– Ne mogu više živjeti s umirovljenicom.
Rekao je to gledajući ne u mene, nego u tanjur s punjenim paprikama. Upravo sam mu stavila drugu – uvijek je jeo dvije, trideset i dvije godine zaredom, subotom.
– Vjekoslave, o čemu ti to?
– O nama, Zora. Točnije, o tome da nas više nema.
Sjela sam nasuprot. Ruke stavila na stol – tako, dlanovima prema dolje, da ne izdam. Knjigovotkinja u meni uključila se prije nego žena. Knjigovotkinja uvijek prva reagira na riječ “ne”.
– Odlaziš?
– Odlazim. Našao sam drugu. Ima dvadeset i devet godina. I, znaš, ne hoda po stanu u kućnom ogrtaču s izvučenim džepovima.
Ogrtač mi je, doista, bio star. Plavi, s gumbima na prsima, kupila sam ga još kad je kći krenula u školu. Udoban. Vjekoslav ga je prije zvao “moj kaučarski”. Smijao se.
Sad se nije smijao.
– I kako se zove?
– Kristina.
Klimnula sam. Kao da mi je to išta objasnilo.
Na stolu su se hladile paprike. Gledala sam ih i mislila čudnu stvar: tri sata sam ih punila. Mlijeveno meso sam sama mljela, rižu skuhala, kao što me mama učila. Tri sata moje subote. A on će sad ustati i otići Kristini, koja vjerojatno naručuje sushi.
– Kad?
– Što kad?
– Kad odlaziš.
– Danas. Torbu sam već spakirao.
Tu mi je nešto unutra škljocnulo. Nije zakucalo, nije puklo – baš škljocnulo, kao prekidač. Torbu je spakirao. Dok sam ja bila u kuhinji. Dok sam kuhala gulaš za cijeli tjedan unaprijed, kao budala.
– Pa idi – rekla sam.
Kao da nije povjerovao. Čak je podigao obrve.
– I to je sve? Ni riječi?
– Što želiš čuti, Vjekoslave? Da sam trideset i dvije godine prala tvoje košulje uzalud? Pa to znam i bez tebe.
Ustao je. Prošao u hodnik. Čula sam kako petlja s bravom kofera – onog istog s kojim smo išli u Makarsku dvije tisuće osme, kad smo dobili bonus za stan. Ja sam tada uložila i mamin nasljedstvo. Dva milijuna i sedamsto tisuća kuna. Sjećam se svake brojke – ja sam knjigovotkinja.
A stan je formalno bio na njega. “Tako je jednostavnije, Zorice, poslije ćemo prebaciti.” Nismo.
Sjedila sam u kuhinji i gledala dvije njegove paprike. Onda sam ustala, uzela veliku crnu vreću za smeće – onu od sto dvadeset litara, što ih kupujem na pakete u Plodinama – i otišla u spavaću sobu.
– Što radiš? – upitao je, ugledavši me s vrećom.
– Pomažem ti spakirati se. Jedan ti kofer neće biti dovoljan.
I počela sam slagati. Košulje – u vreću. Trenirke u kojima je nedjeljom ležao na kauču – u vreću. Papuče, četkicu za zube, brijač, punjač za njegov mobitel. Sve u vreću. Brzo, mirno, kao na inventuri.
– Zora, jesi poludjela?
– Nisam, Vjekoslave. Naprotiv, pamet mi se vratila. Prvi put u trideset i dvije godine.
Zgrabio me za ruku. Pogledala sam njegove prste – kratke, sa žućkastim noktima – i on je, ne znam zašto, pustio.
– Doći ću poslije po ostalo.
– Dođi. Samo me nazovi prije. Da ti otvorim vrata.
Tada sam još mislila da ću otvoriti.
Četiri dana poslije došao je. Ne sam.
Otvorila sam vrata i ugledala nju. Kristinu. Stajala je na stubištu u bijelom kaputu izvan sezone, s torbom na dugom tankom lancu, i gledala me kao što se gleda stari namještaj koji treba iznijeti.
– Dobar dan – rekla je. Uljudno. S laganim škiljenjem.
– Dobar dan.
Vjekoslav se progurao pokraj mene u predsoblje, kao da je još uvijek gazda.
– Zora, mi ćemo brzo. Došao sam po zimske stvari i po dokumente.
– Koje dokumente?
– Pa moje – osobnu, prometnu za auto, OIB. I za stan.
Zaustavila sam se na vratima kuhinje.
– Za stan?
– Pa da. Stan je na meni.
Kristina je iza njegovih leđa lagano nasmiješila. Jednim kutom usta. Taj osmijeh kasnije sam često spominjala.
– Vjekoslave – rekla sam vrlo polako – ozbiljno si sad došao po dokumente za stan u koji sam uložila mamin nasljedstvo?
– Zora, kakvo nasljedstvo, to je bilo prije sto godina.
– Osamnaest – ispravila sam. – Ne sto. Osamnaest godina. Dva milijuna i sedamsto tisuća kuna, u dvije tisuće osmoj, ako koga zanima – to je bila cijena dvosobnog stana u našem kvartu. U cijelosti. Tada si se još smijao da “kunu do kune skupljam”.
– Mladi gospodine – umiješala se iznenada Kristina – nama se zapravo žuri.
To “mladi gospodine” me dokrajčilo. On ima pedeset i šest godina. Trbuh preko remena, lice crveno, podočnjaci – kakav mladi gospodin. Ali za nju je bio “mlad”, jer je plaćao. A plaćao je, između ostalog, mojim novcem – zadnje tri godine pola plaće nije donosio kući, “za gorivo i ručkove”.
Osjetila sam kako mi je lupilo u sljepoočnicama. Ne srce – baš sljepoočnice. Suho, kao da je netko prstima škljocnuo unutar lubanje.
– Vjekoslave, izađi, molim te. I odvedi tu svoju gospođicu. Dokumente ćeš dobiti. Preko suda.
– Što?!
– Preko suda, Vjekoslave. Sve ću ti sada davati preko suda. I košulje, i čarape, i onu polovicu stana koja ti navodno pripada. Po popisu, s pečatom i potpisom.
Kristina je frknula:
– Misliš li ozbiljno da ćeš išta dobiti na sudu? Stan je na njega.
– Gospođice – okrenula sam se prema njoj, i očito je nešto bilo u mom glasu, jer se malo odmaknula – izađite u hodnik. Razgovaram s mužem. Formalno, još uvijek je moj.
Vjekoslav ju je povukao za rukav. Izašla je na stubište. On je ostao.
– Zora, nemoj raditi gluposti. Možemo se dogovoriti.
– Možemo. Samo dogovor nije “daj stan i osobnu”. Dogovor je “hajde izračunajmo tko je koliko uložio pa podijelimo”. Hoćemo li izračunati?
Šutio je.
– Ne želiš računati. Dobro. Ja ću sama. Znam ja to dobro, znaš.
Zatvorila sam vrata za njim. Okrenula bravu – jedan krug, drugi. Naslonila se leđima na vrata.
U stanu je bilo tiho. Samo je hladnjak zujao u kuhinji, kao uvijek. I mirisalo je na gulaš – nisam ga još pojela od subote.
Kliznula sam niz vrata na pod i sjedila pet minuta. Nisam plakala. Samo sjedila i računala u glavi: dva i sedamsto plus adaptacija dvije tisuće dvanaeste – to je još četiristo tisuća, plus kuhinja petnaeste – dvjesto deset, plus balkon devetnaeste…
Knjigovotkinja u meni je radila. Žena je šutjela.
Onda sam ustala, uzela mobitel i nazvala bravara. Došao je za sat vremena i zamijenio mi cilindar brave. Dvije tisuće tristo kuna. Zapisala sam u bilježnicu troškova – navika.
Navečer je nazvala kći.
– Mama, tata kaže da ga ne puštaš.
– Ne puštam.
– Mama, kako to, pa on je…
– Alena, imam jednu molbu. Ne miješaj se. Molim te. Sama ću.
Zašutjela je. Onda rekla:
– Dobro, mama.
I to “dobro” bilo je prvo što me u tjedan dana zagrijalo.
Za dva tjedna stigao je poziv.
“Tužba za diobu zajedničke stečevine”. Vjekoslav je tražio polovicu stana, polovicu vikendice (koju, usput, nismo imali – to je dodao radi važnosti), i još “naknadu za duševnu bol” jer sam promijenila brave.
Pročitala sam i, časna riječ, nasmijala se. Prvi put u mjesec dana.
Onda sam otišla odvjetnici. Ne poznatoj – poznate su brbljave – nego stranoj, preko oglasa. Mlada žena, oko četrdeset godina, u sivom sakoju. Zvala se Irena.
Izložila sam pred nju mapu. Onu koju sam skupljala osamnaest godina. Knjigovotkinjska navika – sve čuvati.
– Potvrda o nasljedstvu iz dvije tisuće sedme – govorila sam i vadila list po list. – Bankovni izvod o priljevu dva milijuna i sedamsto tisuća kuna na moj račun. Kupoprodajni ugovor za stan – na isti iznos, mjesec u mjesec. Računi za adaptaciju, svi, od dvije tisuće dvanaeste. Računi za kuhinju. Ugovor s ekipom za balkon. Uplate za režije – koje sam, usput, ja plaćala zadnjih šest godina sa svoje plaće od pedeset i osam tisuća, dok je on “investirao u vezu”.
Irena je listala i šutjela. Onda podigla pogled na mene.
– Zora Pavlovna, zašto ste sve ovo čuvali?
– Knjigovotkinja sam – rekla sam – ja sve čuvam.
Nasmiješila se. Lijepo se nasmiješila, kao da je prvi put vidjela čovjeka koji je došao praznih ruku.
– Imate vrlo jaku poziciju. Mislim da ćemo vam vratiti ne polovicu, nego cijeli stan.
Klimnula sam. A onda rekla:
– Ireno, i još nešto. Ja sam mu jamac za autokredit. Od dvije tisuće dvadeset druge. Auto “Toyota”, uzeo na tri godine, ostalo je plaćati jedanaest mjeseci. Mogu li to nekako… skinuti?
Razmislila je.
– Skidanje jamstva jednostrano nije moguće. Ali možemo banci napisati o bitnoj promjeni okolnosti – o razvodu. Banka će vjerojatno tražiti od njega ili novog jamca, ili prijevremenu otplatu. Ako ne nađe ni jedno ni drugo…
– Oduzet će mu auto?
– Oduzeti će.
Pogledala sam kroz prozor. Padao je mokar snijeg, padao na nadstrešnicu i odmah se topio. Pomislila sam na Kristinu u bijelom kaputu. Na to kako se vjerojatno voli voziti u toj “Toyoti”. Na to kako me Vjekoslav vozio u njoj dva puta – u ambulantu i na groblje, mami.
– Hajde da napišemo – rekla sam.
I Irena je napisala.
Navečer sam došla kući, skuhala si čaj – ne njemu, ne “za dvoje”, nego sebi samoj, u maloj šalici s nezaboravcima, koju je on uvijek prezirao – i popila ga uz prozor.
Stan je bio tih. Moj ogrtač je visio na kuki. Nitko ga nije zvao “kaučarskim”.
Pomislila sam: a nije, zapravo, strašno biti sama. Strašno je bilo trideset i dvije godine pripremati dvije paprike, a dobivati jednu papriku pažnje.
Onda je zazvonio mobitel. Nepoznati broj.
– Što si napravila, stara?! – vrisnula je u slušalicu Kristina.
Odvojila sam mobitel od uha. Pažljivo, kao knjigovotkinja što odvaja pogrešno izvješće.
– Gospođice, imam molbu – rekla sam mirno. – Zovite me samo preko odvjetnice. Irena, broj vam mogu diktirati.
I spustila sam slušalicu.
Puška je opalila. Prva.
Sud je bio u veljači.
Vjekoslav je došao u svom jedinom odijelu – tamnoplavom, onom u kojem je bio na Aleninom vjenčanju prije četiri godine. Odijelo mu je postalo tijesno. Sako se nije zatvarao na trbuhu.
Kristine nije bilo. Ona je, kako sam poslije saznala, tog dana već s njim svađala.
Ja sam došla u običnoj suknji i bijeloj bluzi. Bez ogrtača, naravno. Vjekoslav me pogledao i nekako se zbunio. Vjerojatno je očekivao “umirovljenicu”. A pred njim je sjedila žena koja je trideset i dvije godine vodila tuđu knjigovodstvo i sad je prvi put došla voditi svoje.
Irena je govorila dvadesetak minuta. Mirno, po dokumentima. Potvrda – jedan. Izvod – dva. Računi – mapa, tristo osamnaest listova. Uplate – još mapa.
Gledala sam Vjekoslava. Čas je crvenio, čas blijedio. Jednom je čak posegnuo u džep po tabletu za srce – i nije je našao, jer sam mu tabletu uvijek stavljala u džep ja.
Sutkinja je saslušala, pogledala ga preko naočala.
– Tuženiku, imate li što prigovoriti u biti stvari?
– Pa… ovo je zajednička stečevina…
– S kojim je sredstvima stan kupljen?
– Zajedničkim.
– U spisu je potvrda o nasljedstvu i bankovni izvod. Dva milijuna i sedamsto tisuća priliveno na račun tužiteljice u dvije tisuće sedmoj. Stan kupljen u dvije tisuće osmoj za dva milijuna i sedamsto tisuća. Vaši dokazi sudjelovanja?
– Nemam dokaza?
– Nemate.
Dobili smo parnicu. U cijelosti. Stan – meni. Plus naknada za adaptacije koje sam platila sa svoje kartice – još šest stotina tisuća kuna, koje mi je trebao isplatiti u roku od šest mjeseci.
Vjekoslav je izišao iz sudnice prvi. Ja sam se zadržala, potpisivala papire.
Kad sam izišla u hodnik, stajao je uz prozor i gledao u dvorište. Ramena su mu pala. Odijelo je visjelo kao vreća.
– Zora – rekao je, ne okrećući se. – Pa ne možeš tako.
– Kako?
– Pa tako. Sve do kune. Nisam ti stranac. Imamo kćer zajedno.
Prišla sam bliže. Stala pokraj njega. I tu – kunem se, nisam ni sama očekivala – rekla sam ono što sam rekla.
– Vjekoslave, nisam ti bila stranac trideset i dvije godine. Postala sam ti stranac u jednu subotu. Sjećaš se što si rekao? Da ne možeš živjeti s umirovljenicom. Nisam umirovljenica, imam pedeset i četiri godine, do mirovine mi je još šest godina. Ali čak i da jesam – za te riječi neću ti oprostiti ni kune. Ni kune, Vjekoslave. A ni tvoj kredit neću ti oprostiti.
– Kakav kredit?
– Za “Toyotu”. Napisala sam banci o razvodu. Jamstvo mi je skinuto. Uskoro će te nazvati – tražit će prijevremenu otplatu ili novog jamca. Kristina, što misliš, hoće li jamčiti?
Okrenuo se. Lice nije bilo crveno – bijelo.
– Ti… ti si namjerno?
– Namjerno, Vjekoslave. Vrlo namjerno.
Prošla sam pokraj njega do dizala.
Druga puška opalila je ondje, u hodniku suda. Čula sam kako je Vjekoslavu u džepu zatreptao mobitel. Vjerojatno već banka.
Kod kuće sam si natočila čaj u šalicu s nezaboravcima. Sjedila uz prozor, gledala snijeg i mislila: pa ovo je, vjerojatno, ono što ljudi osjete kad kažu “pravda je zadovoljena”.
Samo su mi još uvijek drhtale ruke. Ne od straha. Od umora za trideset i dvije godine, koji sam si napokon dopustila osjetiti.
A onda je nazvala Alena.
– Mama, jesi poludjela? Tata je ostao bez auta. Kaže da si ga potkresala s bankom. Je li istina?
– Istina, kćeri.
– Mama, pa on je moj otac. On plače.
– Alena, jako te volim. Ali ovu temu ćemo zaključiti. Otac ti je cijeli život. A muž mi – više nije. Ja imam svoju knjigovodstvo, on svoje.
Šutjela je. Onda ipak rekla:
– Postala si nekako drugačija.
– Postala sam svoja, Alena. Prvi put u trideset i dvije godine.
Puška je opalila. Druga. I, iskreno, nisam tada znala trebam li se veseliti ili ne – jer je kći u slušalici jecala.
Prošla je godina.
O Vjekoslavu sam doznavala u mrvicama. Preko Alene – ipak je zvala, iako je od listopada prestala govoriti “tata”, pa je govorila “on”.
“Toyotu” su mu oduzeli još u ožujku. Kristina se odrekla jamčenja – rekla je da se “nije spetljala da plaća njegove dugove”. Vjenčali se, usput, nikad nisu. Živjeli su u njenom iznajmljenom garsonjeru na periferiji, i iz mjeseca u mjesec, po pričama, živjeli su sve gore.
U kolovozu ga je izbacila.
To se dogodilo u srijedu navečer. Alena me nazvala, plakala:
– Mama, on me zove, kaže – nema gdje stanovati. Stana nema, auta nema, Kristina je izbacila torbe pred vrata. Kaže, rekla mu je: “Ne mogu više živjeti s dužnikom.”
Sjedila sam u kuhinji, gulila krumpir. Za svoju jednu porciju – sada sve pripremam za jednu porciju, i krumpira ode manje, i namirnice se ne kvare.
– Mama, čuješ li me?
– Čujem.
– Molio se da se vrati. Kaže – barem privremeno.
Pogledala sam krumpir u zdjeli. Nož. Svoju ruku koja drži nož. Ruka je bila mirna.
– Alena, prenesi mu, molim te, jednu stvar. Da ne mogu više živjeti s umirovljenikom.
– Mama!
– To su njegove riječi, Alena. Ne moje. Njegove vlastite.
Zašutjela je. Dugo. Onda rekla:
– Postala si okrutna.
– Možda.
– Trebao si ga vidjeti. Ima staru jaknu, u ruci vrećicu sa stvarima. Kao beskućnik.
– Gledala sam ga trideset i dvije godine, Alena. U raznim stanjima. I u lijepim odijelima i u trenirkama. Sad je moj red da živim, a ne da gledam kako stoji s vrećicom.
Prekinula je.
A ja sam ogulila krumpir. Stavila na štednjak. I uključila televizor – glasno, kao što dugo nisam, jer Vjekoslav nije volio.
Televizor je prikazivao nekakvu seriju. Nisam je gledala. Samo sam slušala glasove koji ispunjavaju stan. Moj stan. U cijelosti, od lajsne do lajsne, moj.
Onda, nakon otprilike dva sata, mobitel je zabrundao sam – vibracijom na stolu. Broj Vjekoslava. Gledala sam kako vibriranjem putuje po stolu prema rubu. Jedan poziv. Drugi. Treći.
Nisam se javila.
Ni na četvrti, ni na peti, ni na šesti put – a zvao je šest puta do ponoći. Brojala sam, knjigovotkinjska navika.
Sutradan je Alena napisala u poruci: “Kod nas spava. Privremeno.” Odgovorila sam: “Dobro, sunce moje, čuvaj se.” I to je bilo to.
Više o toj temi ne razgovaramo. Alena je prema meni suha, ipak je kći. Kaže da sam “uništila obitelj”. Ja kažem da je obitelj uništio onaj koji je otišao u subotu, ostavivši dvije paprike na stolu. Ne slažemo se.
On je, čula sam, zaposlio se kao čuvar na gradilištu. Živi u radničkoj baraci. Kristina se udala za drugog – za nekog direktora autokuće, sve objavljuje na Instagramu.
A ja ujutro pijem čaj u šalici s nezaboravcima. Kuham za jednu porciju. Kupila sam si novi ogrtač – ne plavi, nego zeleni, s velikim gumbima. Sama birala, u dućanu, isprobala pred ogledalom.
U ogledalu – žena od pedeset i pet godina. Sijeda na sljepoočnicama. Naočale. Nije umirovljenica. Samo žena koja napokon nikome ništa nije dužna.
I eto, cure, pitam vas.
Alena sa mnom gotovo da i ne razgovara. Susjeda teta Valerija jučer je u liftu rekla: “Zora, oprosti ti njemu, on je muško, s muškima biva.” Knjigovotkinja s posla rekla je: “Zora Pavlovna, a kako će kći, ona se kida.” Moja rođena sestra iz Osijeka rekla je: “Zorice, on je bez krova nad glavom, primiri ga barem preko zime.”
A ja ne primam.
Jesam li pretjerala s bankom i onim jamstvom? Ili sam sve napravila kako treba – za trideset i dvije godine pranja, dviju paprika i “umirovljenice”?
Što biste vi učinile, cure? Primile biste natrag muža kojeg ste prije godinu dana ispratile vrećom za smeće?
