Kovčeg je već stajao kraj vrata, a na štednjaku je još uvijek krčkala juha od graha s vrganjima i njokima. Baš onako kako je volio.
Marijana je brisala suhe ruke ručnikom — automatski. Gledala je u poznati zatiljak, u madež iza uha koji je tisuću puta poljubila. I nije ga prepoznavala.
— Ti si na službenom putu?
— Nisam, Marijana. Odlazim.
Riječ je povisila u kuhinji kao miris paljevine.
— Kamo?
— K drugoj.
Ručnik joj je ispao iz ruku.
— Zrinko…
— Marijana, nemoj pravit scenu. Oboje znamo da je ovo odavno gotovo. Samo sam se ja odlučio, a ti nisi.
— Gotovo? — nasmijala se. Nervozno, strašno. — Sutra nam je godišnjica. Osamnaest godina.
— Eto. Osamnaest godina iste juhe od graha.
Udarac je pogodio točno ispod rebara. Zagušila se.
— Napustila sam doktorat zbog tebe. Mogla sam biti…
— Nitko nisi mogla biti. — Nasmiješio se. Onako kako se smiješe kad sažalijevaju. — Restauratorica. Kome to danas treba — ikone, prašina… Ja sam ti dao život, usput. Stan. Auto. More svake godine.
— Ti si dao?..
— A tko je drugi. Dosta. Stan je na mene, ali nisam zvijer. Poživi mjesec-dva. Onda ćemo se dogovoriti.
Držala se za naslon stolca. Prsti su joj poblijedjeli.
— Tko je ona?
— Kakve je to važnosti.
— Tko?
Pogledao je na sat.
— Dunja. Trideset dvije godine. Živa je, Marijana. Razumiješ? U kazalište ide, na skijanje, smije se. A ti si se odavno pretvorila u domaćicu. Nisi ni primijetila.
Marijana je šutjela. U grlu joj je stajao knedla.
Zrinko je podigao kovčeg. Na vratima se okrenuo — i u očima mu je bljesnulo nešto. Ne kajanje. Mržnja. Kao u gospodara koji ostavlja starog psa u skloništu.
— Ne brini. Trideset osam nije smak svijeta. Uživaj u slobodi, Marijana. Zaslužila si.
Vrata su se zatvorila.
Juha od graha na štednjaku nastavila se hladiti.
Prvi tjedan nije plakala. Hodala je po stanu kao po muzeju tuđeg života. Njegove košulje. Njegova četkica za zube. Nedopijena šalica na stolu.
Osmog dana nazvala je Anđela.
— Marijana, živa si?
I puklo je. Ricala je u slušalicu tako da je susjeda ispod došla pitati je li sve u redu.
— Anđela… imam trideset osam. Bezvrijedna sam. Osamnaest godina sam kuhala juhe, a ne sjećam se ni kad sam zadnji put držala kist…
— A čega se sjećaš?
— Čega?..
— Sjećaš li se zašto si krenula u restauraciju?
Marijana je zanijemila. Pred očima joj se pojavilo: dvorana Gliptoteke, ima devetnaest, stoji pred „Gospom od sedam žalosti” i plače. Zato što su ljudi znali stvarati takvo nešto. I takvo nešto čuvati.
— Sjećam se.
— Onda idi i izvadi svoje boje iz ormara. Znam da su tamo. Vidjela sam ih prije pet godina.
Boje su se našle. U kutiji za cipele, ispod starih zavjesa. Suhe, polovica beznadno propala. Ali kistovi — kistovi su bili cijeli. Kolinski, kupljeni nekad od stipendije, uz odricanje od ručkova.
Marijana je sjela na pod smočnice i zaplakala. Ali ovaj put drukčije. Tiho.
Ujutro se prijavila na tečaj na Akademiji likovnih umjetnosti. Plaćeni. Novac — posljednji, ušteđen za godišnji odmor koji joj više nije trebao.
Otišla je frizeru. Odrezala je pletenicu koju joj je Zrinko zabranjivao dirati dvadeset godina. U zrcalu ju je gledala nepoznata žena. Oštrih jagodica, živahnih, ljutih očiju.
— Pa, zdravo. Dugo se nismo vidjele.
Tri mjeseca učenja. Muzeji, bilješke. Noću je crtala — prvo bojažljivo, zatim sigurnije. Ruke su se sjećale. Ruke nisu zaboravile.
A u veljači je nazvala Anđela.
— Marijana, imam posla. Sjećaš se Vjekoslava Grlića, s kojim Mihael radi? Umrla mu je baka, ostala mu kuća u okolici Varaždina. Stara. A tamo ima ikona, cijela polica. Htio ih baciti…
— Ne smije! — Marijana je skočila. — Neka ne dira!
— Zato i mislim — možda bi pogledala? Platit će.
— Pogledat ću. Sutra.
Ikone su bile u užasnom stanju. Osam komada — pocrnjele, s odvojenim levkasom, s pukotinama. Marijana se nagnula nad njih — i srce joj je zakucalo tako glasno da ga je čula u ušima.
— Vjekoslave Grliću — rekla je promuklo. — Ova… moram pogledati pod lampom, ali gotovo sam sigurna. Sedamnaesto stoljeće. Sjeverni krug. Vrlo vrijedna.
Nevjerljivo je podigao obrvu.
— Koliko vrijedi?
— Restaurirati — ne mogu reći točno. Ali prodati poslije — mnogo.
— A možeš ti restaurirati?
Marijana je pogledala daske. U lica, jedva naznačena kroz čađu. Shvatila je: ovo je šansa. Jedina.
— Mogu.
Rad je trajao pola godine. Iznajmila je mali atelje na periferiji — mir otapala u stanu bilo je nepodnošljiv. Jela je kruh s maslacem. Smršavila dvanaest kilograma. Dvaput je plakala od očaja kad je umalo upropastila posao. Jednom je nazvala profesoricu u četiri ujutro — ona, sveta žena, došla je za sat vremena s termosicom.
A onda je bila prva ikona. Oslobođena. Sjajna.
Vjekoslav Grlić dugo je šutio.
— Marijana. Ovo je čudo.
— Nije čudo. Ovo je posao.
Platio je dvostruko. Tjedan dana kasnije nazvao je njegov poznanik. Zatim — poznanik poznanika. Zatim — galerist s Gornjeg grada.
Usmena predaja — najbrže sredstvo informiranja na svijetu.
Prošla je godina. Zatim još jedna.
Sada je Marijana živjela u drugom stanu — podstanarskom, ali svom. Visokih stropova. Atelje na Maksimiru, red narudžbi šest mjeseci unaprijed. Poslovi za dva samostana i privatnu zbirku jednog poznatog poduzetnika, čije se prezime u poslovnim novinama spominjalo s poštovanjem.
Zvao se Darko Matošević.
Dolazio je u atelje sam. Nije slao kurire. Sjedio je na stolici kraj prozora i gledao kako ona radi. Ponekad bi donio kavu. Ponekad — ništa.
— Čudan ste vi klijent, Darko Matoševiću.
— Ja sam čudan čovjek. Nemate ništa protiv da sjedim?
— Nemam.
Četrdeset pet godina. Udovac. Pametne, umorne oči i ruke pijanista — iako on nije svirao klavir, nego na tržištu spajanja i preuzimanja.
Ništa nije bilo među njima. Još. Ali Marijana je ponekad uhvatila sebe kako čeka njegove dolaske.
Te večeri nije htjela nikamo ići.
Ali Anđela je inzistirala — obljetnica galerije na Ilici, sav zagrebački svijet, ne smije propustiti, imaš klijente među njima, dosta ti je sjediti u svojoj ćeliji.
Marijana je obukla crnu haljinu — jednostavnu, prvu haljinu u životu od dobrog dizajnera, kupljenu prije mjesec dana. Biserne naušnice — dar zahvalnog klijenta. Potpetice na koje se uspjela odviknuti.
Darko Matošević je došao po nju sam, bez vozača.
— Vi ste večeras…
— Što?
— Blistate.
Nasmijala se. Iskreno. Prvi put nakon dugo vremena.
U dvorani je brujio razgovor, teklo je pjenušavo vino. Marijana se zaustavila kraj slike Vjekoslava Karasa — glumila je da je promatra. Samo je prevodila dah.
— Marijana?..
Okrenula se.
Pred njom je stajao Zrinko.
Ostarjeli. Sivi. Pod očima vreće. U ruci čaša, i ruka lagano dršće. Pokraj njega — mlada žena, mršava, nezadovoljnog lica. Visjela je na njegovom laktu kao na vješalici i hirovala se:
— Zrinko, idemo, dosadno je…
— Pričekaj, Dunja.
Gledao je u Marijanu i nije je prepoznavao.
— Ti? To si ti?
— Zdravo, Zrinko.
— Ti… kako si se promijenila.
— Vrijeme prolazi.
Dunja ga je povukla za rukav.
— Tko je ovo?
— Ovo je… bivša žena.
Dunja je preletjela Marijanu brzim ženskim pogledom. Od cipela do naušnica. Lice joj se malo izdužilo.
— Drago mi je. Bit ću za šankom.
I otišla je, zveckajući potpeticama.
Ostali su sami. Nasred dvorane, u gomili — ali sami.
— Ti ovdje kojim slučajem?
— Radim. Restauratorica sam. Tu su klijenti.
— Restauratorica? — trepnuo je. — Ozbiljno?
— Ozbiljno.
— Marijana… — prišao je bliže. Mirisalo je na konjak. — Moram ti reći. Bio sam idiot.
Šutjela je.
— Ova Dunja — noćna mora. Prazna. Ne zna ni kajganu ispeći. Stalno klubovi, ljetovališta, restorani. Umoran sam, Marijana.
— Zamišljam.
— Rastajem se. Već sam podnio. — Uhvatio ju je za ruku. — Pokušajmo ponovno. Voljela si me. Uvijek si me voljela.
Marijana je pogledala njegove prste. Tuđe. Nekad — najdraže. Sad — samo tuđe.
Nježno je oslobodila ruku.
— Zrinko. Sjećaš li se što si mi rekao na rastanku?
Namrštio je čelo.
— Rekao si — uživaj u slobodi.
— Marijana, nisam mislio…
— Pričekaj. Želim ti zahvaliti. Bez ironije.
Gledao je, ništa ne shvaćajući.
— Zaista si mi poklonio slobodu. Dugo je nisam mogla otvoriti — kao dar koji se bojiš otvoriti. A onda sam ga otvorila. Unutra sam bila ja sama. Ona koju sam zakopala prije osamnaest godina.
— Marijana…
— Zato hvala. I — ne. Ne vraćam se.
— Ali zašto? Imam stan, novac, osigurat ću…
— Zrinko. Ja sebe osiguravam. Odavno.
U tom trenutku prišao je Darko Matošević. Miran, tih, s dvije čaše.
— Marijana, jeste li spremni? Kolekcionar iz Dubrovnika čeka na upoznavanje.
— Da, Darko Matoševiću. Naravno.
Pružio je ruku. Prihvatila ju je.
Zrinko je stajao i gledao za njom. Njezina ravna leđa. Kako se s poštovanjem naginje prema njoj taj čovjek u skupom odijelu.
Za šankom je Dunja nešto govorila. Nije čuo.
Marijana se na vratima na trenutak okrenula. I — ne, ne trijumfalno. Samo je mahnula. Kao što mašeš poznaniku s kojim si se rastao davno i bez zamjerki.
Kolekcionar se ispostavio kao sijed, krupan čovjek dječjih plavih očiju. Josip Boljkovac. Ljubio je ruku staromodno, s naklonom, govorio je „gospođo” — bez ironije.
— Darko Matošević pričao mi je o vama čudesa. Nisam vjerovao. Sad vidim — nije lagao.
— Još niste vidjeli moje radove.
— Vidio sam. Prije tri mjeseca. „Gospa od sedam žalosti”, osamnaesto stoljeće. Sjećate se?
Marijana se sjećala. Pola godine joj je trebalo za nju.
— Jestec vi nju kupili?
— Jesam. I želim još. Imam nešto diskretno. Možemo li porazgovarati?
Otišli su do prozora. Darko Matošević je ostao uz stup — nenametljivo, sa strane, ali blizu. Marijana ga je osjećala leđima, i od toga joj je bilo čudno toplo.
Krajem oka vidjela je: Zrinko je još uvijek kraj Karasove slike. Sam. Dunja je otišla — vjerojatno sa skandalom. Gledao je u njezinu stranu, ali Marijana se više nije okretala.
— Imam ikonu — tiho je govorio Josip Boljkovac. — Ninsku. Šesnaesto stoljeće. Problem je u tome što joj je povijest neprozirna.
Marijana se napela.
— Ukradena?
— Ne, ne, nemojte tako. Izvezena dvadesetih. Zatim Pariz, New York. Prije dvije godine kupio sam je na aukciji, legalno. Ali želim je vratiti kući. I u izvornom obliku. U devetnaestom stoljeću jako su je prepisali. Ispod zapisa, uvjeren sam, leži remek-djelo.
— Zašto vam to treba?
Josip Boljkovac je zašutio.
— Moja baka bila je iz Nina. Dvadeset četvrte su otišli. Njezin otac, svećenik, strijeljan je trideset sedme. Tražim ovu ikonu četrdeset godina. I eto, našao sam.
Marijani je zapeklo oči.
— Prihvaćam.
Rad na ninskoj ikoni trebao je početi za mjesec dana — nakon dokumentacijskih usuglašavanja. A dotad je život tekao svojim tokom.
U ponedjeljak ujutro Marijana je stigla u atelje i pronašla ispod vrata omotnicu. Bez marke. Poruka poznatim neravnim rukopisom:
„Marijana, moramo razgovarati. Ne telefonom. Bit ću u srijedu u sedam kraj tvog ateljea, u kafiću na uglu. Ako ne dođeš — shvatit ću. Ali jako te molim. Z.”
Dugo je sjedila gledajući u papir. Zgužvala ga. Izgladila. Opet zgužvala.
U srijedu u sedam došla je.
Sama nije znala zašto. Možda je htjela staviti točku — ne onu lijepu iz galerije, nego pravu. Svakodnevnu. Konačnu.
Zrinko je čekao za kutnim stolom. Pred njim šalica čaja, nedirnuta. Ustao je kad je prišla, nespretno.
— Hvala što si došla.
— Imam dvadeset minuta.
— Brzo ću. — Uhvatio se za šalicu. — Marijana, bez Dunje, bez publike… Nisam to rekao kako treba onda u galeriji. Točnije, nisam to rekao kako treba.
— A kako je trebalo?
Podigao je pogled. Marijana je iznenada vidjela: u njima se ljuljao pravi strah. Onaj koji se javlja kad čovjek shvati da je učinio nepopravljivo.
— Pogrješio sam tako da to još uvijek ne mogu razmrsiti.
— Da.
— Što — da?
— Da, pogrješio si. — Rekla je to bez ljutnje. Kao konstataciju. — Zašto si me zvao?
Zašutio je. Izvukao iz džepa baršunastu kutijicu, pohabanu. Marijana je prepoznala odmah.
— Bakin prsten — tiho je rekla.
— Sjećaš se?
Prsten njegove bake, s malim smaragdom. Osamnaest godina prije Zrinko ga je poklonio Marijani na zarukama. Nakon par godina tražio ga je natrag — „na čuvanje”, za buduću djecu. Djece nije bilo. Prsten je ostao kod njega.
— Želim ti ga vratiti. Tvoj je. Po pravu.
— Samo uzmi. Nije to ponuda. Sve sam shvatio one večeri u galeriji. Vidio sam kako s onim Matoševićem… — glas mu je zadrhtao. — Voliš li ga?
Marijana je zašutjela. Iskreno je poslušala sebe.
— Za sada ne znam. Ali mogla bih, kad bi mi vrijeme dalo priliku.
Zrinko je kimnuo. Teško.
— Drago mi je. Stvarno. Normalan je tip, raspitao sam se.
— Raspitao si se?
— Pa naravno. Osamnaest godina bio sam ti muž. Imam pravo.
Marijana ga je gledala i vidjela — prvi put, možda u cijelom životu — ne gospodara, ne uvreditelja, ne izdajnika. Samo umornog, ne mladog muškarca koji je izgubio najvažniju partiju. I sad je to shvaćao.
Nije bilo bolno. Nego ljudski žalosno.
— Zrinko. Prsten neću uzeti. Daj ga… ne znam, nećakinji, Ljubica ima kćer koja raste. Ili u crkvu.
— Samo jednu stvar ću reći. I dosta. U redu?
— U redu.
— Hvala ti što si otišao.
Gledao je nerazumijevajuće.
— Da nisi otišao, ja bih kuhala juhe do šezdesete. I tiho bih te mrzila, potajno, ne priznajući ni sebi. I sebe bih mrzila. A sad — ne mrzim. Ni tebe, ni sebe. To je rijetka stvar.
Šutio je. Niz obraz mu se polako, teško otkotrljala suza. Nije je brisao.
— Budi zdrav — rekla je Marijana. — I čuvaj se.
Ustala je. Obukla kaput. Na vratima se okrenula — sjedio je spuštene glave. Ramena su mu sitno podrhtavala.
Marijana je izašla na ulicu. U lice joj je udario vjetar — hladan, mirisao je na lišće i pomalo na dim.
Išla je bulevarom i plakala. Tiho, bez jecaja. Ne od tuge. Ne od zlobe. Jednostavno — veliko, mučno poglavlje se zatvorilo. Bez kvaka, bez krhotina. Otpustilo je.
I samo negdje posve unutra, malim trnom, sjedilo je nešto neodređeno. Ne sažaljenje čak. Sumnja. A možda uzalud? Možda osamnaest godina ipak nije prazno, i bilo bi ispravno dati još jednu priliku?
Marijana je došla do tramvajske stanice. Zaustavila se. Stajala desetak sekundi.
I shvatila je: ne. Nije uzalud.
Sišla je stubama.
Ninska ikona ispostavila se složenijom nego što je mislila. Tri sloja zapisa. Donji — šesnaesto stoljeće, kako je obećao Josip Boljkovac. Između njega i površine još dva: osamnaesto i kraj devetnaestog. Svaki se skidao milimetar po milimetar.
Radila je gotovo godinu dana.
Te godine mnogo se promijenilo.
Darko Matošević zaprosio ju je u travnju. Ne u restoranu, ne s prstenom — bio je za to previše pametan. Sjedili su u njezinoj maloj kuhinji, pili čaj.
— Marijana. Ne bismo li se vjenčali?
— Baš tako?
— Čemu komplicirati? Oboje nemamo dvadeset. Znamo što želimo.
— A što vi želite, Darko Matoševiću?
— Vas. Za cijeli život. Ako niste spremni — pričekat ću. Strpljiv sam.
— Dajte do jeseni.
— Do jeseni tako do jeseni.
Nije se uvrijedio. Bio je zaista strpljiv.
U svibnju je Anđela ispričala: Zrinko se preselio u Zagorje. Prodao je zagrebački stan, kupio kuću u selu. S Dunjom se brzo razveo, bez skandala. Sad ima neku susjedu. Udovicu. Kuha mu juhe. Tiha.
Marijana je, doznavši, iz nekog razloga nasmiješila. Neka. Samo da je makar malo miran.
A u kolovozu dogodilo se glavno. Skinula je posljednji sloj zapisa s ninske ikone.
I ispod njega otvorilo se lice.
Marijana je stajala u ateljeu sama, u dva u noći, i gledala u lice Krista — tiho, strogo, naslikano rukom nepoznatog majstora prije pet stotina godina. Prošlo kroz ratove, revolucije, emigraciju, ocean, aukcije. I vratilo se — kući. Unuku onog svećenika koji je strijeljan trideset sedme.
Nazvala je Josipa Boljkovca. Probudila ga.
— Josipe Boljkovče, oprostite… Otvorila se.
U slušalici je zavladala tišina. Vrlo duga tišina. Zatim je čula kako stariji čovjek plače — daleko, u svojoj kući na otoku Krku.
— Gospođo — rekao je napokon, i glas mu je drhtao. — Odmah krećem. Ne mogu do jutra.
Došao je u sedam ujutro, neobrijan, u zgužvanom odijelu, s kutijom bombona — besmislenom, smiješnom, kao da ide u vrtić.
Ušao je u atelje. Vidio ikonu. I kleknuo.
Marijana se okrenula. Pustila ga je da bude nasamo. S njom. S bakom. S pradjedom. Sa svom onom velikom, strašnom, svijetlom poviješću koja se spojila u jednoj točki — u njezinom ateljeu na Maksimiru.
U rujnu se Marijana udala.
Svadba je bila tiha. Dvadesetak ljudi. Anđela s mužem. Profesorica s Akademije. Josip Boljkovac, posebno došao iz Dubrovnika. Nekoliko redovnika iz samostana za koji je radila — sjedili su u kutu, stidljivo pili sok.
Haljina krem, jednostavna. U kosi jedna bijela ruža. Vela nije stavila. Drugi put — ne treba.
Darko Matošević stavio joj je burmu — tanku, od bijelog zlata. Bez kamenja. Znao je da ne voli sjaj.
Marijana je imala četrdeset dvije godine.
Navečer, kad su se gosti razišli, sjedili su na balkonu novog stana, pili vino. Šutjeli.
— Darko. Jednu stvar sam tek sad shvatila.
— Koju?
— Kad je Zrinko odlazio, rekao je — uživaj u slobodi. Podrugljivo. A ispalo je — kao da me blagoslovio.
Darko Matošević uzeo ju je za ruku. Poljubio je u dlan. Nije ništa odgovorio. Dobro je kad čovjek ne odgovara na svaku rečenicu nečim lijepim.
Marijana je dopila vino. Odložila čašu.
Sutra u atelje. Tamo ju je čekao novi posao — sasvim običan, ikona iz devetnaestog stoljeća iz seoske crkve u okolici Trogira. Mala, jednostavna, bez arhivskih dokumenata, bez legende. Samo ikona koju je donio mjesni župnik, dovezao autobusom u platnenoj torbi.
Marijana je mislila na nju sa zadovoljstvom.
I shvatila je: nije važno koliko imaš godina, važno je koliko si godina spremna započeti ispočetka. I da pravi darovi ponekad dolaze zamotani u ono što izgleda kao kraj.
