25.srpnja 2024.
Danas je bio jedan od onih dana kad se granica između poslovnog i osobnog zamaglja, a ja se uhvatio za svaki komadić stvarnosti koji mi je ponudio svijet oko mene. Ujutro sam se probudio bez alarma, točno u šest sati, i još uvijek sam se osjećao kao da se još uvijek šuljam po tihoj zagrebačkoj ulici. To mi je dalo dovoljno vremena da se polako odmaram, da si dopustim malo šetnje do posla i da napunim bateriju pozitivnim mislima.
Kad sam napustio ulaz u stambenu zgradu, s osmijehom sam zakoračio prema uredskim vratima, uživajući u činjenici da ne moram žuriti do tramvaja i gurati se u pretrpanu liniju. Posljednjih 12meseci naučio sam da se budim prirodno, da ne poštujem zvuk zvona, već svoj unutarnji ritam. Tako mi je bilo i danas bez pritiska, samo lagano.
Na jednom od redovnih prolaza uz tramvajsku stanicu, čuo sam tišu, gotovo šaptajuću melodiju zvona. Proučivši okolinu, ugledao sam na klupi starinski tipkovnički mobitel onaj s fizičkim tipkama, koji se danas rijetko vidi izvan ruku starijih građana i onih koji ne žele ili ne mogu priuštiti pametni displej. Bez razmišljanja, podigao sam ga.
Na ekranu, velikim bijelim slovima, blistao je natpis DRAGA BABUŠKA. Još nisam stigao odgovoriti, kad je zaslon zamijenio ikonicu propuštenog poziva. Onda je opet zazvonila ista brojka. Pritisnuo sam zelenu tipku i prišaptao telefonu uz uho.
Saša, zašto ne odgovaraš, je li sve u redu? oduševljeno je čuo ženski glas, a ja sam se zagledao u vlastitu nesigurnost. Kako me ovaj glas poznaje? Je li to neka šala?, pomislio sam.
Svakako sam okrenuo glavu u potrazi za kamerama. Niko nije bio jasno vidljiv, a prolaznici su me prošli nezainteresirano.
Čim sam podigao slušalicu još jednom, glas je nastavio:
Dobar dan, tko ste? Kome zovite?
Zarazila me tišina, a onda je glas promijenio ton: Ja sam Vlatka Jurić, zovem svog unuka i pogriješila sam broj. Oprostite mi, molim vas.
Moje misli su se zakrenule oko vraćanja telefona ali žena je prekinula razgovor, bacivši telefon na zvučnik. Nisam ni znao kako se zove, a već sam bio na putu prema ogromnoj zgradi gdje radim kao sistemski administrator. Dok sam prolazio kroz hodnik, još jednom je zazvonio nepoznati mobitel.
Što, Saša? Oprostite, opet pogrešan broj? ponovio se isti glas, a ja sam se nasmijao i odgovorio.
Vlatka Jurić, još jednom hvala. Nemojte isključivati telefon. Ja sam Aleksandar, pronašao sam mobitel kod autobusne stanice. Možda je vaš unuk ga ispustio.
Imam li adresu vašeg djeteta? pitala je zabrinuto, sve još dublje upletena u situaciju. U tom trenutku sam pogledao na sat i shvatio da nemam dovoljno vremena: važan izvještaj čeka, a sastanak je zakazan.
Trenutno sam na selu, u Dugo Selo, izvan grada, i ne znam kad ću se vratiti. Imam problem moj mačak je u bunaru. Ne znam kako je upao tamo, ali netko ga je bacio, a poklopac od metalnog pokrova je nestao. Ne mogu mu pomoći, osim da sama spustim se tamo.
Njeni uznemireni zvuci me pogodili. Pomislio sam: Neću ostaviti posao zbog jedne nesreće, ali ne mogu i da ga ostavim da se muči.
Pokušao sam zatražiti pomoć, ali je Vlatka rekla da nema susjeda svi su otišli nakon sezone, a ona je došla po električnu ploču koju je zaboravila. Osjećaj tuge prema starici i njezinom bezglavom mačku rastao je u meni. Neću iznevjeriti kolege, promrmljao sam tiho.
U tom trenutku došao je Igor Šeparović, direktor tvrtke, srednjih šestdesetih, s bijelom kosom koja mu je davala dodatnu notu dostojanstva.
Saša, što ti stojiš pred vratima? Idemo raditi. nasmijao se, a ja sam klimnuo i pratio ga kroz hodnik.
Sve je u redu, pokušavao sam umiriti samog sebe. Nadam se da ću doći do tog bunara i pomoći Vlatki. Cijela radna atmosfera se činila zamagljena jer mi je misao stalno lutala na tom malom mjestu ispod zemlje.
Dok sam šetao prema izlazu, susreo sam Koliju, kolegu iz ITa, koji mi je u očima bacao zlobne pogledi. On je uvijek bio ljubomoran na moje povjerenje kod šefa.
Kamo sudiš? upitao me s uzvicom. Završavaš dan ranije? Što ti je to?
Imam hitnu stvar, Kolja. Moram doći do seljačke kuće. odgovorio sam i već sam trčao prema izlazu.
Nije bilo taksija. Sjećao sam se da je Igorova limuzina još uvijek parkirana ispred zgrade. U hitnoj potrebi, potrčao sam do vozača.
Hej, Igor!Mogu li uzeti auto? Trebam doći do Dugo Selo, hitno.
Ne, imam sastanak za sat vremena. reče on, ali je, izvan svjesnog, klimnuo glavom i dozvolio mi da uzmem auto.
U kolima sam bacio pogled na sat, a vrijeme je prolazilo. Ulice su bile prazne, a moj um lutao je između bunara i telefona.
Kad sam stigao do Dugo Selo, zrak je bio topao, a cesta vodila me kroz male kuće i šumske staze. Istraživao sam svaku adresu, dozivajući Vlatka Jurić! sve glasnije, sve dok mi se nije čuo poznati glas.
Evo me, mladiću! reče starija žena s bijelom kosom, držeći ruke zajedno.
Objasnio sam kako sam pronašao mobitel i da sam došao pomoći. Uzela je telefon i zahvalila se, a ja sam je upitao za bunar.
Idemo, Saša. Ali bojim se da nećemo stići.
Stajao sam pred starim betonskim bunarom. Voda je nestala prije dvije godine, a poslednji put imalo je vodovodnu mrežu kad su naselili selo.
Gledajući dno, vidio sam mladu mačkicu koja je šaputala i zvučalo je kao da traži pomoć. Bunaru je bilo otprilike četiri metra dubine.
Nije tako duboko, pomislio sam, ali mačka je izgledala preplašeno.
Imamo li ljestve?, pitao sam.
Ne, nemamo. uzdahnula je Vlatka. Možda bi konop bio rješenje. Pogledajmo u šupi.
U šupi sam našao tanku, ali čvrstu užad, a Vlatka je pomogla da je zakačimo za drveni stup. Otkucali smo je prema dnu, a zatim se polako spuštali.
Kada sam dospio do mačke, ona se najprije uplašila i počela škrguću, ali nakon pet minuta smirila se i pogledala me s očekivanjem.
Dobro djete, šapnuo sam joj i lagano je maznuo po glavi. Odjednom se čulo mjaukanje, a mačka je počela trzati, kao da se sprema roditi.
Što?, uzviknula je Vlatka, iznenađena.
Možda se sprema rođenje, rekla sam tiho, dok je mačka nastavljao. Treba nam kutija.
Vlatka je brzo oborila staru kartonsku kutiju iz šupe i stavila mačku unutra. Pomogli smo joj da se naspusti na mekani materijal, a Vlatka je pažljivo podigla kutiju iz bunara.
U trenutku dok sam se vratio na površinu, osjetio sam kako se konop oširomaši i napusti me. Pao sam u vodu odnenut…
Saša!, upitala je Vlatka, uznemireno. Jesi li dobro?
Ustao sam, uhvatio drugi kraj užadi i shvatio da se samo čvor otkopčao. Ovo je bila prilika da ga ponovno zavežem, ali Vlatka nije mogla uhvatiti kraj.
Pokušajmo još jednom, rekao sam, i uz pomoć Igora koji se iznenada pojavio iznad, konačno smo zategli čvor i izvadili mačku i potom tri male mačiće.
Svi smo se smijali. Čestitke, Vlatka!, rekla je, a ja sam joj obećao da ću vratiti telefon njezinom unuku i da ću pomoći da se mačke nađu u sigurnom domu.
Vratili smo se u Zagreb, a ja sam učinio sve što je moguće da završim izvještaj na vrijeme. Na kraju dana, dok sam sjedao za računalom, razmišljam o tome kako se jedan starinski mobitel i jedan mali bunar mogu pretvoriti u cijelu priču o odgovornosti i suosjećanju.
Ovaj dan me podsjetio da, iako su poslovni zadaci važni, najveći izazovi dolaze iz stvarnog života iz situacija koje nas testiraju, ali nas i čine boljim ljudima.
Zapisao sam sve ovo kao podsjetnik da, kad se susretnu dvije svjetlosti ona uredska i ona izvanredna možemo otkriti svoju istinsku snagu.
Aleksandar.
