OsvetaKada se mrak spustio nad Dalmacijom, Luka je tiho povukao zasjenicu i napunio vatru za konačnu osvetu.

Prije dvije godine imao sam sve: obitelj, Željku, planove za budućnost, nade Sad ništa ne ostaje. Ne mogu podnijeti bol gubitka i ne znam kako da se pomirim s njom. Da se mogla vratiti ta prokleta jutra, učinio bih sve da se to ne desi. Da

Prvi put otkako sam se vratio u onaj prazan, tihi stan u Zagrebu, osjećao sam se opterećeno. Sada ću napokon moći osvetiti smrt moje žene. Trebao sam svratiti po bocu rakije, ali sam se predomislio. Sat osvete je došao. Glavu moram držati čistu. Odspavao sam rano i, iznenađujuće, brzo zaspao. Dva sata kasnije probudio sam se s srcem koje je jako tuklo, hvatajući dah kroz usta. Sanjala mi se Matea, njen dah naizmeđu mojih ušiju. Čuo sam je, nadajući se da će se oči otvoriti i da je vidim pored sebe. Nije bilo ništa. Jastuk nije bio stisnut. Samo ponovni san.

Prošao sam dlanom po plahti. Trenutačno je postala toplija pod mojom rukom, pa sam se na trenutak zavaravao da je žena još uvijek ležala uz mene, baš prije nego što se probudio. Nije mi uspjelo ponovno zaspati. Ležao sam, gledajući u mrkli strop koji se blistao u mraku. Prisjećao sam se. Dvije godine čekanja, čežnje, tuge. Neprijatelj se vratio to sam znao na stotinu.

Tog prokletog dana Matea je otišla s posla ranije. Išla je na ginekološku kontrolu radi ultrazvuka. Imala je kašnjenje i više nije vjerovala testovima za trudnoću. Godinama su se trudili, nadali i jako željeli bebu.

Stajala je na rubu pločnika. S druge strane ulice zasvijetlio je zeleno svjetlo i ona je prva zakoračila na pješački prijelaz. Nije primijetila da joj se prema naprijed kreće auto, koji je pokušavao proći među pješacima. Auto bi prešao da nije biciklista što je jurio s druge strane ulice. Sudar bi bio neizbježan. Vozač je, u zadnjem trenutku, okrenuo volan desno i poslao auto prema Matei. Poginula je na mjestu.

Vozaču su zadali dvije godine zatvora. Matea nije bila. Biciklistu su ostale samo modrice od pada. Liječnici su potvrdili da Matea nije bila trudna.

Neprijatelj je nastavio živjeti sa svojom ženom i sinom. Ja nemam ni jedne osobe, ni jedne stvari, ni nadu. Odluka mi je bila da ubijem onog koji mi je oduzeo sve. Taj motor ću mu ušpricati cijelom snagom. Neka njegova obitelj proživi ono kroz što sam ja prošao. Neću se skrivati, neću bježati. Pa i da poginemo obojica. Umirao sam s Željkom prije dvije godine. Vrijeme čekanja osvete ne može se nazvati životom.

Ponekad sam prolazio kroz taj istu raskrsnicu gdje je Matea poginula. Kupovao sam cvijeće i ostavljao ga na rubu pločnika. Prolaznici su samo šaputali i prolazili. Stajao sam i pokušavao zamisliti o čemu je Matea razmišljala u zadnjem dahu. Vjerojatno je čekala da čuje neku veseleću vijest. Udahnu je posljednji put i zakorači na pješački prijelaz

Išao sam do groba, posjećivao crkvu, ali nigdje nisam našao olakšanje. Samo kad se osvijesti neprijatelj, osjetit ću slobodu.

Umoran od neprespavane noći, ustao sam, uzeo tuš i polako se obrijao. Polako pojeo sendvič uz čaj, gledajući mrlju na zidu. Matea je planirala zalijepiti nove tapete. Nisam to učinio. Mrlja je dio sjećanja na Mateu. Navukao sam čistu košulju. Prije izlaska bacio sam posljednji pogled na sobu. Hoće li se ikad vratiti?

Isprva sam samo lutao gradom, ubijajući vrijeme. Previše rano. Moj neprijatelj još se mazio na čisti plaht uz ženu. Ili je već ustao, protegnuo se, otišao do kupaonice i počeo češljati nogu ispod gaćica. Obavio je male potrebe, zijevnuo. Onda se okupao. Žena je već pripremila doručak. Izašao bih iz kupaonice, mirisao sapun, poljubio je i sjedio nasuprot sinu za stolom Dosta, odvratio sam se. Previše dobar izgleda neprijatelj. Onaj koji je ubio ženu ne može biti tako dobar.

Zamislio sam kako je neprijatelj sinoć, predvečer, popio dosta, pokušavajući nadoknaditi dvije godine. Ustao je ujutro s jakim glavoboljom i žestokom žeđom. Ispruo je vodu po licu, popio iz slavine, kao da je još u zatvoru. Nije se obrijao. Sjedne u šortama i majici za stol Sada je sve kako treba. Takav treba biti neprijatelj. Ne žalimo ga.

Okrenuo sam auto i krenuo prema kući neprijatelja. Na dvorištu sam parkirao tako da vidim ulaz. Na igralištu su se igrala dva djeteta. Čekao sam. Prije ili poslije, neprijatelj će izaći iz kuće. Sam ili s obitelji nije važno. Ako ne danas, sljedeći put će ga osveta dohvatiti.

Bilo je krajem travnja. Na grmovima i drveću, osobito na sunčanoj strani dvorišta, pojavio se prvi listić. Asfalt još nije bio suh od noćne kiše. Nebo je bilo prekriveno oblacima. Hladno je bilo.

Odjednom iz ulaza je izašao dječak, oko šest godina. Trčao je prema igralištu, ali je primijetio moj SUV i zapazio ga. Možda je ovo dječak sin neprijatelja? Moglo bi biti. Spustio sam prozor.

Što ti želiš, dječače?
Ništa. Gledao me pravo u oči, nije se uplašio. I moj tata ima auto. Nije baš tako faca kao tvoj.
Gdje je? Prodao ga? Oduševio sam se što mi je lako otkriti stvari o protivniku.
Aha. Srušio ga u nesreći, još ga nije kupio novi.
Gledao sam dječaka, tražeći sličnost s neprijateljem. Nije bilo. Možda podsjeća na majku, jeo sam je zaboravio. Ali lice neprijatelja pamtim dobro. Na vjetrobranu SUVa pale su kapljice kiše.

Želiš li sjesti u auto? Uključi se, da ne sešćeš.
Spustio sam vrata na suvo mjesto za putnika. Dječak je razmišljao trenutak, ali kiša se pojačala. Popao je na visoko sjedalo i zatvori vrata. Šum kiše u kabini je bio tiho. Dječak je gledao instrument tablu, crveno svijetlo ga je privlačilo.

Ima li grijanje sjedišta? Troši li puno benzina? Upitao je uz zreliji ton.
Odgovorio sam mu na sva pitanja. Pomislio sam da je opasno stajati u sred dvorišta s tipom.

Možemo li se provaliti? Kiša pada.
Dječak je sumnjičavo pogledao u mene.

Pa, ako ne želiš, samo ćemo sjesti, rekao sam glasno.
U sebi sam pomislio: Ovaj hrabri mali genij.
Mama će se ljutiti. Razumijem.
Dječak je ponovno pogledao u mene.

Nije me zanima. Samo malo.

Odvezao sam auto, misleći je li me itko vidio. Djeca nije bilo važno. Vjerojatno ne pamte marke auta ni brojeve.

Uglavile su me riječi da je najbolja osveta onome što ti je učinio ubiti ono što voli. Ideja me pogodila iznenada.

Kako se zoveš?
Vadi, odgovorio je dječak s osmijehom.
Što? Znači smo rođaci! I ja se zovem Vlado.
Ubijati neću. Ne mogu. Dječak nije kriv. Jedan je neprijatelj, drugi je dječak čak i da je sin mog neprijatelja. Samo ću ga odvesti daleko i ostaviti. Neće se izvući. Neka traži sina i pati.

Iz mojih misli me iznenadio glas Vadića.

Što? upitao sam.
Rekao sam da nije tata onaj koji je srušio tu ženu. Mama je vozila. Tata je sjedio pored.
Koju ženu? Hladnoća mi je prošla kroz kralježak.
Moju Mateu srušio nije neprijatelj, nego njegova žena? Nisam primijetio da to izgovorim naglas.
Da. Tata je preuzeo krivnju. Mama ne bi izdržala u zatvoru. Boluje. Često leži u bolnici.
Kako to znaš?
Nisam mali. Čuo sam kako su roditelji šaptali. Mama je i sama rekla.
Vladina se zaoštrila, dlanovima je čvrsto stisnuo volan.

Zašto si mi to rekao? Hoću li i ja otići na policiju?
Vadić je pogledao u mene.

Tata je već odslužio. Može li se dva puta kazniti za isto?
Vjerojatno ne. Samo sam to rekao. Prisilno sam se nasmiješio.
Nisam primijetio da sam napustio grad. Vadić je napeto gledao prije sebe, očima širom otvorenim. Mokri asfalt, obojan bijelim pravcima, legao je pod kotačima.

Kamo idemo? pitao je Vadić.
Čuo sam da u njegovom glasu odzvanja strah.

Ne znam. Zaustavio sam se na rubu ceste, spustio prozoru i udahnuo svježi, vlažni zrak. Šum prolaznih automobila pojačao se.

Je li vam loše? Tona dječaka sada je bila zabrinuta, a pogled mu je bio tako promišljen da me je ponovo preplavio val topline.
Razumije li? Osjeća? Djecu i životinje ne možeš prevariti. Što radim? Okrenuo sam auto i vratio se u grad.

Mateu se ne može vratiti. Neprijatelj nije srušio nju. Mama je preuzela krivnju. Svojom žrtvom se odbranila. Sad nema kome se osvjetiti. Nema je previše vremena. Što je Vadić rekao? Njena bubrežna funkcija pada. Što s nama? Trebam se pomiriti s tim da je dječak nevini

S kim si bio kad je mama bila u bolnici?
S bakom. Ima slabo srce. Ne voli mamu.
Gledao sam mokri asfalt koji se proteznuo ispred nas. Kiša je prestala.

Koliko imaš godina?
Sedam. Učeniku ću ići u rujnu. Imate li vi djecu?
Zadrmao sam. Kako da dječaku kažem da sam i sam želio sina? Da imam djecu. Pa i da sam želio da budem takav pametan dječak. Ali njegova majka je ubila Mateu Pomislio sam da su roditelji možda već tražili sina, trčali po dvorištu i pozivali policiju.

Stigli smo reko sam.
Ušli smo u dvorište. Djeca su se sklonila od kiše u kuće. Nitko nije trčao po dvorištu u panici. Vadić je otvorio vrata.

Kome ste došli?
Nisam odmah shvatio na što pitam.

Što? Pa Došao sam kod prijatelja. Nisu bili kod kuće.
Vadić je iskočio na asfalt.

Hoćete li još doći?
Vidjet ćemo. Ako dođem, hoćeš li se voziti sa mnom? Nemam sina. Ni kćerku. Nitko. Zastao je. Ako tvoj otac kupi novi auto, ovo je odlična prilika. Uzmi ga. Neće ti žaliti.

Hvala, doviđenja. Glas mu se spojio sa zvukom zatvorenih vrata.
Doviđenja šapnuo sam i nasmiješio se.

Vadić je stao pokraj ulaza i okrenuo se. Podigao sam ruku. Izašao sam iz dvorišta, uzeo u najbližoj trgovini bocu rakije, cijena otprilike 50. Na rubu rijeke, sjeo na svježu, mokru travu. Popio pravo iz flaše. Želudac mi je zagorio kao vatra. Legao sam na leđa i gledao u nebo. Oblaci su se razišli, otkrivajući plavo nebo.

Ej, uju, nećete se prehladiti? Čuo sam škrgutni glas.
Podignuo sam oči. Dva tinejdžera su stajala iznad mene. Očigledno sam zaspao. Skočio sam na noge, prišao autu.

Ej, uju, uzmemo još rakije? Zvao je jedan od njih.
Još je prerano za to odgovorio sam i podigao skoro praznu bocu s poda.

Iza mene se začulo grubo psovanje. Nije mi ni bilo potrebe pogledati.

Ušao sam u auto i krenuo kući. Prvi put u zadnje dvije godine osjećao sam se slobodno.

Bože, gotovo da sam nešto uradio. Hvala što si me spasio. Trebao bih sin šapnuo sam dok je cesta oko mene zamagljavala od suza koje su mi se slijevale po licu.

Osveta je život posvećen osobi koju mrziš. Kad se osvajaš, trošiš svoj jedinstveni život za drugog, za neprijIpak, dok sam se vozio kući, shvatio sam da je jedino istinsko otpuštanje oprostiti samom sebi.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

thirteen + seven =

OsvetaKada se mrak spustio nad Dalmacijom, Luka je tiho povukao zasjenicu i napunio vatru za konačnu osvetu.
CRISTALINA, TU EȘTI A MEA!