– Dobro jutro, sunce moje! Ivana je izašla na balkon svog novog stana, protegnula se i zapljeskala, dočekujući zoru.
Nebo iznad Save svijetlilo je, obećavajući lijep dan i nudeći trunku nade da će biti bolji od jučerašnjeg. Upravo ta nada vukla je Ivanu naprijed, da ne padne u očaj i da, korak po korak, nastavi borbu za smisao života.
Ivana je stan birala mjesecima, izmučila je agencijskog agenta do granica izdržljivosti i ozbiljno mu dosadila svojim prohtjevima.
– Što vam u ovom stanu ne odgovara? pitao ju je agent, polupotresen. Visoki stropovi, dobri susjedi, svjež parket.
– Prozori gledaju na sjever. A ja volim sunce.
– U onom prije ovome, gledali su na jug.
– Na drugom katu! podsjetila ga je Ivana. Ja sam rekla ne ispod šestoga!
– O da, ali shvaćate li vi da je sve to spojiti skoro nemoguće?
– U životu nema nemogućeg. Postoji samo želja ostvariti i najluđe. Onda sve bude kako treba! nikad nije bez osmijeha ostavljala agenta.
Je li bio uzrok tome njen inat ili je agent ipak samo htio zbrisati od lude klijentice, ali stan joj je na kraju ipak našao.
– Imam jedan baš za vas! ispuhao je oko predoslovce onog dana kad je Ivana proslavila odličnu narudžbu i poželjela se počastiti dvama eklerima iz omiljene slastičarnice.
– Jeste li sigurni?
– Stropovi, prozori, kuhinja, susjedi sve kako ste htjeli. Ali posebnost toga nije u tome.
– U čemu onda?
– Dođite, vidjet ćete.
I Ivana je vidjela. Zakoračila je na balkon svog (skoro) budućeg stana i samo stala, zaprepaštena.
Pogled koji se pružao vrijedio je svake sekunde traženja.
Zgrada na uzvisini, a s Ivaninog balkona Savu, grad i zelena polja s druge strane rijeke imala je na dlanu. Najradije bi raširila ruke i zaurlikala, kao kad je trčala niz brijeg dok je bila klinka strah i sreća, a znala je, dolje je čeka mamina sigurna ruka.
Više nije bilo tko bi je uhvatio. Mama je otišla prije godinu dana. Gotovo deset godina bila je vezana za krevet, boreći se s posljedicama moždanog.
Ali, to za Ivanu nije bio pakao, kako su znali zločesto šaptati prijatelji i gotovo svi rođaci. Mama je bila uz nju. Trebala joj je skrb, a Ivana si je osigurala pomoć njegovateljice i prešla raditi iz stana. Bilo je bolno gledati mamu kako sve tiše otvara oči svakog jutra. No, bile su zajedno, a Ivana je znala cijeniti svaku sekundu tog zajedništva.
Pamtila je mamu kao odlučnu, jaku, vedru ženu. Kad bi joj umivala lice, vidjela bi pred sobom onu istu ženu koja stoji na molu, smije se i kao sirena skače u more. To je bilo njihovo jedino ljetovanje. Mama je tada odlučila da bi Ivani, kronično prehlađenoj, more baš dobro došlo.
– Ma idemo mi tebe malo isprat po Jadranu, kažu doktori da je to zdravije od svakog sirupa.
I prala ju je valovima, nije ju tjerala iz mora kao druge mame s plaža.
– Gospođo, mala vam je plava već! zgražala se neka.
– Je to nužno! nasmijala bi se mama, gledajući Ivanu kako se klati u plićaku. Dupiniću moj…
Ivana se nije ni najblaže nahladila, ne to ljeto, ni cijelu godinu iza. Otkad zna, sanjala je da se vrate na to obalu, gdje su vladale alge i rakovi, a ona tako la(h)ko plivala da je more samo odlučivalo nekad ju je, eto, i gurnulo, a onda je milovalo.
Kasnije je shvatila, pa joj je ta snaga more više sličila na mamu i njezina je ljubav znala kad treba zagrliti, a kad okrenuti leđa i pokazati da, u životu, ni najbliži ne mogu sve oprostiti. Tu je lekciju Ivana naučila odlično. Zato je naučila polagati račune samo vlastitoj savjesti.
– Ivana, dušo, dobro promisli! rođakinje su imale svoje mišljenje. Mama ti, nažalost, više neće ustati, a ti imaš život pred sobom. Pa dokle ćeš je paziti, ima ustanova, stručno osoblje! Misli malo na sebe, Ivana!
Nije ulazila u rasprave. Ispratila bi teta, obećala promisliti i na neko vrijeme zaboravila telefone tih dobrih duša. Sve dok one ne shvate: mama ostaje doma. Dovela je dodatni posao, dani i noći padali su joj u isti lonac, ali Ivana nikad nije požalila svoj izbor.
Spavala je svega par sati, ustajala s prvim svjetlom i kuhala najjaču kavu što je mogla. Onda bi, sa šalicom, išla na balkon; sitno bi pijuckala, pripremajući se za dan.
S balkona mamina stana gledala je u staru topolu, garaže što su bolje pamtile rat nego limenke parkirane ispod i sanjala mama će ozdraviti, ustati, i tada će zajedno birati novi, veliki, svijetli stan i živjeti sretno do kraja svijeta.
Ali nije tako ispalo.
Preseliti je morala sama. Ali znala je da radi ispravno u starom stanu punom maminih mirisa i šutnje ne bi mogla disati.
Pakirajući stvari, prebirući slike, plakala je i smijala se, ali nije ljutila na sudbinu uzalud. Kad ne možeš nešto promijeniti, barem cijeni ono dobro. Nekome ni toga nije dato. A njoj je bilo. I mama, i sretan dom, bez obzira koliko vani bura zavijala.
Novi stan dočekao ju je praznim sobama, mirisom friško obojenih zidova i slojem prašine na prozorskim daskama. Otvorila bi prozore, ribala podove i nešto pjevušila sama sebi, sjećajući se kako se mama smijala njezinim vokalnim pokušajima.
– O, Ivana! Dobro su tvoji medvjedi voljeli tvoja uha!
– Ma, mama!
– Pa što, pjevaj! Kome briga, to je srcem!
I Ivana je pjevala iz petnih žila, uz zvonki smijeh ni malo se nije sramila što joj note bježe kao magarac ravnicu.
Navika se i na novu rutinu. Iako više nitko nije inzistirao da ustaje prije pijetlova, Ivana je ipak, tvrdoglavo, dolazila na balkon u zoru.
Tjedan dana radila je to sama. Grad bi tek sricao prve zvukove, a Ivana već primicala dnu šalice. Ali jednoga jutra, stisnutih očiju na suncu, začula je:
– Dobro jutro, susjeda!
Šalica joj je skoro ispala iz ruke. Prvo je poskočila, onda se nasmijala.
– I vama!
Susjed je, s balkona polegnuća do njenog, bio pojava: impozantna, bujna sijeda brada, pogled čovjeka koji je vidio štošta.
Točnije, njih je zapravo bilo dvoje: jedan čovjek naslonjen na ogradu, a drugi mačak, uvježbano balansirao baš na ogradi, kao da je to dječja igra.
– Dobra kava.
Susjed, češkajući bradu, škiljio je na sunce jednako kao Ivana i mačak.
– Hoćete? upitala je i donijela drugu šalicu.
Ponuda je rado prihvaćena. Pili su jutarnju kavu tešeći, bez riječi, gledali sunce što se diže iznad Save i razmišljali svatko svoje.
– Hvala! vratio joj je šalicu susjed, i od tada je kava u dvoje postala svakodnevnicom.
Tako je Ivana prestala piti kavu sama.
Susjeda su zvali Stjepan Miličević. Bio je stari neženja, odličan liječnik u mirovini, motociklist koji je prošao pola svijeta, i zapravo jako usamljen čovjek, koji je obožavao svojeg mačka i, otkrila je Ivana, život.
– E, Ivana, samo jednu stvar još uvijek ne mogu dokraja shvatiti. Gledaš pacijenta mislili bi, nema mu spasa! A on se iščupa, digne, iznenadi sve! A drugi dobre zdravlje, ima razloga za živjeti, i ode… I ništa ne možeš.
– Teško to pada, jel’?
– Da, užasno! Znaš da si dao sve, a opet ostaneš praznih ruku.
– Razumijem…
Ivana nije lagala, znala je dobro kako se to osjeća i mama je otišla, bez obzira na brigu najboljih doktora i više od decenije upornog truda. Sjetila se što joj je jednom rođakinja rekla:
– Oslobadja ti ruke, zato ne želi više ni pokušavati. Zar ne vidiš, Ivana! Pa voli te najviše na svijetu!
Te su riječi izazvale takav bijes u njoj da se čak i posvađala s mamom prvi put u životu.
– Ne smiješ! Ne ostavljaj me samu! Znam, sebična sam, ali molim te, mama, ne idi
Tada je imala osjećaj kao da ju je mama čula. I neko vrijeme stvarno je bilo bolje. No bila je to iluzija; Stjepanove riječi natjerale su je da opet razmisli sve što dobiješ, traje kratko.
– Nemojte biti mrzovoljni, Ivana! Vi imate cijeli život pred sobom! Tko zna koliko još lijepoga čeka! Stjepan je dragao mačka priljubljenog uz nogu.
– I vi!
– Ja? Možda stvarno… Skoro je ljeto, idem k prijateljima na more. Znaš, Ivana, ja more obožavam, ali plivati ne znam ni dan-danas! Tako to dođe, nisam kao klinac naučio pa kasnije nije bilo vremena. Pljuskam se u plićaku, svi se smiju. Al’ tko mari. Netko koga volim, uz mene, nebo iznad što mi više treba?
– Smijem biti znatiželjna zašto ste…
– …sami? Ništa, pitajte. Imao sam ženu. Volio sam je više od života. Poznavali smo se oduvijek, roditelji nam bili susjedi, rasli zajedno, razumjeli jedno drugo bez riječi. Bilo nam je savršeno logično da ćemo biti zajedno do kraja. No, pokazalo se da to ipak nije to… Vjenčali se, trajalo skoro deset godina, pa je otišla.
– Zašto?
– Upoznala nekoga koga je iskreno zavoljela.
– A vas nije?
– I mene je voljela iskreno. Ali drugačije. Teško je raspetljat vlastite osjećaje, kad nekoga poznaješ sto godina. Razumjeli smo se do boli. Zato… kad je priznala da voli drugog pustio sam je.
– Samo tako?
– Da. Nisam imao snage boriti se.
– Nije joj uspjelo?
– Kako si znala?
– Ne znam… Nekako mi došlo. I?
– Nije, razišli su se. Ali ona je svoj put izabrala…
Nakon toga više nije pitala. Neke stvari baš i ne traže dodatno objašnjenje ponos, ljubav, tuga, sve isprepleteno tako kruto da se više ni sikirati ne treba. U pričama je sve to lako. U životu puno teže.
S vremenom su njihove kavice postale nešto više. Ivana je znala: uz nju je čovjek kome nije svejedno što je s njom.
Sa Stjepanom je bilo jednostavno. Nije se trebala brinuti što reći. O svemu su mogli popričati.
– Samo me zovi, Ivana, Stipe. Svi tako govore. U klinici svi po pravilu, doma je lakše.
– Može! A tko hrani mačka kad ne stignete doma?
– On ide sa mnom! Navikao je. Ima čak kacigu. Dečki iz kluba poklonili. Nisam ni znao da postoji kaciga za mačke.
– Nije ga strah?
– Zašto bi bio? Motor dobar, brzo ali sigurno idemo. Ne žurimo. Kad dođe ljeto, vodim i tebe! Da vidiš kako je kad vjetar lupa u lice, a duša slobodna.
– Dogovoreno!
Ivana je čekala taj dan kao nekad karusel s mamom. Nisu često išle, ali kad bi otišle ludovalo se.
– Mama, pa što vrištiš tako?! A Ivana već grlila mamu dok je ova stiskala prste na ušima.
– Drži se! Past ćeš!
– Mama, gle, to ti je fizika! Neću nigdje!
– Samo za tebe sam išla! Pa i meni je zanimljivo malo! Ajme meni, što mi je ovo trebalo… zaklapala bi mama oči, a Ivana je smijala.
Došlo je ljeto. Ivana je pržila noći radeći veliki projekt i katkad zaboravila zakuhati kavu; tek kad bi prvi zraci milovali krošnje ispod, sjetila bi se. Tada bi joj kavu već kuhao Stipe.
A baš zato je jedne rane zore znala da nešto nije u redu. Nije ga bilo na balkonu, a ni mačka.
– Halo, susjedi! Ima koga? povikala je.
Tišina.
Nagnula se, zavirila vrata kod Stipe su bila zaključana.
– Nešto nije dobro…
Za minutu je već lupala kod njega na vrata, a unutra, mačak je zavijao toliko tužno da je srce stalo.
– Evo me! nazvala je hitnu, pa uskočila natrag u stan još su u proljeće izmijenili ključeve, za svaki slučaj, kad bi netko od njih putovao.
– Nikad ne znaš, a i treba… rekao bi Stipe.
Stjepana je pronašla na podu u hodniku. Mačak joj je skoro napravio klopku, ali uspjela se dočepati do njega.
Simptome moždanog prepoznala je odmah.
Sjetila se kako je, kad je mama doživjela moždani, proklinjavajući sve što nije bila uz nju. Sate je gutala medicinske forume i članke. A sada joj je život pružio drugi pokušaj.
Šansu da opet ne bude sama.
Hitna je kasnila, ali doktor je, sanjiv, pogledao Ivanu sa začuđenjem dok je držala mačka.
– Kako ste znali što trebate?
– Mama…
To je bilo dovoljno, više ništa nije pitao.
Stipe je došao sebi u bolnici. Pokraj njega je bila Ivana. I ona za koju više nije mislio da će je ikad vidjeti.
– Vera… mrmljao je u bunilu, ali svi u sobi su znali tko.
Tiho je izašla iz sobe, zatvarajući vrata, Ivana je znala da će sve biti u redu. Ponekad, ljubav ne radi čuda, ali ovog puta je vjerovala sudbini.
Cijelo ljeto ispijala je kave s Verom dok je Stipe odmarao, grlio mačka i skupljao snagu. Čak su i zdjelice s hranom i vodom stavljali uz bračni krevet.
– Opet ste zajedno?
– Jesmo, Ivana. Hvala tebi. Da nisi pozvala, pronašla nas kad je trebalo tko zna što bi bilo. Hvala…
– Ma nije ništa. Stipe je zakon!
– Znam…
Proći će skoro četiri godine prije nego Ivana izveze Stipin motor iz garaže i kimne mu:
– Idemo?
Mačak neće biti presretan što je netko drugi za volanom, ali pristat će. Ivana će mu zakopčati malu kacigu i mahnuti Veri:
– Vratit ćemo se!
A Vera će se samo nasmiješiti, otrti suzu prisjećajući se dugih noći, Stipinog pogleda i prve kave koju će primiti iz ruku svoje susjede kad se opet pojavi na balkonu noseći zoru, i znajući nikad se više neće rastati.
Vera će popraviti pokrivač na kolicima i šapnuti smežuranom klupku u njima:
– Tata je na poslu, mama odvela djeda u bolnicu, a mi? Ajmo, šetnja? Ajmo, dušo!
