Branko je bio siguran: renoviranje je važnije, sin će preživjeti. Psa su odvezli u sklonište, unatoč molbama dječaka. Ali nakon jedanaest dana, Marina je ušla u sinovu sobu i pronašla crtež nakon kojeg se sve okrenulo naglavačke.
Kutija je stajala kraj ulaznih vrata. Dvije kutije, zapravo: u jednoj zdjelice, u drugoj ostatak hrane i gumena lopta koju je Reks vukao po stanu otkad je prohodao.
Luka ih je ugledao prije nego što je skinuo tenisice.
Reks je gurnuo nos u dječakovo koljeno i zamahao repom toliko snažno da je udario u kutiju. Zdjelica iznutra je zveknula. Crvenkasto krzno mirisalo je na dvorište, jesensko lišće i na nešto toplo, samo pseće, od čega se Luki uvijek stiskalo nešto ispod rebara. Čučnuo je, zagrlio psa objema rukama. Reks se smirio, priljubio uz dječakovu kariranu košulju i stavio njušku na njegovo rame.
Lijeva stražnja noga mu se nespretno podvila. Pas je šepao na nju od štenećih dana, pa je Luka navikao pridržavati ga za bok kad pada.
U kuhinji je zujao kuhalo za vodu. Majka je stajala za štednjakom, vrtjela vjenčani prsten na domalom prstu. Brzo, uobičajenim pokretom, kao što je uvijek radila kad je htjela nešto reći, ali nije mogla pronaći prave riječi. Otac je sjedio za stolom, leđa ravna, ruke sklopljene ispred sebe. Šalica kave stajala je točno nasred tanjurića.
– Mama, zašto ovo?
Marina se nije okrenula. Prsti su na prstenu ubrzali.
– Tata, zašto su kutije kraj vrata?
Branko je popio kavu u jednom gutljaju. Stavio je šalicu na tanjurić tako precizno da nije ni zveknula.
– Luka, odlučili smo. Psa danas odvozimo.
– Gdje?
– U sklonište. Dobri uvjeti, provjerio sam. Topli boksevi, hrane dovoljno.
Dječak je pogledao majku. Gledala je kroz prozor, gdje je sivo listopadsko nebo pritiskalo krovove. Prsten se neprestano okretao.
– Mama?
Kuhalo je kliknulo, isključilo se. Postalo je čujno kako Reks diše u hodniku.
– Mama, reci mu nešto.
Marina je popravila ručnik na kuki. Skinula ga je, objesila ponovno, iako je visio ravno.
– Tata je u pravu, Lukice. Trebamo raditi renoviranje. Psu će ovdje biti…
– Reksu! Zove se Reks!
– Reksu će biti teško. Boja, prašina, alat na podu. Moglo bi mu biti loše.
Govorila je mirnim glasom, a svaka je riječ zvučala kao da nije izgovorena prvi put. Kao da su s tatom večer prije vježbali dok je Luka spavao.
Dječak se uhvatio za rub stolice. Zglobovi su mu poblijedili.
– Ja ću šetati tri puta dnevno. Sjedjet ću s njim u svojoj sobi. Neće smetati. Molim te.
Branko je ustao. Stolica je kratko zaškripala po linoleumu.
– Rekao sam, tako će biti. Za pola sata krećemo.
– Molim te. Molim te, nemoj.
Glas mu je postao tanak. Ne dječji, već proziran, kao da su riječi prolazile kroz njega ne zadržavajući se. Reks je zagrebao pandžama po pločicama, došepao u kuhinju i sjeo pored njega, priljubivši se bokom uz njegovu nogu. Stavio je njušku na koljeno.
I ukočio se. Oči su psu bile smeđe, s crvenkastim točkicama, i gledale su odozdo prema gore smireno. Nije razumio. Vjerovao je svima u ovoj kući.
Marina je zatvorila oči. Na trenutak, možda dva. Zatim ih je otvorila i posegnula u džep za ključevima auta.
Luka je navukao jaknu.
– Luka, bolje da ostaneš doma. Ne moraš ići tamo.
– Ne, idem! – Luka je jedva suzdržavao suze.
U autu je mirisalo na benzin i zagrijanu plastiku. Sunce nije izlazilo, a grad iza prozora djelovao je kao nacrtan sivom olovkom po mokrom papiru. Reks je ležao na stražnjem sjedalu, s njuškom na Lukinim koljenima. Dječak nije plakao. Sjedio je uspravno, gladio crvenkastu glavu, a prsti su mu se pomicali sporo, ravnomjerno, kao da pamte svaku kvržicu, svaki uvojak dlake.
Branko je jednom pogledao u retrovizor. Brzo je skrenuo pogled.
Marina je vozila i razmišljala o tapetama u hodniku. O valjcima, o boji “bjelokost” koju su izabrali u subotu u građevinskoj trgovini. Za mjesec dana stan će biti svijetao. Čist. Bez dlake na kauču, bez kuckanja pandža ujutro.
Sklonište je bilo na periferiji, iza garaža. Siva zgrada sa željeznim vratima iza kojih je mirisalo na klor, mokri beton i na nešto kiselo, gusto, od čega se htjelo disati na usta. Iz dubine se čuo lavež. Ne glasan, ne ljut. Čeznutljiv, kao da netko zove i više ne vjeruje da će ga čuti.
Žena u zelenoj pregači izašla je u susret. Nasmiješila se Reksu, počešala ga iza uha.
– Dobar dečko, crvenkasti. Smjestit ćemo ga, ne brinite.
Luka je držao povodac. Objema rukama, čvrsto, tako da mu se kožni remen urezao u dlanove. Prsti su pocrvenjeli od napetosti.
– Luka, daj.
Otac je ispružio ruku. Veliki dlan, mirisav na strojno ulje, otvorio se pred dječakovim licem.
Luka je pogledao povodac. Zatim Reksa. Zatim opet povodac.
I u trenutku otpustio je prste. Polako.
Žena je uzela povodac i odvela Reksa hodnikom. Pas je šepao na lijevu stražnju, a pandže su kuckale po keramici, i taj se zvuk širio odjekom jer je hodnik bio dugačak i prazan. Na zavoju se Reks okrenuo.
Žena je skrenula iza ugla. Kuckanje je postajalo sve tiše, tiše. I nestalo.
U autu na povratku dječak je sjeo iza vozačkog sjedala. Tamo gdje je prije deset minuta ležao Reks. Presvlaka je još čuvala miris: topla dlaka, dvorište, jesensko lišće. Luka se priljubio obrazom uz sjedalo i zatvorio oči.
Marina je posegnula za radijem. Branko je odmahnuo glavom. Do kuće su vozili dvadeset minuta. Ni jedne riječi.
Kod kuće se Luka izuo, prošao pored kuhinje i zatvorio se u sobu. Vrata su tiho kliknula. Samo su se zatvorila.
Marina je pospremila prazne kutije, složila ih uredno, ugurala u kantu za smeće. Zatim je ugledala zdjelicu.
Crvena plastična zdjelica s tragovima zuba na rubu. Reks ju je grizao kao štene, kad još nije znao da zdjelice nisu za to. Marina ju je uzela, držala u rukama. Plastika je bila lagana i glatka, a zubni tragovi hrapavi pod prstima. Stavila je zdjelicu natrag na pod.
Sljedećeg dana primijetili su čudne stvari.
Luka nije pitao što je za večeru. Nije upalio televizor. Nije izvadio dnevnik iz torbe. Došao je iz škole, izuo se, otišao u sobu. Tiho, kao sjena na zidu.
Marina je pokucala.
– Luka, hoćeš makarone? Sa sirom, kako voliš.
Iza vrata je zaškripio krevet. I ništa više.
Stajala je kraj vrata pola minute. Slušala tišinu. Otišla je.
Navečer je Branko rekao: naviknut će se. Djeca brzo zaborave. Za tjedan dana trčat će kao prije. Izgovorio je to uvjereno, stojeći u hodniku gdje se na zidu još vidio trag od pandža, koji je Reks ostavio prvog mjeseca.
Petog dana nazvala je učiteljica. Glas joj je bio oprezan, kao kod čovjeka koji stupa po tankom ledu.
– Je li kod vas sve u redu?
– Da, naravno. Zašto pitate?
– Luka ne odgovara na nastavi. Uopće. Sjedi, gleda kroz prozor. Na odmoru stoji sam kraj zida. Djeca mu prilaze, on šuti.
Marina je ugrizla usnu.
– Mi smo samo… psa smo smjestili. U sklonište. Naviknut će se.
Učiteljica je zašutjela. Nekoliko sekundi, i u toj stanci Marina je čula više nego u bilo kojim riječima. Zatim je glas u slušalici rekao:
– Razumijem.
To “razumijem” lebdjelo je stanom cijelu večer. Kao miris boje koju još nisu otvorili, ali već je bio tu.
Sedmog dana Luka je prestao izlaziti na večeru. Marina bi stavila tanjur. Pokupila netaknut. Makaroni su se hladili i prekrivali opnom, i to je bilo nekako nepodnošljivo.
Branko je kupio valjke i temeljnu boju. Sderao je stare tapete u hodniku. Ispod njih su zidovi bili sivi, s mrljama starog ljepila, s pukotinom od poda do stropa koju je prije skrivao crtež s jedrenjakom. Mirisalo je na vlagu. Nije postalo lijepo. A ni tiho nije postalo, jer tišina nije bila ona kakvu je planirao.
Crvena zdjelica je još stajala u kuhinji. Marina je nije mogla maknuti. Triput ju je uzela, triput vratila. Četvrti put ju je okrenula naopako. Zatim je opet vratila kako je bila.
Jednog dana Marina je ušla u sinovu sobu dok je bio u školi. Htjela je pospremiti.
Na stolu je ležao crtež.
Kuća s trokutastim krovom i dimnjakom iz kojeg se dimio dim. Obična, kakve crtaju sva djeca. Pored nje dječak: štapići-noge, okrugla glava, ruke u stranu. A pored dječaka crvenkasta mrlja s četiri noge i repom kao spirala. Dječak i pas bili su nacrtani jako, crvenim flomasterom i narančastom bojicom, s pritiskom, tako da se papir izbočio.
A kuća je bila prazna. Prozori bez zastora, vrata širom otvorena. Unutra ni figura, ni namještaja. Bijelo.
Ni mame. Ni tate. Samo bijeli prostor iza otvorenih vrata.
Marina je sjela na sinov krevet. Uzela je crtež, primaknula ga bliže. Dolje, ispod kuće, krivim sitnim slovima: “Reks dodi po me”.
Bez zareza. Bez točke. Obećanje napisano rukom koja još nije znala ravno ispisivati slova.
Prsten na prstu pritiskao je toliko da ga je Marina skinula. Stavila ga na stol pored crteža. I sjedila je, zagledana u zid, jer nije više mislila na tapete. Ni na boju “bjelokost”. Ni na dlaku i pandže.
Mislila je na to da je sin nacrtao kuću u kojoj ona ne postoji.
Navečer je Marina stavila crtež pred Branka. Ništa nije objašnjavala. Samo ga je stavila na stol, pored tanjura.
Dugo je gledao. Zatim je odmaknuo tanjur.
– Vratit ćemo ga.
Marina je trepnula.
– Reksa. Sutra ujutro.
I to je rekao on, a ne ona. Čekala je da će se morati svađati, uvjeravati, gurati prstom u crtež. No Branko je gledao praznu kuću bez ljudi, a na njegovom se licu nešto pomicalo, kao da mišići nisu znali koji izraz poprimiti.
– Sutra. Ujutro.
Marina je kimnula. Htjela je reći “hvala”, ali riječ je zapela. Nije bilo čemu zahvaljivati. To nije dar. To je pokušaj popravljanja onoga što su sami slomili.
Ujutro su stigli u sklonište. Ista željezna vrata. Isti miris klora i mokrog betona. Žena je izašla u susret, ovaj put u plavoj pregači, ali lice je bilo isto.
Reks ih je prepoznao s praga. Bacio se na rešetku boksa, zacvilio, zamahao repom tako da mu je cijelo tijelo podrhtavalo. Smršavio je tih dana: rebra su se nazirala ispod crvenkaste dlake, a lijeva stražnja noga podvijala se jače nego prije. Došepao im je u susret brže nego što je mogao.
Branko je uzeo povodac. Onaj isti, kožni, pohabani. Dlan je obuhvatio remen naviknuto.
Kod kuće je Luka sjedio u sobi. Vrata zatvorena.
Pandže su zakuckale po pločicama u hodniku. Tiho. Nejednako, s prekidom na svaki četvrti korak.
Vrata dječje sobe su se otvorila.
Dječak je stajao na pragu. Reks je pojurio k njemu, gurnuo njušku u trbuh, liznuo ruku, koljeno, opet ruku. Rep mu je udarao o zid.
Luka je kleknuo na pod. Prsti su mu se zari u crvenkastu dlaku koja je mirisala na sklonište, klor, tuđe. No ispod tog mirisa bio je drugi, stari, pravi, onaj od kojeg mu se uvijek stiskalo pod rebrom.
Izgovorio je prvu riječ tih dana:
– Reks.
Zatim je podigao glavu. Pogledao je majku. Oca.
Marina je sjela pokraj njega.
– Lukice…
Nije se odmaknuo. Ali nije se ni priljubio. Samo je sjedio na podu, grleći psa, i gledao ih kao da ih vidi prvi put. I nije bio siguran da ih prepoznaje.
Reks je liznuo dječaka ispod brade i smirio se. Legao je pored njega, priljubivši topli bok.
Marina je nasula hranu u crvenu plastičnu zdjelicu s tragovima zuba na rubu. Reks je došepao u kuhinju, zakuckao pandžama, počeo jesti gladno, hitro. Luka je sjedio pokraj njega.
A Branko je stajao u hodniku, gdje su oderani zidovi mirisali na vlagu i staro ljepilo. Valjak je ležao u kutu, prekriven prašinom. Temeljna boja se osušila u kanti. Pukotina od poda do stropa nije nestala.
Iz kuhinje se čulo kuckanje zdjelice po podu i mljackanje.
Branko je stajao i gledao u zidove. Renoviranje se nije pomaknulo. I sad više nije bilo važno hoće li se pomaknuti. Jer u ovoj kući trebalo je popraviti nešto sasvim drugo.
