Antonia Petrović izlazila je iz ljekarne s mislima u jednoj jednoj misli doći do kuće ne ozljeđena, ne slomljena.
Palica. Korak. Palica. Korak. Noga vuče, vrećica s tabletama grebe dlan. Listopad ove godine bijaše zao vlažan, prigušen, bez ikakvog znaka milosti.
Još kvart. Još malo.
Kada je već proći pored dječjeg igrališta, iz grmlja uz ogradu dopreo je tih šum.
Antonia zastala je. Sekundu je stajala. Pomislila: nemam snage, samo kući. Pomislila i ipak skrenula.
Razmakla je grane.
U grmlju ležala je ovčarska pasa. Veća, odrasla i potpuno nemoćna. Prednja šapa krvari, suha i svježa u istoj minuti. Krzno se odvajalo, rebra su se jasno nazirela ispod. Ali najgore su bile oči žive, ali skoro odustale. Takve oči Antonia je već vidjela. Znao je što znače.
Pas ga pogledao i ne zavrčao.
Jednostavno je gledao.
Pa što ćemo s njom? izrekla je Antonia, a glas joj je bio više uzdah nego pitanje.
Izvadila je mobitel. Nazvala taksi prvi put za više mjeseci, čuvala je novac. Navela adresu veterinarske klinike na Šumskoj ulici.
Vozač, kad je ugledao psa, namrštil se.
Općenito ne vozimo životinje. Osim ako stanu u prtljažnik. Neće nas one oštetiti?
Neće, pomozite mi ubaciti, rekla je Antonia glasom koji je nekad upućivao nespretne medicinske sestre.
Na iznenađenje, vozač nije prigovorio sam je podigao psa i ubacio ga u prtljažnik.
U klinici su rekli: slom, rascijepa rana, iscrpljenost. Operacija hitna.
Navedena je bila cijena.
Antonia je šutjela sekundu. Potom otvorila novčanik.
To je bila gotovo cijela mirovina.
Gotovo cijela ali ne cijela, šaptala je sama sebi i položila novac na šank.
Kasno navečer se vratila kući s psom, s vrećicom tableta i uputama na dva sitna papira.
Pas, kad je zakoračio u stan, odmah se razlegao na hodniku. Antonia je sjedila pored njega.
Ovčar ležao je, ispružio vezanu šapu. Na Antonia nije obraćao pažnju.
Pa dobro, rekla je. Ne želiš, ne gledaš. Važno je da je živa.
Noću jedva je spavala. Čula je šumove, ustajala dva puta, dolazila, svjetlila mobitelom.
Ujutro je zvonila Zrinka.
Mama, kako si?
Dobro. Upravo sam uzela psa.
Tišina. Duga.
Koju psa?
Ovčarsku. Bila je ranjena, ležala u grmu. Odvezla sam je u kliniku.
Mama. Zrinkin glas postade poseban, onaj kada se zadržava da ne puca. Mama, stvarno?! Samo hodaš! Koji novac?!
Svoj.
S mirovine?!
Zrinka, molim te, ne viči.
Ne vičem, samo pričam. Mama, rekli smo da pripremam sobu, da ćeš uskoro kod nas useliti, a ti umjesto toga
Zrinka. Antonia reče smireno. Nazvat ću te kasnije.
I pritisnula je tipku za prekid.
Kasnije, taj razgovor je postao daleko manje važan.
Prvi dani bili su teški. Pas nije jeo. Antonia je kupovala razno: paštetu, kuhanu piletinu, rižu s temeljcem. Stavljala je zdjelu, odlazila, čekala. Vraćala se ništa ne dotaknuto.
Sjedala je pored na pod, polako, škrgućući, s naporom i nudila hranu s dlana. Samo držala i čekala.
Trećeg dana pas se protegnuo i uzeo komadić piletine.
Mali. Gotovo neprimjetan.
Antonia se ne nasmijala, samo je sjedila i nije se pomaknula. Da ga ne spakne.
Tako je bilo. Tako, dobro.
Nazvala ga je Gordija. Nije odmah odlučila, najprije razmišljala: zašto ime, kad možda neće ostati? Pa shvatila: ostat će.
Gordija se bojala svega. Oštrih zvukova, nepoznatih pokreta. Kad je Antonia prvi put pokušala da ga pomazi po glavi, on se ugrušio, kao da čeka udarac.
Tko te to takav učini?
Nije ga pomazala samo je položila ruku blizu. Na deku, pored šape. Ruka leži i to je sve. Bez pritiska. Neka se navikne.
Tako su prolazili dani.
Ujutro i navečer izlazili su van.
Gordija je spuštala se po stepenicama pažljivo, na tri šape četvrtu još čuva. Antonia također pažljivo, držeći se za rukohvat. Dvoje hromonom, pomisli je. Tako par.
Dolazili su do klupe pod topolom i stajali. Antonia bi sjela. Gordija bi stajala pored i gledala okolo oprezno, napeto, kao da išta izbjegava.
Tako su šetali svako jutro i svaku večer. Prvo do klupe i nazad. Kasnije do uglova kuće. Zatim oko dvorišta. Antonia bi se vraćala i osjećala da joj noge brujeju, ali drugačije nego prije. Ne od slabosti, već od umora. Razlika je bila.
U studenom je Zrinka došla bez predznaka.
Kucnula je na vrata, ušla i stala u predsobu. Vidjela Gordiju na prostirci, zdjelu uz zid, povodac na kuku. Onda je majka, koja je upravo pila čaj u kuhinji, podcrnjena od šetnje.
Mama, izgledaš u redu, reče Zrinka, zbunjena, kao da je čekala nešto drugo.
Šetam dva puta dnevno, odgovorila je Antonia. Sedi, čaj ću ti uliti.
Zrinka se smjestila. Gledala je Gordiju ležala je mirno, samo je podigla glavu.
Ne grize?
Ne.
A ako netko drugi uđe?
Nije agresivna, samo oprezna.
Zrinka šutjela je. Onda ponovno:
Mama. Soba je spremna. Sve sam sredila. Mirnije mi je kad si ovdje. A kad si sama, nikad ne znaš
Antonia je postavila šalicu.
Hoćeš li uzeti psa?
Mama
Zrinka. Samo odgovori.
Pauza. Duga.
Naša stan nije toliko velik. I Kosta je protiv životinja. Znaš to.
Znam, rekla je Antonia.
Tog večernjeg razgovora više se nije vraćalo na tu temu.
Gordija, kao da je osjetila nešto, ustala je s prostirke, prošla do kuhinje i legla uz noge vlasnice. Ravno na hladnom podu legla je i ispružila se.
Antonia je spustila ruku i počešala je za ušom.
Sve čuješ, da.
Razgovor se odigrao u prosincu. Zrinka je došla subotom s torbama, s hranom, s pogledom osobe koja je donijela odluku i željela je izreći.
Raširila je namirnice u hladnjak. Operala suposu. Zatim se sjela za stol i složila ruke onako kako se slažu kad želiš govoriti ozbiljno.
Mama, bez zamjerki.
Antonia je sjedila pored. Gordija je ležala u sobi moglo se čuti kako uzdiše.
Idemo, rekla je Antonia.
Dogovorila sam se. Soba je spremna, obukla sam zavjese, kupila ti novi madrac. Bit će ti ugodno, mama. Bit ću mirna. Nećeš biti sama.
Nije mi sama.
Mama. Zrinka je zatvorila oči. Pas nije samo društvo. To je odgovornost koja ti sada ne treba. Trošiš mirovinu na njega, izlaziš na mraz dva puta dnevno, ti
Izgledam bolje nego prije godine.
Umorna si.
Svi su umorni.
Mama, našla sam dobar azil. Tamo su normalni ljudi, brinu o psima, imaju puno prostora. Gordija će tamo biti bolje nego u jednoj sobi.
Gordija je u sobi opet uzdahnula. Ustala je, čuo se škripanje njenih šapa po podu, i prišla je kuhinji. Stala je na vratima, pogledala obojicu. Zatim se uspravila do Antonia i sjela pored.
Zrinka je pogledala psa. Zatim majku.
Čujem te, šaptala je Antonia. Čujem sve.
Spustila je ruku i položila je na Gordijinu glavu. On se ne pomaknu.
Sjećaš li se kako sam radila? iznenada upitala Antonia. Bila si mala, ali možda se sjećaš. Išla sam u šest ujutro. Dolazila sam ti si već spavala. Tvoj otac je govorio: ne postojiš kod kuće, postojiš samo u bolnici.
Zrinka je šutjela.
Nisam se ljutila. Znala sam: ljudi tamo su u nevolji, ja sam im trebala. Onda otac je umro. I otišla sam u mirovinu. I odjednom nisam bila potrebna. Ti si odrasla, imaš svoj život. To je u redu. Ali ja Zrinka, jednostavno nisam znala što s tim raditi.
Antonia je gledala kroz prozor. Ispred stakla bio je prosinac sivi, rani sumrak, svjetla su već palila.
Kad sam našla Gordiju pomislila sam: još jedan problem. Nemam snage, novca, zdravlja. Zašto? Ali onda je uzela komadić piletine iz moje ruke trećeg dana. Mali komadić. I shvatila sam da ne spavam tri noći jer sam umorna, nego zato što mi je to važno. Jer ako je ne brinem nema nikoga.
Gordija se pomaknula bliže. Antonia je počešala je za uho.
Počela sam izlaziti van. Prvo do klupe i zijevala sam. Sad tri kruga oko kuće, i ne primjećujem. Lijekove za tlak sam prije dva tjedna smanjila, liječnik je rekao da je u redu. Upoznala sam Valeriju iz drugog ulaza, ponekad zajedno šetamo. Kupila sam normalne čizme za zimu prvi put za tri godine, jer prije sam mislila: nema potrebe, ne idem nikamo.
Okrenula se prema kćeri.
Sad hodam, Zrinka.
Zrinka je sjedila i gledala majku. Htjela je nešto reći Antonia je vidjela ali nije izgovorila.
Razumijem da se bojiš, rekla je Antonia. Da ću pasti. Da nitko ne dođe u pomoć. Da je zimi sklisko, da sam sama, da ne znaš što možeš. Ja sam se isto bojala za tatu posljednjih godina.
Pa što je loše u tome, tiho reče Zrinka.
Ništa loše. Samo još nisam spremna biti bespomoćna. Antonia se lagano nasmiješila. Rano.
Zrinka spustila je oči.
Dugo su šutjeli.
Nećeš je dati? upitala je Zrinka.
I neću preseliti?
Zrinka je kimnula. Polako, kao da se nešto u njoj smiruje, sa škripom, ali se smiruje.
Onda želim da imaš tipku za hitne slučajeve. Takav narukvica pritisneš i odmah me zoveš.
U redu.
I jednom tjedno dolazim. Ne da provjeravam, samo da te posjetim.
Bit ću sretna.
I ovu, Zrinka pokazala na Gordiju, pokušat ću i ja. Ne obećavam da ću je voljeti, ali pokušat ću.
Antonia je pogledala kćer.
Dođi ovamo, rekla je.
Zrinka se podigla. Prišla je. Antonia je čvrsto zagrlila. Zrinka je stala na sekundu, a zatim je zagrlila nazad.
Gordija se diskretno odmaknula na svoju prostirku.
Izvan je potpuno zaspalo. Svjetla su svijetlila jednako, snijeg je prekrio prozorski prag.
Zima je prošla neprimjetno.
Antonia nije ni primijetila kad je prosinac završio, a potom je stigao siječanj, pa veljača a ona je i dalje hodala i hodala jutro i večer, na mrazu i na odmrzavanju, po snijegu i blatu.
Gordija je bila uz nju. Više nije hromala šapa je potpuno zacijelila, veterinar je rekao: ne mogu se razabrati.
U dvorištu su je već poznavali. Valerija iz drugog ulaza uvijek je izlazila u isto vrijeme šetale su zajedno, razgovarale. O djeci, o zdravlju, ponekad o politici oprezno. Djed Šime s trećeg kata uvijek bi zaustavio i dao Gordiji sušene kekse, koje je ona uzela dignim, s dostojanstvom. Djeca s igrališta isprva su se bojala ovčar je ipak ali se navikla, počela su trčati k njemu.
Antonia je ostavila palicu kod kuće u veljači.
Jednog dana jednostavno je izašla bez nje i zaboravila. Vratila se, vidjela palicu kod vrata i pomislila: pa eto.
U ožujku je nazvala gradski vrtlar željela znati je li otvoren ulaz za vikend. Ispostavilo se da je otvoren. Prijavila se na autobus.
Gordija je sjela sa njom na stražnji tramvaj i gledala kroz prozor.
U vikendici je bilo sve isto stara kuća, lišće od prošle godine, gole oči jabuka. Antonia je prošla po parceli, dotaknula zemlju još hladna, ali ne smrznutaU tom trenutku, dok je Gordija tiho spavala pod toplim suncem vikendice, Antonia je osjetila kako se granice snova i stvarnosti stapaju u jedinstveni, mirni dah proljeća.
