Marina Horvatin spustila je slušalicu i nekoliko sekundi gledala u telefon kao da je on kriv.
Za dvadeset i dvije godine u struci prodavala je stanove s dugovima, s prijavljenim rođacima, s procurjelim cijevima i s pogledom na groblje. Jednom – s papigom koja je psovala na tri jezika. Ali da se mačka uvrsti u ugovor kao teret, toga još nije bilo.
– Dobro, ponavljam uvjete – rekla je sama sebi, listajući bilježnicu. – Dvosobni, Maksimirska ulica, treći kat, šezdeset i dva kvadrata. Vlasnica je umrla u siječnju. Nasljednici – sin i kći iz Splita. Žele prodati brzo. Mačku ne uzimaju, u sklonište ne daju, uspavati ne dopuštaju. Mačka se prilaže.
Uzdahnula je i dodala u oglas rečenicu od koje bi svakom odvjetniku došlo muka: „U cijenu uključen mačak. Cjenkanje je moguće.“
Prvi pregled bio je u subotu.
Marina Horvatin otvorila je vrata i pustila kupkinju – visoku ženu od otprilike pedeset i pet godina u sivoj jakni. Ova je kročila preko praga i zastala. U stanu je mirisalo onako kako miriše u kućama u kojima je dugo živjela usamljena starija osoba: na lavandinu sapunicu, stare knjige, malo kamilice.
– Katarina Perić – predstavila se žena, ne pružajući ruku. Osvrnula se. – A gdje je taj vaš… bonus?
Mačak je sjedio na prozorskoj dasci u velikoj sobi – ogroman, riđo-bijel. Gledao je Katarinu Perić ne trepnuvši, a u pogledu mu nije bilo ni straha ni znatiželje. Samo umorno, beskrajno strpljenje.
Tako gledaju oni koje su već napustili.
Katarina Perić obišla je stan šutke. Prešla prstom po hrbatima knjiga na polici – Matoš, Krleža, Marinković, iščitani do izlizanih korica. Zavirila u kuhinju, gdje je na zidu visio kalendar za trganje, zaustavljen na sedamnaestom siječnja. Na prozorskoj dasci – tri lonca sa suhim pelargonijama. I zdjelica. Čista, prazna, stojeći točno na svome mjestu – uz lijevu nogu stolice.
– Hrani li ga itko? – upitala je, ne okrećući se.
– Susjeda – rekla je Marina Horvatin. – Tereza Jurić iz trideset šestog. Dolazi dvaput na dan. Nasljednici joj za to plaćaju. Malo, ali plaćaju.
Katarina Perić vratila se u sobu. Mačak nije promijenio položaj – sjedio je na prozorskoj dasci, podvijenih prednjih šapa, i gledao u dvorište. Tamo su se na vjetru njišale gole veljačke topole, a među njima je prolazila žena s kolicima.
– Kako se zove?
– Markiz. Tako su rekli nasljednici.
– Markiz – ponovila je Katarina Perić bez izražaja.
Mačak nije okrenuo glavu.
Nazvala je nakon tri dana.
– Marinic Horvatin, razmislila sam. Četvrt je dobra, tramvaj blizu. Ali cijena je i dalje viša od tržišne, čak i s obzirom na… dodatak. I renoviranje treba – te tapete, linoleum. Uzela bih ako spuste još deset tisuća kuna.
– Pokušat ću razgovarati.
Nasljednici su spustili sedam tisuća. Katarina Perić pristala je.
Papirologija je potrajala tri tjedna. Katarina Perić dolazila je u stan još dvaput – s metrom i bilježnicom. Mjerila je zidove, zapisivala, planirala. Mačak je promatrao. Kad je drugi put čučnula kraj prozora provjeravajući radijator, on je skočio s daske, prišao i sjeo pored nje – na pola metra. Ne bliže.
– Pa, zdravo – rekla mu je.
Markiz je trepnuo. Jednom, polako. I okrenuo se.
Tereza Jurić iz trideset šestog bila je sitna, suhonjava žena s prestrašenim očima. Čekala je Katarinu Perić na vratima na dan potpisivanja primopredaje.
– Vi ste nova vlasnica?
– Nadam se da jesam.
– Reći ću vam o Markizu. Nada Babić, prijašnja vlasnica, pokoj joj duši, pokupila ga je prije deset godina. Sjedio je kraj ulaza, u studenom, sav poderan. Ona ga je izliječila, utovila. Otad nije odlazio od nje ni koraka.
Tereza Jurić zašutjela je i dodala tiše:
– Kad je pala, moždani udar, ravno u kuhinji, on je ležao pokraj nje. Hitna je došla, vrata su provalili, a on uz njezinu glavu. I nije odlazio.
Katarina Perić slušala je, stojeći na vratima, i držala u rukama svežanj novih ključeva. Tri ključa. Dva za brave. Jedan za poštanski sandučić u koji više nitko nije imao zaviriti.
– Nije zloćudan – nastavila je Tereza Jurić. – Ne grebe, ne kvari namještaj. Samo… ne da se uzeti u ruke. Hranim ga dva mjeseca, a meni nijednom nije prišao. Jede kad izađem. Stavim tanjur – i izađem. Vratim se – prazno. Ali da pri meni – nikad.
– Možda se boji.
– Ne boji se. Čeka. Sjedne kraj vrata i gleda. Svaku večer, oko šest. Nada Babić vraćala se sa šetnje u šest.
Katarina Perić uselila se u subotu. Stvari je bilo malo, navikla je živjeti skromno. Dvadeset godina medicinska sestra na kardiologiji, zatim ambulantna dužnost, zatim otkaz, zamjena, podstanarska soba u Sesvetama od koje su je boljela koljena i duša. Vlastiti stan bio je san toliko davnašnji da je gotovo prestao biti san i pretvorio se samo u plan. Novac je štedjela devet godina.
Selidbenici su unijeli kauč, dva ormara, kutije s posuđem. Markiz je nestao. Katarina Perić našla ga je u smočnici – zabio se iza daske za glačanje i sjedio tamo, priljubljenih ušiju, ogroman i nepomičan.
– Razumijem – rekla mu je. – Tebi je teško. I meni je.
Stavila je zdjelicu uz lijevu nogu stolice, na isto mjesto gdje je stajala prijašnja, i izašla, zatvorivši kuhinjska vrata.
Ujutro je zdjelica bila prazna.
Prošao je mjesec dana. Živjeli su usporedno – u istim zidovima, ali u različitim svjetovima.
Katarina Perić ustajala je u šest, pila kavu u kuhinji, odlazila na smjenu. Zaposlila se u ambulanti na Vukovarskoj ulici, nije kardiologija, naravno, ali nakon godine dana bez posla nije bilo izbora.
Markiz se pojavljivao u kuhinji tek nakon što bi brava škljocnula. Znala je to jer bi ostavljala na stolu svoju vlas – dugu, sijedu – poprijeko preko zdjelice. Svaku večer vlas je ležala na podu. Znači, jeo je.
Navečer je sjedila u fotelji kraj prozora i čitala – one iste knjige s police, ostale od Nade Babić. Matoš je bio sav u olovkastim bilješkama: tankim, urednim rukopisom na marginama stajali su uskličnici, ponekad jedna riječ: „da“, „točno“, „i kod mene“. Katarina Perić čitala je te bilješke i osjećala čudno, ne tugu, ne. Prepoznavanje. Kao da je žena koju nikad nije vidjela mislila isto što i ona.
Markiz je za to vrijeme sjedio u hodniku. Ne u sobi – u hodniku. Kraj ulaznih vrata. Svaku večer, točno u šest. Čekao je.
Krajem ožujka Katarina Perić se razboljela. Gripa ju je oborila preko noći – temperatura trideset devet, grlo, lomljava u svakom zglobu. Nazvala je posao, popila paracetamol i legla. Ustati da pojede nije imala snage. Ustati da nahrani mačka također.
– Markiz – dozvala ga je iz spavaće sobe promuklim glasom. – Oprosti. Sad ne mogu.
Tišina.
Utonula je u san, težak, ljepljiv, s brujećom glavom. Probudilo ju je nešto što je pritiskalo noge. Ne jako. Samo težina – topla, odmjereno, živa.
Markiz je ležao u podnožju kreveta. Smotao se u klupko i gledao ju je ne trepnuvši, ozbiljno, pozorno. Prvi put nakon mjesec dana nije bio u hodniku, u smočnici, iza daske za glačanje. Bio je ovdje.
Katarina Perić nije se pomaknula. Bojala se – makne li se, otići će. Samo ga je gledala, a on nju, a među njima bila je ona tišina u kojoj riječi nisu potrebne jer je sve već rečeno.
– Ti to već znaš – šapnula je.
Markiz je priljubio uši, spustio glavu na šape i zatvorio oči.
Nije otišao.
Tri dana je bila bolesna, i tri dana on je ležao u njezinim nogama. Odlazio je samo do zdjelice – ipak se natjerala da ustane, naspe hrane – i vraćao se. Trećeg dana, kad je temperatura pala i Katarina Perić sjedila u kuhinji, umotana u deku, sa šalicom juhe, Markiz je skočio na stolicu. Sjeo je pored nje. I zamukao.
Tiho, s hrapavost, kao da je zaboravio pa se sad prisjećao.
Katarina Perić stavila je šalicu. Skinula naočale. Pružila ruku – polako, dlanom prema gore.
Markiz je pomirisao njezine prste. I udario čelom u dlan.
Plakala je. Ne od ganuća, nije bila od onih koji plaču od ganuća. Plakala je jer je odjednom shvatila jednostavnu, jasnu stvar: kupila je tuđi život s tuđim knjigama i tuđim mačkom jer za svoj nije imala dovoljno. A on je ostao u tuđem životu s tuđom ženom jer ga nije imalo kamo staviti. Dva tereta. Dva dodatka. Dva suvišna stvorenja koja su uključili u cijenu.
I evo sjede u kuhinji jedno pored drugog, i jednom je petnaest mačjih godina, a drugoj pedeset šest ljudskih, i oboma je zajedno toplo.
Markiz je mukao, a Katarina Perić držala je dlan na njegovoj velikoj, teškoj glavi i mislila da je to, možda, ono pravo – kad ne čekaš, ne tražiš, ne moliš. A ono dođe.
Do svibnja Katarina Perić skinula je stare tapete, one sitne smeđe cvjetiće od kojih je stan izgledao tamniji nego što jest. Obojila je zidove u toplo mliječno. Linoleum je zasad ostavila – novca nije bilo za sve odjednom, ali to više nije bilo važno. Stan je prestao biti tuđi. Ni sama nije primijetila kad.
Knjige Nade Babić ostale su na polici. Katarina Perić dodala je svoje – malo, petnaestak. Matoš s bilješkama olovkom stajao je na starome mjestu. Ponekad bi ga navečer otvorila i čitala ne priču, nego margine – tuđa „da“, „točno“, „i kod mene“. I kimala je.
Pelargonije je bacila još kad se uselila – suhe do smrti, nije ih bilo spasa. I tek sad je posadila nove. Stavila ih je na istu prozorsku dasku gdje je Markiz sjedio prvog dana pregleda. Sad je ondje sjedio rjeđe. Češće u fotelji, pored nje. Ili na krilu, ako je večer bila duga, a knjiga dobra.
U šest više nije odlazio k vratima.
U lipnju je Marina Horvatin, agentica za nekretnine, slučajno naletjela na nju u Konzumu na Maksimirskoj. Katarina Perić stajala je u redu s mačjom hranom i vrećicom kefira.
– Pa kako stan? – upitala je Marina Horvatin. – Ne kajete se?
– Ne.
– A mačak?
Katarina Perić zašutjela je. Prebacila je hranu iz jedne ruke u drugu.
– Znate, Marinic Horvatin – rekla je – oni su onda uzalud spustili cijenu. Trebali su dignuti.
Marina Horvatin se nasmijala. A Katarina Perić nije. Nije se šalila.
Kod kuće ju je čekao Markiz. Sjedio je u hodniku, kraj papuča. To mu je bilo novo mjesto. I kad je brava škljocnula, podigao je glavu i trepnuo jednom, polako.
Tako dočekuju one koje silno čekaju.
