Tvrđava ili grobnica
Miris je stigao prije nego što se svjesnost potpuno probudila. Topao, maslan, s blagom gorkastom notom pečenog tijesta. Mateja je ležala zatvorenih očiju i prvih nekoliko trenutaka samo mirisala zrak, ne shvaćajući otkuda dolazi. Onda je shvatila. I istog trena pokvarila si je jutro.
Ustala je, navukla ogrtač koji je visio na kuki iznad uzglavlja, i tiho otišla u kuhinju. Nitko nije bio tamo, ali tragovi nečijeg prolaska bili su posvuda. Na stolu tanjur s kroasanima, prekriven kuhinjskim ubrusom, do tanjura šalica s ohlađenom kavom, žlica na rubu tanjurića. Tuđa žlica, položena nakoso, neuredno, nikako onako kako bi Mateja ostavila svoju. Na hladnjaku, ispod magneta u obliku starog riječkog svjetionika, kojeg je Mateja silno mrzila ali nije ga mogla baciti taj magnet je donijela njezina majka još prije petnaestak godina bila je pribodena ceduljica.
Mateja ju je uzela s dva prsta, kao da brižno odmjerava nešto pomalo sumnjivo.
Mate, znam da si sad ljuta. Ali kroasani su stvarno fini, probaj barem jedan. Bila sam tu blizu, prolazila sam pa sam svratila, a ti si spavala. Ma dobro, šta sad. Ključ sam napravila duplikat, za svaki slučaj. Nemoj se ljutit. Pusa. Iva.
Mateja je pročitala dvaput. Potom je pažljivo presavila papir, stavila na stol. Pa ga opet podignula i razmotala. Ključ sam napravila duplikat. Upravo to. Nije nazvala, nije pitala. Samo je napravila. Jer Iva uvijek najbolje zna što treba.
Stavila je vodu za čaj. Kavu iz Ivine šalice nije htjela ni pogledati, samo ju je oprala i stavila na sušilo. Onda je, ipak, posegnula za jednim kroasanom, odgrizla zalogajča stojeći kod prozora. Vani je bio ožujak, siv, mokar, s ledom na rubu lokava i gologranim topolama. Kroasan je bio dobar. To je bilo teško priznati.
Zvala je sestru nešto prije deset sati.
Dižeš se tek sad? pitala je Iva umjesto pozdrava; glas pospan, zadovoljan.
Ne, već sam budna. Iva, šta znači ovaj ‘duplikat’?
Pa… duplikat. Drugi ključ. Mate, pa to je logično, što ako nešto bude, a ja sam blizu…
Napravila si duplikat mog ključa, Mateja je govorila mirno, bez boje u glasu. Znala je biti takva. Bez da si me pitala.
Ajde, Mate…
To je moj ključ, od mog stana, Iva.
Pauza. Onda uzdah, onaj kad si već umoran od objašnjavanja očitoga.
Ali ja nisam netko sa strane. Tvoja sam sestra.
Zato i razgovaram s tobom sad, a ne mijenjam bravu.
Ne bi ti zamijenila bravu.
Ne bih. Ali to ne znači da možeš praviti duplikate bez da pitaš.
Mateja, ionako putuješ ovaj tjedan. Što ako pukne cijev, ili ti mačku…
Nemam mačku, Iva.
Upravo to! Ni ne treba ti mačka, ti ni…
Iva. Ključ, molim.
Opet tišina. Iva onda tiho, gotovo uvrijeđeno:
Dobro. Hoćeš da ti vratim?
Nema veze. Odlazim u petak, vraćam se u srijedu. Kad si ga već napravila, sad neka ti bude. Ali moraš javiti, prije nego nešto napraviš.
Eto vidiš, a rekla si…
Iva. Samo javi, dobro?
Dobro, dobro. Jesi probala kroasane?
Mateja je pogledala uplovljeni kroasan u ruci.
Jesam.
I?
Dobar je.
Dobar! Iva je očito bila zadovoljna. To su oni sa Korza, znaš, onaj pekar. Znaš da je tamo sve super. Hoćeš ti ikad reći nešto osim ‘dobar’, Mateja?
Mateja je prekinula poziv. Ne grubo, nego jednostavno prekinula. Onda je dovršila kroasan nad sudoperom da ne mrvi po pultu.
Do petka su ostala tri dana. Mateja je već imala sve spakirano, popis napisala još u nedjelju: stvari, dokumenti, knjiga za put, punjač. Putovanje je bilo poslovno, u Zagreb, na seminar iz arhivistike. Radila je u maloj izdavačkoj kući koja se bavila povijesnim dokumentima i svako toliko išla je na takva okupljanja. Voljela je to, tu strogu pravila arhiviranja, gdje svaki papir ima svoje mjesto, nema slučajnosti.
Skuhala je čaj, sjela za stol, otvorila laptop. S vanjske strane okapavao je krov. Radila je do ručka, otišla malo prošetati, kupila stvari za preostale dane. Navečer je zvala mama, pitala za put, za zdravlje, pričala nešto o susjedima. Mateja je slušala, izgovarala hm i da kad je trebalo, gledala van na tamnu ulicu. Uobičajena večer.
U četvrtak oko osam navečer, taman kad je skoro spakirala kofer, zazvali su iz izdavačke. Seminar se odgađa. Ne otkazuje, samo pomiče za dva tjedna. Nešto s dvoranom, s organizatorima, Mateja nije previše ni pitala. Rekla je dobro, upisala novi datum u rokovnik i zaklopila kofer.
Stala na hodnik.
U petak ujutro u sebi je nosila osjećaj koji nije znala pravilno imenovati. Kao kad cijeli dan čekaš jedno, a dobiješ drugo, pa iznutra ostane rupa. Skuhala je kavu, pogledala kofer u kutu spavaće. Onda ga vratila u ostavu. Onda opet izvadila. Onda napokon vratila.
Do podne neba je potamnilo, kiša je padala prvo lagano, pa ozbiljno, s vjetrom. Mateja je sjedila doma, čitala, onda odlučila krenuti u šetnju i požalila na uglu. Kišobran se savinuo pod vjetrom. U apoteci je usput kupila tablete za glavobolju kojih je već imala doma, samo da ne dođe praznih ruku, pa požurila doma, mokra do gležnjeva.
Ulazna vrata zgrade zalupila su za njom. Popela se stepenicama, stala pred svoja vrata, prebirala po torbi. Ključevi su uvijek bili na istom mjestu, bočni džep, lijevo. Uvijek. Našla ih je brzo, stavila u bravu i tad osjetila da nešto ne štima.
Iza vrata širio se miris. Ne onaj što dočeka praznu kuću kad se dugo nema doma. Ovo je bio živ miris. Kuhano nešto, krumpir ili juha, još nešto, jednostavno toplina, stan, nečije prisustvo.
Mateja je stajala pred svojim vratima i tri sekunde nije okrenula ključ. Onda ipak okrene.
U hodniku je svijetlila lampa. Iz kuhinje čuo se tihi metalni zvuk, kao da netko spušta lonac. Zakoračila je unutra, zatvorila vrata. Iz kuhinje je izašao muškarac.
Vidjeli su se istovremeno. Muškarac je bio visok, u trapericama i tamno-plavom džemperu, s mokrim kuhinjskim ručnikom u ruci. Lice mu je bilo kao ljudima koje uhvate na krivom mjestu: neutralno, nespretno, nepomično.
Mateja je instinktivno čvrsto stisnula mokri kišobran u ruci i zamahnula njime. Muškarac je odskočio, podignuo ruke.
Čekajte, čekajte!
Tko ste vi?!
Nisam… Samo, pustite da objasnim.
Objasnite odmah!
Ja sam Tomislav. Tomislav Lovrić. Iva mi je dala ključ. Iva, vaša sestra. Rekla je da je stan prazan, da ste otišli!
Mateja nije spustila kišobran. Gledala je u njega. On je gledao u nju. Vani je pljuštala kiša.
Nazovite ju, rekao je molim vas. Samo ju nazovite.
Mateja je s jednom rukom izvadila mobitel, nije skidala pogled. Nazvala Ivu. Dugi tonovi. Onda:
Mate, bok! Jesi stigla već u Zagreb?
Doma sam, rekla je Mateja. Na mojoj kuhinji stoji nepoznat čovjek.
Pauza.
Isuse. Otkazan put?
Odgođen.
Mateja, ja…
Iva. Tko je ovo?
Muškarac je vjerojatno shvatio da je riječ o njemu pa spustio ruke, iako ne potpuno.
To je Tomislav. Lovrić. Brat od Marka, znaš, bivšeg… Sjećaš se Marka? Tomislav je sad u velikim problemima, rastava, doslovno je ostao bez stana, nema gdje…
Ti si dala moj ključ.
Mislila sam da si otišla! Nisam znala…
Dala si nepoznatom osobi ključ od mog stana. Bez pitanja.
On nije nepoznat, on je brat od Marka!
Iva. Matejine riječi bile su tihe i ovlaš ravne. Čut ćemo se kasnije.
Spustila je mobitel. Pogledala Tomislava. Bio je njezinih godina, možda nešto stariji. Djelovao je izmoreno, po načinu na koji mu ramena padaju. U kuhinji je nešto lagano krčkalo.
Nešto vam vrije, rekla je Mateja.
On se osvrnuo.
Krumpir. Mogu ga skinuti s vatre?
Skinite.
Otišao je u kuhinju. Mateja se izula, objesila mokri kaput. Zatim došla za njim. Tomislav je gurnuo lonac sa štednjaka. Po stolu mu je stajala torba, mala, putna, pored nje vrećica iz dućana. Donio je namirnice. To je bilo… neobično.
Sjednite, rekla je Mateja. Ne jer je htjela, nego iz potrebe da nešto kaže.
On je oprezno sjeo. Ona je ostala stajati.
Znam da to izgleda… da to nije trebalo…
Nije.
Iva je rekla…
Iva uvijek svašta kaže.
Ušutio je. Protrljao je čelo. Imao je velike ruke, crvene od vode ili hladnoće.
Otići ću, rekao je tiho. Odmah sad. Samo mi recite što s krumpirom.
Mateja je pogledala lonac. Pogledala njega. Ponovo lonac.
Ostavite krumpir. A vi gdje ćete?
Naći ću nešto.
Vani je pljusak.
Slegnuo je ramenima. Nije zvučalo ravnodušno, više umorno, kao čovjek koji je već nekoliko puta bio bez adrese, pa se samo pokreće bez puno razmišljanja.
Mateja je natočila vode u čašu. Popila je polako. Onda rekla:
Iva mi nije javila. To je njezina greška, ne vaša. Ali mogli ste provjeriti je li prazno.
Jesam, trebao sam. Oprostite.
Od kad ste tu?
Od jutra.
Što ste još dirali?
Pitanje ga je iznenadilo. Ipak je iskreno odgovorio:
Kuhinju, kupaonu. Nigdje dalje. Torbu sam stavio kod vrata.
Spavali ste?
Ne, čitao sam. Evo. Pokazao je na knjigu, ostavljenu na rubu stola. Mateja ju je tek sada primijetila. Knjiga je bila njezina, povučena s police u hodniku. Starinsko izdanje, povijesni roman iz vremena Zrinskih. Kupila ga je na Hreljiću prije deset godina i nikad dovršila.
Uzeli ste knjigu s police, rekla je Mateja.
Oprostite.
Zastala je. Čovjek koji cijeli dan sjedi sam u tuđoj kući, ne kopa po ladicama, ne jede iz frižidera, ne bulji u televizor, nego uzme roman s police i čita ga. To je bilo čudno. I nekako… umirujuće.
Hoćete krumpir? pitala je.
Oklijevao je.
Ako mi nudite.
Nudim. Onda ćemo dalje.
Jeli su u tišini. Krumpir je bio rastresit i izvrstan, s koprom iz njegove vrećice. Mateja nije voljela kupovati svježe začine, ali sad joj je odgovaralo.
Zašto niste u hostelu? pitala ga je kad su priveli kraju.
Podigao je pogled.
Sad nemam za to. Situacija je privremena, ali takva kakva je.
Rastava?
Rastava. I još… Biznis s bivšom suprugom. Sudi se, dijeli. Sad sam malo u zraku.
Razumijem.
Skupljala je tanjure, prala sve sama. On je gledao kako prstima briše rubove, kako radi.
Jeste uvijek ovako? upitao je.
Kako?
Sve odmah pometete.
Vi ostavljate u sudoperu?
Obično da.
Razumijem, Mateja je opet rekla. I nakon kraće stanke dodala: U dnevnoj je kauč na razvlačenje. Sutra zovem Ivu, neka mu ona riješi dalje. Dan-dva možete tu biti ali samo dok se ne nađe nešto drugo.
Gledao ju je pogledom kojeg nije znala protumačiti. Nije bila zahvalnost, nešto složenije.
Mogli ste me izbaciti, tiho će.
Van je kiša. Nije vaša krivnja, izustila je mirno.
Otišla je u sobu, presvukla se, stala dugo za prozorom. Slušala tišinu s druge strane zida. Nije se šuljao po stanu, samo je bio.
Ležala je dugo, nije mogla zaspati, osluškivala. U jednom trenu čula je da tiho ide prema kupaoni, pa se vraća. Klik divana. I opet tišina.
Mateja je buljila u strop.
Ujutro je ustala kao i uvijek, u pola osam. Ušla u kuhinju Tomislav je već bio tamo. Kuhao je kavu, leđa okrenuta njoj, u istoj odjeći kao dan prije. Kuhinja je bila uredna ništa viška.
Dobro jutro, rekao je, ne okrećući se. Znači, čuo je njezin korak.
Jutro.
Znam kuhati dobru kavu. Ako želite.
Želim.
Sjela je za stol. On joj je nasuo šalicu. Kava je mirisala jako, gust aromom, taman koliko treba. Uzela je gutljaj.
Dobra je.
Gdje je kruh?
Gornja polica lijevo.
Brzo ga je našao, narezao, stavio tanjur. Mateja ga je gledala i mislila kako je čudno sjediti za vlastitim stolom s nepoznatim čovjekom i osjećati neko… olakšanje. Očekivala je napetost, trebala bi je biti. No nije je bilo, nego nešto drugo, kao kad u vlaku putuješ s nekim koga ne poznaješ i ugodno ti je šutjeti više nego s poznatima govoriti.
Nazvala je Ivu u devet. Sestra se odmah javila, i još brže propala u opravdanja:
Mate, sve kužim, znam da sam debelo pogriješila, ali čovjek je stvarno normalan, tih, pristojan, čist…
Iva.
Pa?
Ostaje kod mene još nekoliko dana. Ti mu u međuvremenu pronađi nešto drugo. Privatan smještaj, sobu, svejedno, to je tvoja stvar.
Ali Mate…
I više nikakvih iznenađenja. Dogovoreno?
Dulja tišina.
Dogovoreno. Mateja, ti si ipak dobar čovjek.
Nisam. Samo vani pada kiša.
Spustila je mobitel. Tomislav ju je gledao s druge strane stola.
Čuli ste? upitala je.
Otprilike.
Par dana. Onda neka Iva nešto uredi.
Neću vas opterećivati.
Već opterećujete. Nije to rekla ljuto, već iskreno. Ja ću izdržati. Par pravila.
Slušam.
Nabrojala ih je. Red u kuhinji. Ništa po prozorskoj dasci na hodniku. Ne dirati njezine stvari bez pitanja, uključujući knjige. Ne ulaziti u radnu sobu. Čistiti ona sama, ne treba pomoći. Nema buke nakon jedanaest.
On je slušao pozorno, nije upadao.
Sve? upitao je kad je završila.
Sve.
Dobro. Smijem dodat nešto?
Iznenadila se.
Dodajte.
Večeru kuham ja. To neću raspravljati, to je tako. Moram imati nešto za raditi s rukama. Znam dobro kuhati. Možete ne jest, ja ću spremat.
Mateja je gledala bio je ozbiljan.
U redu, rekla je. Kuhajte.
Prva dva dana prošla su jedva primjetno. Ona je radila u svojoj sobi, on sređivao, telefonirao, obilazio nešto po gradu. Navečer bi kuhala večera. Prvi put neka složenka s piletinom i povrćem, drugi put gusta juha s okruglicama, takvu kakvu Mateja nije jela od djetinjstva. Jela je šutke, on bi u tišini pitao: je li dobro, nije li preslano. Odgovarala je kratko. Moglo se izdržati.
Treći dan popravio je slavinu u kupaonici. Mateja ga nije molila. Samo je ujutro pitao: Slavina curi, smijem pogledati? Slegnula ramenima. Do večeri je curenje stalo. Alat je vratio ispod sudopera točno na svoje mjesto, rekao da je gumica bila stara, kupio novu.
Koliko košta? kratko ona.
Sitnica.
Vratit ću.
Nema potrebe.
Tomislav.
Mateja. Izgovorio je njezino ime mirno, kao da se znaju godinama. Nema potrebe. To je samo gumica.
Pustila je raspravu.
Petak navečer opet je kišio, ovaj put suptilno, drugačije nego prvi dan, tiho, postojano. Mateja je sjedila kod prozora u velikoj sobi s knjigom, ali nije čitala, gledala je u kapljice na staklu. Tomislav je ušao s dvije šalice.
Čaj, rekao je. Može?
Kimnula je. Stavio je šalicu kraj nje, sjeo u fotelju preko puta. I on je gledao van.
Dugo živite sami? pitao je nakon nekog vremena.
Dugo.
Sviđa vam se?
Zamislila se.
Navikla sam.
Niste odgovorili.
To je iskren odgovor.
Blago se nasmijao.
I ja sam mislio da sam navikao, rekao je. Kad sam još bio sa ženom, ali smo već bili… zajedno, a odvojeni. Uhvatiš se za naviku, a onda shvatiš da je to sve što je ostalo.
Mateja je šutjela. Čaj je bio dobar, s nekom aromom trava.
Što je u čaju? upitala je.
Menta i još nešto. Kupi se u apoteci.
U apoteci ima čaj?
U ovoj na vašoj ulici, da. Imaju herbarij.
Godinama idem tamo, nisam znala.
Treba nekad gledati oko sebe, rekao je, bez dociranja, samo mirno.
Pogledala ga je preko ruba šalice. Imao je dobro lice. Ne lijepo kao na reklami, nego jednostavno, pristojno. Umorno, bez gorčine. Kao ljudi koji su prošli teško i začudili se što su prošli.
Koliko ste bili u braku? upitala je.
Četrnaest godina.
Dugo.
Dugo. Okretao je šalicu u rukama. Imamo kćer, ima dvanaest. To je teško. Sve ostalo su gluposti, ali to je teško.
S mamom je?
Trenutno da. Dogovaramo se za vikende. Za sad. Kratko stane. Jeste vi bili udani?
Ne.
Blizu?
Mateja gleda kroz prozor.
Jednom je bilo nešto blizu. Davno. Nije uspjelo.
Vaš izbor ili njegov?
Njegov.
Rekla je to tiho, bez posebnog osjećaja, ali on je razumio, nije pitao dalje. Samo klimnuo.
Jasno, rekao je. I više nije pitao ništa.
Ostali su tako još pola sata šuteći, svaki uz svoju šalicu. Kiša još tiša. Tomislav ustane, pokupi šalice, odnese. Vrati se, poželi laku noć. Mateja odgovori. Povukla se još kratko kod prozora, pa i ona odustala.
Stan je tih dana mirisao drugačije. Nije bio loš miris, samo… drugi. Miris tuđeg, topao, pomalo kao drvo, miješao se s poznatim mirisima, s knjigama, kavom, i malo cvjetnim kremom koji je Mateja uvijek koristila. Mislila je da će joj smetati taj miks, ali nije. Samo ga je primjećivala.
U subotu je otišao rano, rekao da ide kćeri. Vratio se navečer, pomalo drukčiji. Ne gori, samo tiši. Mateja je bila u kuhinji, prošao je kraj nje, javio se, legao u svoju sobu. Pričekala je malo, onda pokucala.
Da?
Hoćeš večeru?
Mala pauza.
Danas sam malo umoran.
Dobro. Skuhat ću ja nešto.
Čekaj. Ustao je. Pet minuta.
Jaje su ispekli zajedno. Ispalo je konfuzno jer je kuhinja mala, sudarali su se, on ju je nenamjerno laktom dotaknuo, ona se povukla. Ali pojeli su normalno. Ispričao je o kćeri, o neuspjelom filmu u kinu, ali sladoled je bio super. Mateja je slušala i mislila kako o kćeri priča kao o nečem najvažnijem, skromno, konkretno. Sladoled je bio dobar.
Kako se zove? upitala je.
Lara.
Lijepo ime.
Supruga je birala. Nisam se bunio.
Šutjeli su malo.
Jel’ vas boljelo kad vas je onaj čovjek ostavio? odjednom Tomislav.
Mateja pogleda.
Zašto to pitaš?
Jer dopustite mi neugodna pitanja. Ne odgovarate uvijek, ali dozvoljavate.
Promislila je.
Boljelo je, rekla je. Ali to je davno.
I zaključili da je lakše sama.
Ne lakše. Sigurnije.
Nije isto.
Znam.
Nije nastavio dalje. Hvala mu na tome. Ljudi bi tad počeli pametovati, tumačiti kako nije dobro cijeli život skrivati se, da treba riskirati, da ljubav vrijedi. On nije rekao ništa od toga. Samo počistio tanjure i pitao treba li još čaja.
Nedjelja je prošla mirno. Popravio je još nešto, čini se ručkicu na ormaru što je škripala. Mateja nije reagirala. Onda ipak zahvalila. Poslije je radila, do večeri. Onda opet u dnevnoj, oboje, svaki na svojoj strani, ona s knjigom, on s laptopom. Ne društvo, ne samoća, nešto treće, što nema ime.
U ponedjeljak navečer Iva je zvala Mateju, ne njega.
Mate, našla sam sobu, slobodna je od četvrtka, kvart je dobar, cijena ok. Reci Tomislavu.
Javi mu ti.
Pa Mate, ti si doma.
Iva. Nazovi ga.
Pauza.
Vi se nisi zbližili slučajno?
Iva.
Dobro, dobro, javim mu.
Mateja je maknula mobitel sa stola. Pogledala vrata dnevne iza kojih je Tomislav nešto čitao. Pomislila je kako će od četvrtka biti tišina. Dobro je. Tako treba. Na tišinu je navikla.
U utorak navečer, večera je završavala kad je rekao:
Iva je našla sobu. Od četvrtka.
Znam.
Pogledao ju je.
Već znate?
Javila mi je.
Aha. Spustio je vilicu. Dobro je. Onda sam bio teret.
Malo.
Malo, ponovio je i blago se nasmiješio. Uvijek tako iskreno odgovarate.
Trudim se.
To je dobro. Rijetkost.
Pospremali su zajedno. Ona je prala, on brisao. Rekla je nemoj, on je rekao navikao sam i nastavio. Već su se kretali bez tu početnu zbunjenost, znali gdje će tko stati.
Onda je Mateja uzela čaj, stala kod prozora. On joj je prišao, gledao s njom van. Svjetiljka na uglu trepnula je, ugasila se, pa opet zasvijetlila.
Sutra zadnji dan, rekao je.
Da.
Što ćete u četvrtak ujutro?
Što i uvijek. Kava, posao.
Bez nepoznatih.
Bez nepoznatih.
Kimnuo je. Zapravo jako polako, kao da važe riječi.
Nisam mislio da će ovako ispasti. Da će biti… normalno. Mislio sam da ću dva dana spavati i buljiti u strop. A tu kuhinja škripi, slavina curi, odmah sam nekako… živnuo.
Zato što vam treba nešto da se usredotočite.
Možda. Ali nije samo to.
Nije odgovorila. Okrenuo se malo prema njoj, ona je to samo osjetila, ne vidjela, nego osjetila.
Mateja, rekao je.
Da?
Mogu li reći nešto, a da ne pobjegnete odmah u kuhinju?
Skoro se nasmiješila.
Pokušat ću.
Dobro mi je ovdje. S vama. Ne zato što sam zahvalan to je drugo. Samo… dobro mi je. Tiho i dobro. Ne sjećam se kad je zadnji put bilo ovako.
Stajala je i gledala u lampu. Lampa više nije treperila, svijetlila je postojano.
Ni ja se ne sjećam, izrekla je napokon, tiho.
Nije napravio ništa naglo. Samo je stajao tu. Onda se njegova ruka našla pored njezine na prozorskoj dasci. Nije je maknula. Ostali su tako, dok je vani bila tišina, a stan mirisan na menta čaj iz kuhinje. Mislila je samo to: kakav je to čudan osjećaj, što nije nemir, i to je već neobično.
Onda je nježno dotaknuo njezinu ruku. Bez potrebe za riječima. Nije je povukla.
Slijedila je tišina kojoj nisu trebale riječi.
I taman tad u bravi je zveckao ključ.
Povukli su se jedno od drugoga prije nego što to postane očito. Samo malo. Vrata su se otvorila, u hodnik je uletjela Iva, u mokrom baloneru, s vrećicama, nasmijana, glasna, domaća.
Mate! Evo mene, baš sam naišla, ponijela sam kekse i još nešto rajčica, znaš da voliš… zastala je. Pogledala Mateju, Tomislava. O. Nisam u pravi čas?
Sve je ok, rekla je Mateja smireno. Uđi kad si već tu.
Jeste… večerali?
Upravo.
Ahaaa. Iva je spustila vrećice. Gledala ih jednog pa drugog. Napravim čaj?
Ima mente, rekao je Tomislav.
O, menta, super. Odmah.
Otišla je u kuhinju. Mateja i Tomislav gledali su na različite strane. Potom Mateja s kolekcije uzme vesta i ode u spavaću. Samo tako. Samo je trebalo otići na sekundu.
Večer je završila gotovo obično. Čaj u troje, Iva je pričala o poslu, Tomislav slušao pristojno, Mateja također. Iva je otišla, Tomislav poželio laku noć. Mateja je oprala šalice.
Noć je provela budna, razmišljajući.
Razmišljala je o tome da je sutra zadnji dan. U četvrtak odlazi. Bit će tiho, uredno, sve na svom mjestu, slavina neće kapati, vrata ormarća neće škripati, po jutru neće vonjati ničija kava osim njezine. To je dobro. Tako treba biti.
Razmišljala je dugo i detaljno, složila svaku misao na police. Sve ispravno, sve jasno, sve sigurno.
Ipak, nije zaspala do dva ujutro.
U srijedu rano ustala, prije nego se on digao. Skuhala kavu. Popila. Oprala šalicu. Ispustila na sušilo.
Kad je on ušao, ona je već radila.
Dobro jutro, rekao je.
Jutro.
Ima kave?
Na štednjaku.
Zasuo je sebi. Sjeo. Nije se okretala. Radila je, buljila u ekran iako su joj slova plivala.
Mateja, izgovorio je.
Da?
Jeste li ljuti?
Okrenula se.
Ne. Zašto bih bila?
Ne znam. Neki ste danas drugačiji.
Samo radim.
Gledao ju je mirno, nije bio povrijeđen.
Dobro, rekao je u redu.
Tako je i prošao dan. Radila je. On je izašao, poslije se vratio, tiho pakirao torbu. Čula ga je. Večeru je spremio. Heljda s gljivama, jednostavno, dobro.
Većinom su jeli šuteći.
Hvala na svemu, rekao je.
Nema na čemu.
Ima. Mekano, ali čvrsto. Na danima, na krovu, što me niste odmah otjerali.
Mogli ste i slavinu ostaviti.
Cijedila je.
Navikla sam.
Znam. Ali kapala je.
Ustala je, pokupila tanjure. Oprala. Stavila da se suše. Gledao je.
Sutra rano? tiho.
Ključeve predajem vlasnici do podne. Oko deset.
Ok.
Bit ću doma.
Da se pozdravimo.
Naravno.
Otišla je u spavaću. Legla. Ležala otvorenih očiju.
Razmišljala je da je tako ispravno. Ima svoj život, on će se snaći, pronaći posao, razriješiti razvod, upoznati nekog. Ima kćer, Laru, dvanaest godina, voli sladoled. Mateja ima svoje arhive, seminare, šalicu, policu s knjigama. Navikla je. To nije samoća, to je red.
On će reći doviđenja, ona sretno, zatvorit će vrata i sve će biti na mjestu.
Razmišljala je dugo, sporo, temeljito.
Zatvorila je oči.
U četvrtak ujutro probudila se u osam. Ušla u kuhinju. On je već bio otišao.
Na stolu šalica kave. Još malo topla. Pored nje složen list papira.
Mateja ga je podigla. Otvorila.
Nisam htio buditi. Hvala ti za sve, stvarno. Bit ću ovdje ako što zatrebaš. i adresa. Ulica, broj, kat, telefon koji je već imala, dao ga je prvi dan za svaki slučaj.
Pročitala je dvaput. Presavinula papir. Skuhala je sebi kavu, iako je njegova bila još topla. Ispila ju je. Bacila njegovu.
Obišla je stan.
Kauč uredno složen, jastuk ravno. Kupaonica čista. Kuhinja sve na mjestu. Vrata na ormaru ne škripi. Slavina ne curi. Prozori čisti. Parket bez mrlje.
Stala je posred dnevne.
Tiho.
Potpuno tiho.
Samo hladnjak buči. Netko susjed nešto kucka. I ništa više.
Prišla je prozoru. Gledala ulicu. Lampa na uglu svijetlila je mirno. Automobili prolaze. Žena gura kolica po pločniku. Golub sjedi na krovu.
Stan je bio savršen.
Savršeno čist. Savršeno tih. Savršeno prazan.
Mateja stoji kraj prozora i razmišlja kako je uvijek zvala to prostor. Svoj prostor, koji ni s kim ne dijeli i čuva ga. Mislila je da je to njezina tvrđava. Da je tu najsigurnija. Da tu sve drži pod kontrolom, ništa nije slučajno, nitko ne dolazi bez dozvole, nitko ne stavlja žlicu nakoso, nitko ne uzima knjigu s police i ne čita je tiho cijeli dan sjedeći sam.
Stoji gledajući lampu.
I razmišlja kako se tvrđava i grobnica razlikuju samo po tome što tvrđava ima izlaz.
Vrati se u kuhinju. Uzme list papira sa stola. Pogleda adresu još jednom. Potraži kaput, jaknu, ključeve. Obuje se. Na prstima drži dva ključa, jedan od haustora, drugi od stana.
Uzme torbu i izađe.
Na vani je prohladno, ali ne kiši. Nebo sivo, svijetlo, ono rano-ožujsko, kad zima još škripi ali već malo popušta. Mateja ide prema tramvajskoj stanici i razmišlja kako možda radi glupost. Kako je ishitrena. Kako se nije pripremila. Da je trebala sve najprije sortirati, napraviti popis kao uvijek.
Ide kod gotovo neznanog muškarca koji je tjedan dana živio kod nje jer je Iva bila nemarna, i ne zna što će mu reći.
Vozila se tramvajem. Našla pravu zgradu, ulaz, treći kat, stan. Pozvonila.
Dugo. Tišina. Već je mislila kako ga nema, da nije ponio stvari pa ostavio papir za kasnije, pomislila je otići.
Vrata su se otvorila.
Tomislav ju je gledao u tišini. Bio je u jakni, čini se da je došao ili odlazi. Iza njega gola predsoblje, zidovi, nigdje namještaja.
Mateja, rekao je.
Bok, izustila je. Prvi put na ti. Primijetila je tek kasnije.
I on je primijetio, nešto mu na licu zatreperi.
Uđi, rekao je na ti. Nije baš uredno, upozoravam.
Vidim.
Ušla je. Stan miriše kao što mirise prazan stan: na prašinu, stare zidove. Nigdje ničega, samo sklopivi ležaj i njegova torba u daljoj sobi.
Gledao je, blago upitno. Ne uplašeno, jednostavno upitno.
Donijela sam ključ, rekla je Mateja.
Koji ključ?
od Ive. Duplikat što ga je napravila. Izvadila je odvojeno, ne na prstenu, samo ključ. Uzmi.
Gledao je ključ.
Zašto meni?
Jer… zastala je. Onda ispočetka. Jer ne znam raditi ovo. Ono što je bilo kod nas ovih dana. Ne znam ili nikad nisam ni znala. Bojim se da neće ispasti. Bojim se da će opet boljeti.
Šutio je i slušao.
Ali, jutros sam stajala kraj prozora, nastavila je, i mislila kako je ondje baš tiho. I kako sam nekad voljela tu tišinu. A danas mi se nije svidjela.
Tomislav pogleda u ključ u njenoj ruci.
Sve zbog ključa?
Ne. Ključ je samo… došla sam. I to je to.
Uzeo je ključ. Poigrao se njime.
Znaš da nemam ništa sad, rekao je. Doslovno. Sklopivi krevet, torba, stan.
Znam.
I kćer koju treba uskladiti u novi raspored. I posao koji se dijeli. I sve…
Tomislav.
Da?
Ne dolazim zbog rasporeda. Samo tiho. Došla sam jer nisi bio s druge strane. I tad je to postalo očito.
Stajao je na vratima prazne sobe, s ključem u ruci, gledao je. Iza prozora nebo, sivo, ožujsko.
Straši te? upitao je.
Malo, priznala je. Zapravo, dosta.
I mene.
I?
Stavio je ključ u džep.
I ništa, rekao je. Idemo barem na kavu. Mora negdje tu biti kafić.
Mora, složila se Mateja.
Izašli su na stepenice. Zaključao je vrata. Bila je uz njega, gledala kako se bori s novom bravom. Sišli su, a ona je mislila da ne zna što će biti. Da može biti sve. Da nije napravila popis, nije vagala, samo je uzela kaput i došla.
I da je to možda i najuzbudljivije i najživlje što je napravila zadnjih godina.
Na ulici je išao uz nju. Ne držeći je za ruku, ali blizu.
Imaš neku omiljenu kavanu? pitao je.
Blizu mene na Trsatu ima jedna. Dobra im je kava.
Daleko je?
Tramvajem dvadeset minuta.
Razmislio je.
Idemo u tvoju. Tamo znaš sve.
Pogledala ga je.
Dobro, izgovorila.
I krenuli su ka stanici.
Tramvaj je došao brzo, gotovo odmah. Sjeli su jedan kraj drugog. Kroz prozor su klizile ulice, sivi blokovi, stabla s tek laganim pupovima, koji se i ne vide, ali već su tu. Tako to zna biti s ožujkom: izvana još zima, iznutra nešto tiho počinje.
Mateja je gledala kroz prozor i shvatila da se boji. To je sigurno. Ne zna hoće li znati ne zaključati vrata ponovo. Jer zaključavati umije savršeno, naučeno godinama. Jer njegov je život sada složen, i njezin ne jednostavan, i iz dvije osobe koje su naviknute biti same ne mora uvijek nastati nešto dobro.
To ne zna.
Tramvaj je njihao. Tomislav je gledao van, onda okrenuo pogled prema njoj.
O čemu razmišljaš? upitao je.
O tome da ne znam što će biti, iskreno je odgovorila.
Nitko ne zna.
To i nije baš utješno.
Ne, složio se. Ali kava obično pomaže.
Skoro se nasmiješila.
Obično.
