Marija Kovačević je stavila slušalicu na mjesto i nekoliko sekundi gledala u mobitel kao da je on kriv za sve.
U dvadeset i dvije godine u ovom poslu prodavala je stanove s dugovima, s upisanim rođacima, s vodovodnim cijevima koji škripaju i s pogledom na groblje. Jednom je i papagaj koji je psovao na tri jezika bio dio ponude. Ali da se mačka uključi u ugovor kao opterećenje, to je bilo prvi put.
Dobro, ponavljam uvjete šapnula je sama sebi, listajući notes. Dvosobni, Jurišićeva ulica, treći kat, šezdeset dva kvadratna metra. Vlasnica je umrla u siječnju. Nasljednici sin i kći iz Splita žele prodati brzo. Mačku ne uzimaju, ni ne odlažu u azil, eutanazija im nije dopuštena. Mačka dolazi uz stan.
Udisala je duboko i ubacila u oglas rečenicu koja bi svakog pravnika izbacila iz stola: U cijenu je uključen mačak. Pregovaranje je dopušteno.
Prvi obilazak bio je subotom.
Marija je otvorila vrata i pustila unutra kupcu visoku ženu od pedeset pet godina u sivom kaputu. Prošla je prag i zastala. Stan je mirišao onako kako mirišu domovi u kojima živi starac sam: lavanda sapun, stare knjige i malo valerijane.
Zdravo, ja sam Zrinka Horvat, predstavila se žena, ne pružajući ruku. Pogledala je oko sebe. Gdje je taj vaš bonus?
Mačak je sjedio na prozoru u velikoj sobi velik, crvenobijel. Gledao je Zrinku bez treptanja, a u njegovom pogledu nije bilo straha ni znatiželje. Samo umorno, beskrajno strpljenje.
Takav pogled imaju oni koji su već napušteni.
Zrinka je tiho pregledavala stan. Dodirom je prešla prstom po koricama knjiga na polici Čehov, Paustovski, Astafijev, do posljednjih listova. Pogledala je kuhinju, gdje je na zidu visio otkačeni kalendar, zaustavljen na sedamnaest siječnja. Na prozoru su bila tri vaza s osušenom geranijom i zdjela. Čista, prazna, točno na mjestu lijeve noge stolice.
Tko ga hrani? pitala je, ne okrećući se.
Komšinica, rekla je Marija. Tamara Ilinčić iz zgrade 36. Dolazi dva puta dnevno. Nasljednici joj za to plaćaju. Malo, ali plaćaju.
Zrinka se vratila u sobu. Mačak nije promijenio pozu sjedio je na prozoru, savijen prednjim šapicama, i gledao prema dvorištu. Tamo su se na vjetru njišući golubovi u veljači, a između njih je šetala žena s kolica.
Kako se zove?
Markiz. Tako su rekli nasljednici.
Markiz ponovila je Zrinka bez izraza.
Mačak nije pomaknuo glavu.
Tri dana kasnije je nazvala.
Marijo, razmišljala sam. Dobra lokacija, blizu tramvaja. Ali cijena je i dalje iznad tržišta, čak i s dodatkom Treba još preurediti tapete, linoleum. Uzela bih, ako mi još skinete tristo kuna.
Pitati ću nasljednike.
Nasljednici su snizili dvije stotine. Zrinka je pristala.
Uredjenje je trajalo tri tjedna. Zrinka je još dva puta dolazila u stan s metrom i notesom. Mjerila je zidove, zapisivala, proračunavala. Mačak je sve promatrao. Kad se drugi put spustila na koljena kod prozora provjeravati radijator, Markiz je skočio s prozora, prišao i sjedio pored nje na pola metra udaljen. Ne bliže.
Pa, bok, rekla mu je.
Markiz je mrknuo. Jednom, polako. I okrenuo se.
Tamara Ilinčić iz zgrade 36 ispala je kao skromna, osamnaestogodišnja žena s uplašenim očima. Čekala je Zrinku na vratima u dan potpisivanja.
Vi ste nova vlasnica?
Nadam se da jesam.
Pričat ću vam o Markizu. Nina Vasilj, prijašnja vlasnica, bila je prava anđela, podigla ga je prije deset godina. U listopadu je ga na stepenicama našla, mršavog i drhtavog. Nahranila ga je i od tada ga nije napustila.
Tamara je na trenutak zastala, a zatim tiho dodala:
Kad je Nina pala, udarila ju je moždana kap, baš u kuhinji, a Markiz je ležao pokraj nje. Hitna pomoć je stigla, probila su vrata, a on je ostao uz njenu glavu. Nije otišao.
Zrinka je slušala, stajala u pragu, držeći u rukama vezicu novih ključeva tri ključa. Dva za brave, jedan za poštanski pretinac, u koji više nitko nije gledao.
Nije opasan, nastavila je Tamara. Ne grebe, ne uništava namještaj. Samo ne da se dotaknuti. Dva mjeseca ga hranim, a on mi se nikada ne priđe. Jede kad izađem. Staviš tanjur i on ga odgura prema vratima. Vratim se prazno. Ali kad sam ja u prostoriji nikad.
Možda se boji.
Ne boji se. Čeka. Svaki večer, oko šest sati, stoji na vratima i gleda. Nina se u šest sati vraćala s šetnje.
Zrinka se uselila u subotu. Malo je bilo stvari, navikla se na kompaktniji život. Dvadeset godina bila je medicinska sestra u kardiologiji, zatim voditeljica odjela, pa je došla na otpuštanje, iznajmljivala sobu u Bijeljini, a koljena i duša su joj boljeli. Vlastiti dom bio je san toliko star da je već postao plan. Novac je štedila devet godina.
Selci su unijeli kauč, dva ormara, kutije s posuđem. Markiz je nestao. Zrinka ga je našla u špajzu sklonio se iza glačala i sjedio tamo, ušima sklopljenim, ogroman i nepomičan.
Razumijem, rekla mu je. Težak ti je, i meni isto.
Stavila je zdjelu uz lijevu nogu stolice, na isto mjesto gdje je bila prije, i izašla, zatvorivši kuhinjska vrata.
Ujutro je zdjela bila prazna.
Mjesec je prošao. Živjeli su paralelno pod istim zidovima, ali u različitim svjetovima.
Zrinka je ustajala u šest, pila kavu u kuhinji, išla na dopremu. Zaposlila se u polikliniku na Proleterovoj, ne u kardiologiji, naravno, ali nakon godine bez posla nije imala izbora.
Markiz se pojavljivao u kuhinji tek nakon što je čuo klik brave. Znao je to jer je na stol stavila svoje dugotrajno, sivobijelo, sijedu kosu, poprijeko preko zdjele. Svake večeri je dlaka ležala na podu. To je značilo da je pojeo.
Uvečer je sjedila u fotelji uz prozor i čitala one iste knjige s police, preostale od Nine Vasilj. Čehov je bio prepun olovnih zapisa: tankim, urednim rukopisom uz rubove stoje uzvični uzvični znakovi, ponekad jedna riječ da, točno, i kod mene. Zrinka je čitala te bilješke i osjećala čudno, ne tugu, nego prepoznavanje. Kao da žena koju nikad nije vidjela razmišlja baš kao ona.
Markiz je u to vrijeme sjedio u hodniku. Ne u sobi u hodniku, kod ulaznih vrata. Svake večeri, točno u šest, čekao.
U ožujku je Zrinka zatekla gripu. Jednu noć se srušila temperatura trideset devet, grlo, bol u svakoj zglobu. Nazvala je na posao, popila paracetamol i legla. Nije imala snage ni ustati da nešto pojede, niti da nahrani mačku.
Markiz, zvala je iz spavaće škripavim glasom. Oprosti, ne mogu sada.
Tišina.
Zaspala je duboko, ljetno, s brujanjem u glavi. Probudila se od težine na nogama ne previše, samo toplu, ravnomjernu, živu težinu.
Markiz je ležao na krajnim rubovima kreveta, savijen kao kifla, gledao je ne trepnuvši, ozbiljno, pažljivo. Po prvi put u mjesec dana nije bio u hodniku, niti u špajzu, niti iza glačala. Bio je ovdje.
Zrinka se nije pomakla. Bojala se da će se pomaknuti i da će on otići. Samo ga je gledala, a on je gledao nju, a među njima je vladalo ono tiho razumijevanje kad riječi nisu potrebne jer je sve već rečeno.
Znaš, već to znaš šaptala je.
Markiz je spustio uši, naslonio glavu na šape i zatvorio oči.
Nije otišao.
Tri dana je bolovala, a tri dana je ležao uz njena stopala. Izašao je samo do zdjele, ona je napokon skupila snage da nasipa hranu, i on se vratio. Trećeg dana, kad je temperatura pala i Zrinka je sjedila u kuhinji, zamotana u deku s čašom juhe, Markiz je skočio na stolicu. Sjeo pored nje. I zamrkao.
Tiho, s ispuhanim glasom, kao da je zaboravio kako se to radi i sada se sjeća.
Zrinka je stavila čašu, skinula naočale, pružila ruku polako, dlanom prema gore.
Markiz je njušio prste. Zatim je glavu pritisnuo na dlan.
Plakala je. Ne od slatkoće nije ona od onih koji plaču od slatkoće. Plakala je jer je odjednom shvatila jednostavnu, jasnu istinu: kupila je tuđu život, s tuđim knjigama i tuđim mačkom, jer za svoj nije imala mjesta. A on je ostao u tuđem životu s tuđom ženom, jer ga nitko nije mogao uzeti. Dva tereta. Dvije dodatne stavke u cijeni.
Sada sjede zajedno u kuhinji, jedanma petnaest mačjih godina, drugišest i pedeset šest ljudskih, i oboje osjećaju toplinu.
Markiz je mrmljao, a Zrinka je držala dlan na njegovoj velikoj, teškoj glavi i pomislila da je to možda ono kad ne čekaš, ne tražiš, ne moliš. A ono dođe.
U svibnju je Zrinka skinula stare tapete, one sitne smeđe cvjetne, koje su činile da stan izgleda tamnije nego što je bio. Prebojila je zidove u toplu mliječnu boju. Linoleum je ostala nije bilo dovoljno novca da se sve istovremeno mijenja, ali to više nije bilo važno. Stan više nije bio tuđi. Ništa nije primijetila kad se to dogodilo.
Nina Vasiljine knjige ostale su na polici. Zrinka je dodala svoje otprilike petnaest naslova. Čehov s olovnim zabilješkama ostao je na istom mjestu. Ponekad ga je otvorila navečer i čitala ne priču, nego rubove tuđa da, točno, i kod mene. Klimala je glavom.
Geraniju je bacila čim se uselila osušena je bila do smrti, ne pomoći. Sada je posadila novu, na isti prozorski led, gdje je Markiz prvi put sjedio tijekom obilaženja. Sada sjedi rjeđe tamo, više na fotelji uz nju, ili na njenim koljenima kad je večer duga i knjiga dobra.
U šest sati više ne ide do vrata.
U lipcu je Marija Kovačević, agentica, slučajno naletjela na Zrinku u Lidlu na Jurišićevoj. Zrinka je stajala u redu s paketom mačjeg zalogaja i tubom kefira.
Pa, kako ti stan? upitala je Marija. Nemaš li kaj?
Ne.
A mačak?
Zrinka je zastala. Prebacila hranu iz jedne ruke u drugu.
Znaš, Marijo, rekla je, oni su tada pogriješili s cijenom. Trebalo je podići.
Marija se nasmijala. Zrinka nije.
Kod kuće je čekao Markiz. Sjedio je u hodniku, pored papuča. To je bilo njegovo novo mjesto. Kad je čuo klik brave, podigao je glavu i mrknuo jednom, polako.
Tako se dočekuje one koji se dugo čekaju.
