U četrdeset i drugoj godini udati se za imućnog muškarca – to je, naravno, skok u zadnji vagon, Iva.
Stariji brat mog muža vedro je to objavio za cijelim stolom, grab sebi ogromnu porciju salate.
– Zato ti već ugodi Vedranu, trudi se iz svih sila. Jer on je naš zgodan momak, brzo će te zamijeniti mlađom.
Njegovo je lice u tom trenutku odisalo samodopadnošću, kao da je kavgadžija koji je upravo pobjedonosno osvojio dječje pješčanike.
Za stolom je nastala trenutačna stanka.
A onda su njegova žena Lana i sestra braće Olja poslušno, nekako drvenasto, hihotale.
Moj svježepečeni muž Vedran krivo se nasmiješio. Kaže, pa što sad, takav je on šaljivac.
Ja sam pažljivo odložila vilicu na rub tanjura.
Bio je to naš prvi veliki obiteljski ručak nakon vjenčanja, a odnos snaga postao je bistar kao dan.
– U četrdeset i drugoj sam se barem udala iz ljubavi, – moj je glas odzvučao ravno i mirno. – A vi, Krešo, u pedesetoj se još uvijek morate afirmirati na račun žena. Pazite da Lana jednoga dana ne shvati koliko je tiho i dobro bez vašeg humora.
Osmijeh je nestao s lica glavnog obiteljskog šaljivca tako brzo, kao da ga je vjetar otpuhao.
On je pocrvenio i uvrijeđeno se zagledao u majku.
Svekrva me pogledala kao da na stolnjaku režem sirovu divlju svinju.
Vedran je žurno promijenio temu, ali zrak u sobi postao je gust od napetosti.
U autu na putu kući muž je teško uzdahnuo:
– Iva, pa zašto si tako oštra? Krešo se samo šali, u našoj obitelji je takav način komunikacije. Ne uzimaj k srcu.
– Vedrane, – okrenula sam se prema njemu, ne podižući glas. – Obitelj u kojoj žene moraju smješkati dok ih pljuju ne zove se složna, nego dresirana.
Zastala sam, gledajući ga ravno u oči.
– Nisam se unajmila u vaš ćuk dresiranih pudlica. Ako tvoj brat ne zna držati jezik za zubima, svaki put će dobiti odgovor. Pred svima. I ti ćeš morati izabrati na čijoj si strani.
Vedran je mrmljao nešto pomirljivo, obećavši da će popričati s bratom.
Doista je popričao. Ali, kako se pokazalo mjesec dana kasnije na roštilju na vikendici, razgovor se sveo na jadno: „Krešo, ne diraj moju ženu, osjetljiva je.”
Problem, kako se ispostavilo, nije bio u mojoj osobi.
Krešo, lišen mogućnosti da kljuca novu snahu, istresao se na svoje. Prvo je prošao po sestri Olji:
– Što, Oljice, opet si sama mijenjala branik na autu? Ma da, s tvojim karakterom samo s ključem za matice i spavati, kad nisi uspjela muškarca zadržati.
Onda je dobila njegova vlastita žena Lana, koja nije dobro marinirala meso:
– Moja je uopće bez ruku, da nije mene, hranili bi se instant rezancima.
Žene su opet navukle svoje porculanske osmijehe.
Krešina duhovitost podsjećala je na kosilicu koja se otkinula s kočnica – bučno, tupo i uvijek po živom.
Već sam se spremila da ga ušutkam, ali Vedran je čvrsto stisnuo moju ruku ispod stola, molećivo šapćući:
– Molim te, ne raspiruj.
Ja sam mirno oslobodila ruku.
– Ne raspirujem ništa. Samo odlazim odande gdje bezobrazluk zovu humorom.
Uzela sam torbu i krenula prema vratima.
Moj odlazak nije izgledao kao bijeg, nego miran korak u stranu – jednostavno sam ih ostavila da se kuhaju u vlastitom otrovnom loncu.
Navečer kod kuće uslijedio je kratak razgovor.
– Neću više ići ni na jedno obiteljsko okupljanje dok sam ti ne presečeš taj izvor bezobrazluka svoga brata, – otkucala sam. – Ne nagovaraj. Moje ‘ne’ je čelično.
Sljedećeg dana nazvala me muževa sestra Olja.
– Iva, hvala ti, – glas joj je drhtao. – Godinama trpimo njegove uvrede radi mame, da ne bude skandala. A jučer, kad si ti otišla, Lana se prvi put posvađala s njim ravno u autu.
Ispostavilo se da je nezadovoljstvo tinjalo dugo, samo im je falio pravi povod.
Nisam namjeravala biti spasiteljica sa zastavom, ali nisam planirala ni plaćati tuđu udobnost svojim živcima.
Vedran je shvatio da ne blefiram. Prijetnja nije visjela nad obiteljskim druženjima, nego nad našim brakom. Muškarac koji ne može zaštititi ženu u čoporu svojih rođaka prestaje biti oslonac.
Pred svekrvine rođendane pristupio mi je, pogledao me ravno u oči i priznao:
– Shvatio sam da sam samo pogoršao stvari. Nisi ti osjetljiva – Krešo je bezobrazan, a ja sam te molio da trpiš, da meni bude lakše. Na rođendanu ću ga sam zaustaviti. Od prve rečenice.
– Dobro, – kimnula sam. – Jednom. Ali znaj: uvreda na istinu je porez na loš odgoj. Ako opet šutiš, otići ću sama. I tada ćemo raspravljati ne o Kreši, nego o našem braku.
Proslava je krenula otmjeno. Krešo se držao do glavnog jela, a onda je njegova narav uzela svoje.
Vidjevši da sestra Olja odbija drugi komad torte, radosno se zahihotao:
– Dobro, Oljice, ne žderi! Jer guza ti je već kao kauč, nijedan normalan muškarac neće navaliti na takvu nezavisnu lađu!
I tada Vedran, ne gledajući mene, oštro je spustio čašu na stol.
– Začepi, Krešo. To nije smiješno. Dosta je ponižavanja sestre.
Za stolom je postalo tako tiho, kao da je netko izvukao vilice iz struje.
Krešo je izbuljio oči, kao da ga je udarilo mokrom krpom po licu.
– Što si ti, brate? – procedio je. – Te nova baba potpuno pod petu stavila? Došla je tu kraljica, sve okrenula protiv mene! Lana, Olja, recite mu! Pa mi smo se uvijek tako šalili!
Okrenuo se prema ženama tražeći uobičajenu podršku. Ali dogodila se katastrofa: uobičajena grupa za podršku se srušila.
– To nikad nije bila šala, Krešo, – tiho, ali čvrsto rekla je sestra. – To je uvijek bilo samo svinjarija.
Njegova žena Lana spustila je oči i dodala:
– Smijala sam se da ne vičeš doma kako smo glupi i ne razumijemo humor.
Lišen svoje pratnje, Krešo je pobijesnio. Upravio je krvave oči prema meni, spreman izliti svu žuč:
– Pa tko si ti?! Stara rastavljena, ušla u tuđu obitelj i namećeš svoja pravila!
Nisam se pomaknula ni milimetra.
Gledala sam ga s onim iskrenim istraživačkim zanimanjem s kojim se gleda puknuti balon – jučer još velik i bučan, a danas samo jadan komad gume.
– Bezobrazluk, Krešo, je kao jeftini dezodorans: onaj tko ga koristi sveto vjeruje da miriše. A okolini se samo gadi, – nasmiješila sam se samo usnama.
Prignula sam se malo naprijed.
– Godinama si birao one koji ne odgovaraju. Čim su žene prestale smijati – pokazalo se da ti nisi šaljivac. Samo kukavica.
Netko od muškaraca za stolom glasno i razgovijetno prhio. Onaj smijeh na njegov račun, nad glavnim obiteljskim šaljivcem, postao je posljednji čavao.
Krešo je skočio, prevrnuvši stolicu.
– Vedrane! Natjeraj svoju ženu da se ispriča, ili me više nikad nećete vidjeti! – viknuo je.
Vedran je pogledao brata potpuno mirnim, hladnim pogledom.
– Iva je rekla istinu. Ispričati se ovdje trebaš samo ti. Pred njom, pred Lanom i pred Oljom.
Svekrva, koja je cijeli život bila apostol fraze „pa vi ste obitelj, budite mudriji”, prvo je uobičajeno zatražila:
– Krešo, dosta.
Ali on je nastavio teško disati, zahtijevajući isprike i podršku.
I tada je majka odjednom popravila salvetu i izgovorila:
– Idi se ohladi. Pokvario si mi proslavu.
Glavni junak večeri stajao je nasred sobe. Čekao je da netko pojuri tješiti ga, zaustaviti, reći da su svi krivo shvatili.
Ali žene su šutjele.
Lana je odmaknula tanjur i tiho rekla:
– Ja ću kući taksijem. Ne čekaj me.
Krešo se okrenuo i izletio iz stana, glasno zalupivši vratima.
Nitko nije potrčao za njim. Napetost u sobi razišla se za minutu. Olja je s olakšanjem izdahnula, Vedran je natočio majci mineralne vode, a Lana se prvi put večer iskreno i opušteno nasmiješila.
Sljedeći obiteljski ručak prošao je bez Kreše. Nitko nije nazvao da ga nagovori da se vrati, a Lana je došla zajedno s Oljom. Bez glavnog veseljaka za stolom prvi put se razgovaralo ne iščekujući novu uvredu.
Čim su žene prestale smijati – glavni obiteljski šaljivac pokazao se običnim bezobraznikom kojeg nitko nije htio vratiti za stol.
