S kim to pričaš? Ines s radoznalošću zagledala u ekran računala, kroz ramena mog supruga.
Ah! uzdrmao se i požurio zatvoriti društvenu mrežu. Što to šuljaš? Pratiš li me?
Ni za što nisam mislila, a ti se tako napneš? Je li to ona, Lora? upitala sam, pokušavajući sakriti brigu.
Koja Lora?
Lora Zubčić, tvoja bivša školskih dana. Ona za koju si jurio kad smo još bili u srednjoj.
I što? Da ti se samo čini, s toliko sličnih lica na svijetu? Ne sjećam se takve. Bolje zagrij večeru, nego stajati mi kao statue uz mene!
Ines je pustila daljnja pitanja i tiho odšetala u kuhinju.
Ne sjeća se. Pa šaptala je za sebe.
Ante je lagao neuvjerljivo. Kako bi mogla zaboraviti? Bio je očajan zaljubljen u Loru još iz škole, pratiо je svaku njenu koraku. Čak i nakon našeg vjenčanja čuvao je fotografije Lora, a kad sam ja otkrila da još ima komadića sjećanja, rastrgala ih je na male komadiće da se ne mogu sklopiti.
Prekrili smo tajni ormar, a u njemu su bile samo ispucale stranice. Netko drugi bi to sakrio, ali Ante je gurkao namještaj, vrišteći od ljutnje. Krenuli smo u strašnu svađu, toliko da sam ja otišla kod roditelja gotovo smo se razveli.
Tada sam otkrila da sam trudna i, kad je Ante malo odmaknuo i vratio se, oprostila mu. Više nismo tu temu dirali.
Godine su prolazile, a društvene mreže su sve jače rasle; ljudi su tražili stare prijatelje, školske drugare. I ja sam zakucao u mrežu i sve više uranjao u virtualni svijet.
Nakon što sam ga jedne večeri uhvatila za ruku dok je gledao Loru na ekranu, počela sam primjećivati koliko je cijeli život prešao u virtual. Često bi tipkovnico šaputao, smijao se porukama i zaboravljao na moje upite: s kim razgovara? Zaključao je računalno i mobitel, produžavao radno vrijeme.
Ja sam bila na rubu.
Mame, pa što? Svi su sad na društvenim mrežama. Hoćeš da ti ja otvorim račun? rekla sam.
Ne treba nam još jedan ludi u obitelji, koji osim za računarom ne radi ništa!
Radila sam sve: rezala kabel, isključivala internet, gasila svjetlo sve da ga odvojim od plavog ekrana. Ništa nije pomagalo. Ante je samo šprljao prema meni, okretao se i, ljut, izlazio zatvarajući vrata.
Dosta je!, mislila sam dok sam se vraćala kući poslije posla. Ne može ovako dalje Neka odluči: ili nas dvoje ili internet!
Ušla sam u stan svugdje tama. Sin, Marko, bio je na ljetnjem odmoru kod bake, a ja sam našla Anta kako leži na kauču. Prvi put za mjesecima ga nisam vidjela za računalom. Isprva sam se i radovala, ali nije sve bilo tako jednostavno.
Pa i mi sad bez svjetla sjedimo? ironično sam ga rekla, skidajući čizme u hodniku.
Nije mi za šalu, Ines. Dosta sarkazma! Ne vidiš li da mi je loše.
A kome je sad lako? nasmijala sam se. Hoćeš li večerati?
Previše sam sit!
Pa to je već nešto novo!
Bolestan sam, jako ozbiljno bolestan! reče Ante drhtavim glasom.
Što to znači? upitala sam.
Prošao sam komisiju na poslu Eto, to je to! pružio mi je razvijeni list papira.
Pročitala sam ga brzo, suze su mi odmah navrle.
Ali kako? Kada? pitao sam ga.
Ines, donio sam odluku. Moraš me razumjeti
O čemu pričaš?
O stanu
Što je s tim?
Imate vi i Marko stan materina kuća. A ja sam dobio stan od mame, ja sam vlasnik, zato odlučujem
Da, naravno, ako je to moguće prekinula sam ga. Prodajmo ga za liječenje, da pobijedimo ovu bolest.
Ines, ne shvaćaš! Ne mogu pomoći, pa stan ću dati Lori njoj je potrebno više! vikao je, pokušavajući jasno iznijeti namjeru.
Što? Što si upravo rekao? zaplakala sam, a suze su se presušile u jednoj sekundi.
Čuješ! skočio je s kauča, spreman na napad. Smatraj to mojom posljednjom voljom! Ja sam vlasnik i jedini odlučujem!
Lora? Lora? Ta ista, Lora, za koju si bio lud još iz škole? jedva sam vjerovala u ono što se događalo. Sada mi je jasno s kim je razgovarao na mreži, koga je skrivao od mene.
I što? Da, ona! Nije mi ravna. Ko zna kako bi bila naša sudbina da se njeni roditelji tada nisu preselili u drugi grad
Na trenutak sam bila u šoku, zatim hladnim glasom rekla:
Ako si sve odlučio, neka ti Lora šeta po tebi. Ja nemam više razloga ostati ovdje. Spakirala sam stvari, pozvala taksi i odvezla se kod mame na rub Zagreba.
Ante nije očekivao takav odgovor. Mislio je da ću, kad shvati da mi nije mnogo vremena, podržati ga do kraja.
Tri mjeseca sam živjela na autopilotu, kao da je duša izvadena i posrapana njegovim riječima. Marko je nekoliko puta posjećivao tatu, unatoč mojim prepiranjima.
Mamo, znaš li? Tata se ne diže, a teta traži stan za najam.
Kad sam čula da ga hapse i želi poslati u hospicij, otac je bio bijesan. “Kao mačka i pas,” rekao je, a ja sam odmah otišla.
Pokušavala sam zaboraviti Anta. Da se odvratim, izašla sam s prijateljicama u restoran. Bilo je to kao da prvi put od dugo otvaram vrata mladosti. Plesale smo, pjevale, suzile se malo, razgovarale o našim ženskim sudbinama. Svaka od nas imala je svoje zvonce u kućici. Život nije uvijek miran i blag.
Vratila sam se kući tek za ponoć. Majka i sin su bili upozoreni, pa su već spavali. Iz taksija sam izašla vesela, ljetnja noć bila je hladna. Svjetiljka ispred kuće, koja je jučer izgorjela, svjetlucala je u mraku dok sam se lagano koračala prema terasi, pjevajući tiho pod nos.
Dugo je prošlo bez takvih druženja.
Inka, koliko sam te čekao! čuo sam glas Anta u mraku.
Vidio sam ga kako sjedi na vrčku ispred vrata, obučen u bijele hlače i kratku košulju, u skladu s mojim odijelom. Nije se micao.
Ah! uzviknula sam iznenađena. Prvo mi je palo na pamet da je moj duh sproveo do mene.
Inka, oprosti! Nisam te htio uplašiti! reče, držeći se za srce.
Shvatila sam da nije bila vizija, nego on, moj muž, predamnom. Cijeli šok se razišao, gotovo da mi je srce stalo.
Jao, što je to? urlala sam, hvatajući ga za ruke i šibajući ga. Ne daj da te vidim! uzvikivala sam, neprestano ga vrijeđajući.
Moja majka i Marko su se uznemirili, potrčali su do nas. Ja sam ga još jednom povukla za kosu, a drugi put ga udario po licu.
Na kraju su se smirili. Ante je, kao dijete, plakao:
Nije moja krivnja, vuk me odveo. Volim tebe i Marka, a ovu prevarantu sam izbacio.
Ispružio je ruke prema meni.
Oprosti, oprosti rekao je klečeći pred mnom. Shvatio sam sve.
Ja još nisam odlučila hoću li se vratiti njemu. Ante, kao predani otac, provodi sve slobodno vrijeme s Markom, a ja se divim tim promjenama.
Moja majka je u jesen obradila svoj vrt, prvi put za petnaest godina brala je zemlju. Vikendima sam s punom kolicom krumpira išla na tržnicu kod tate.
I Lora! Dobar je bio lekcija shvatila sam da je život previše kratak za gorke zavjere.
Ante je na kraju potpisao darovnicu za stan u njezino ime, u znak svoje ludosti i ljubavi prema meni. Još uvijek razmišlja o tome hoće li se vratiti.
Mogu li još jednom vjerovati?
Da, dokument je ovdje, ne traži ništa od mene. A Marko je naš zajednički sin
Koja je stvar
Iz dubine duše.
Marina Ignatova.
