Ce să-mi trebuiască… Să fie la ei. Sunt familie… Am încremenit. Parcă mi s-a răsturnat ceva în piept. Nu ne aducea gunoaie. Maria Stănescu ne dăruia o parte din viața ei. O parte din ea. Mi-a fost rușine de gândurile mele. Peste câteva zile am invitat-o la cină. Am scos fața de masă din dulap, am netezit-o și am pus-o pe masă. Parcă a umplut camera cu căldură. Am aranjat și serviciul cehesc. Totul era atât de primitor, atât de “acasă”. Când a intrat, la început nu și-a dat seama… apoi i-au strălucit ochii. – Vai, ați pus… fața mea de masă? – E minunată, doamnă Maria, – am spus sincer. – Și serviciul. Fără dumneavoastră, masa noastră n-ar fi fost atât de caldă. – Dragă… eu doar bine am vrut… – Știu, – am răspuns și am îmbrățișat-o. În seara aceea am râs, am povestit amintiri din sat și din copilărie, am băut ceai din “serviciul vechi”. Și pentru prima dată am simțit: în casa noastră modernă a apărut căldura adevărată care unește familiile. Dar voi, ce relație aveți cu soacrele voastre?