Mate, netko kuca na vrata! povika Petar dok pali baklju na stari plinskoj lampi. I to baš u ovakvu kišu?
Matea odložila svoj rad na vezeni i nagnula se. Šum kiše i vrištanje vjetra prekrili su slab, tiho kucanje. Tako tiho da je lako mogao pomisliti da je to grana što se udara o vrata.
Možda si to zamislila? pogledala je prema mužu, ali on je već krenuo prema izlazu.
Ledeni nalet vjetra zasukao se kroz kuću kad su se vrata otvarala. Matea jurila je za Petrom i stala na prag.
Na drvenom trijemu, osvijetljenom blijedom svjetlošću lampe, sjedila su četiri mališane, zamotana u izlizane pregače.
Bože moj šaptala je Matea, sklanjajući se pred njima.
Djeca su šutjela, ali preplašene oči govorile su sve. Dvije djevojčice i dva dječaka, gotovo istog doba ne stariji od jedne godine.
Od kuda su? Petar je podigao mokru komadić papira s poda. Ovdje piše
Razmotao je vlažan list i pročitao naglas: Pomozite im Ne možemo više
Brzo ih uštedite! Matea je odmah zagrlila jednog od dječaka. Smrznuli su se!
Kuća se napunila plačem i lupanjem. Marija, probuđena bukom, spustila se s gornjeg kata i stala na posljednju stupicu stepenica.
Mamo, pomozi mi! vapila je Matea, pokušavajući istovremeno ljuljati bebu i skidati mokru odjeću. Treba ih zagrijati i nahraniti.
Kako su se našli ovdje? pitala je Marija, a odmah je krenula s paljenjem peći.
Stjepan se pojavio ubrzo nakon toga i uskoro su svi odrasli bili zauzeti: netko je grijao mlijeko, netko je vadila čiste ručnike, a netko je pretraživao staru škrinju za dječju odjeću koju su godinama čuvali za posebne situacije.
Mate, ove male su kao dar s neba, šaptala je Marija kad je prvi šum utihnuo, a djeca, topla i napojena, zaspala su na širokom krevetu.
Matea nije mogla skrenuti pogled s njih. Koliko noći je plakala, sanjajući o tim malim životima? Koliko puta su ona i Petar išli k liječniku, sve s manje nade u očima?
Što ćemo sad? tiho je upitao Petar, stavljajući ruku na Mateinu rame.
Što se ovdje može razmišljati? ubacio je Stjepan. To je znak s neba. Prihvatimo ga i kraj.
A što je s papirologijom? zabrinuo se praktičan Petar.
Imaš poznanike po selu, podsjetio ga je Stjepan. Sutra sve sredimo, rekćemo da su to daleki rođaci koji više ne žive.
Matea je šutjela, sjedila uz djecu i lagano im milovala male glaviće, kao da se boji da će sve to biti samo san.
Već sam im smislila imena, napokon je rekla. Nela, Klara, Marko i Nikola.
Te noći nitko nije sklopio oči. Matea je čuvala ručnu kolijevku, ne skidaći pogled s mališana. Činilo se da je sve to neki san, a ona se nije usudila treptati.
Slušala je tiho disanje, mrmljanje u snu, i uz svaki dah u srcu joj je cvjetala zraka nade.
Četiri mala života sada su ovisila o njoj. Četiri sudbine su se ispreplele s njenom, poput tankih niti u čvrstoj konopi.
Vatra je zaustavila kišu, kapljice su sve rjeđe padale, a kroz oblake su probijali prvi zraci sunca, bojeći mokre krovove susjednih kuća u nježno ružičaste tonove.
Petar je provjeravao pojaseve konja kad mu je Matea donijela košaru s hranom i svježu košulju.
Svladavaš li sve? tiho ga je upitala, gledajući u njegov umorni izraz.
Bez brige, kratko je stisnuo njeno rame i nasmiješio se.
Vratio se već navečer, kad je sumrak zavladao selom. Ušao je u kuću, oduvao mokru košulju i ostavio na stol staru fasciklu.
Sada su službeno naša djeca, rekao je, a u njegovom glasu se čula suzdržana ponos. Nitko ih ne može uzeti. Morali smo se obratiti starim prijateljima, ali oni to znaju raditi. Na običan način bi to potrajalo godinama.
Marija je tiho prekrstila ruke i krenula do peći, vadeći glinenku s gustom juhom.
Stjepan je bez riječi stavio čašu s dimnom rakijom pred svoga sinazeta i čvrsto mu stisnuo rame znak poštovanja i povjerenja.
U tom gestu bilo je više od riječi: poštovanje, ponos, priznavanje da nije samo sinovev otac, već i čovjek koji zaslužuje povjerenje.
Matea se nagnula nad kolijevku i pogledala četiri mirna lica. Godinama je nosila bol neispunjenog majčinstva, kao oštre trnje u srcu.
Svaka misao o majčinstvu, svaki pogled na te tuđe male oči probijalo je dušu. Sad su suze na njenim obrazima slane od radosti, ne od gubitka.
Četiri male srčane otkucaje sada kucaju uz njezino, povjerena sudbini.
E, sad sam i ja bogat otac, šapnuo je Petar, grleći svoju ženu.
Hvala ti, rekla je Matea, prianjajući mu se uz prsa, bojeći se da bilo koja suvišna riječ razbije ovu krhku sreću.
Godine su prolazile, djeca su rasla, obitelj se jačala, ali ponekad su se javljali problemi
Ma daj, nemoj da nas sve preživljava! uzviknuo je Marko, koračajući po podu i zatresavši staru vrata. Neću cijeli život ostati u ovoj praznini!
Matea je zastala, držeći zdjelu. Dvanaest godina nije čula sina da se ovako iznervira. Pažljivo je postavila tijesto na stol i obrisala ruke po pregači.
Što se dogodilo? tiho je upitala, izlazeći u hladnu zrak.
Marko je stajao naslonjen na zid, blijed od bijesa. Petar je stajao u tišini, šaka mu je bila stegnuta, dišući teško kao nakon trčanja.
Moj sin je odlučio da mu škola više ne treba, izgriznuo je Petar. Hoće da ode u grad i odustane od učenja.
Pa čemu ti sve te knjige? viknu Marko. Da zatim cijeli život radimo na polju, kao i vi?
Petrova lica su se napregla, oči su mu sjajile bolom. Prišao je sinu, ali ga je Matea laganim pokretom spriječila, stajući između njih.
Razgovarajmo mirno, bez vrištanja, rekla je, suzdržavajući suze koje su joj prijetile.
Što da raspravljamo? Marko je prekrižio ruke. Nisam jedini tko misli tako. Ivan me podržava, a djevojke se boje reći da i one žele nešto više.
Na prag je prišla Vjera, visoka, s raščupanom kosom što je padao na blijedu kožu. Smireno je gledala obitelj.
Čula sam da se svađate, šapnula je. Što se dogodilo?
Reci im istinu, Ivana je pogledom nametnula sestri. Priznaj da sakrivaš pod jastukom album s gradskim pejzažima.
Vjera se drhtavim glasom zamislila, ali nije skrenula pogled. Vrh njene kose je drhtao dok se uspravljala.
Da, sanjam da studiram slikarstvo ozbiljno, priznala je. U gradu postoji umjetnička škola, a moj učitelj kaže da imam talent
Vidi! Ivana je skočila. A vi nas držite ovdje, u blatu i krumpiru! Dok svijet napreduje, mi stojimo na mjestu!
Petar je izdisao oštro, kao da ga je udario udarac. Okrenuo se i izašao van.
Matea je progutala grlobolja, pokušavajući ne pustiti suze.
Večera za pola sata, rekla je smireno i vratila se uz juhu.
Cijela večer obitelj je tiho sjedila. Klara i Ivan samo su se gledali. Marko je vrtio vilicu po tanjuru. Vjera je gledala u prazno. Petar nije sjedio za stolom.
U noći Matea nije mogla spavati. Pored nje je tiho disao Petar, a ona je razmišljala o prvoj noći kad su se djeca pojavila na njenom pragu. Kako su ih hranila žlicom, učila prve riječi, radovala se svakom koraku
Ujutro je sve bilo gore. Marko je za doručak mirno izjavio:
Više neću pomagati tati na gospodarstvu. Imam svoje planove. Želim se ozbiljno baviti sportom, a ne mući krave.
Petar je tiho ustao i izašao van. Za trenutak se čuo traktor koji je zakomajao kraj polja.
Jeste li svjesni što radite svom ocu? nije mogla izdržati Matea. Posvetio je sve što je imao vama!
Mi to nismo tražili! vrisnuo je Ivan. Niste nam roditelji! Zašto smo ovdje?
Tišina je padla. Klara je bjelila i pobjegla sa stolice. Vjera je zaklonila lice rukama. Marko je sjedio otvorenih usta.
Matea je prišla Ivanu i pogledala ga u oči.
Zato što vas volimo. Više nego što smo ikad mogli voljeti, šaptala je.
Ivan je spustio pogled, a zatim je potrčao kroz vrata. Matea je kroz prozor gledala kako trči poljem prema šumi.
Marija, koja je sve tiho promatrala, klima glavom.
To je što godina radi, draga. Proći će.
Ali Matea je osjećala da nije samo godina.
Tata, čekaj! Ivan je trčao poljem, mašući rukama. Pomoći ću!
Petar je zaustavio traktor, obrisao znoj s čela. Dan je bio vruć, a posla još puno.
Sam ću sve srediti, mrmljao je, ne okrećući se.
Nemoj biti tvrdoglav, stavio je Ivan ruku na njegovo rame. Brže ćemo kad radimo zajedno. Ti si me učio.
Petar je šutio, zatim kimnuo i pomaknuo se. Ivan je ušao u kabinu, i traktor je krenuo.
Prošlo je skoro pola godine od tog trenutka kad je sve moglo puknuti. Polugodišnji naporan rad vratio je povjerenje.
U kući na rubu sela sve se promijenilo. Matea je s divljenjem primjećivala kako djeca koja su tek nedavno željela pobjeći, sada dolaze natrag najprije tijelom, pa i dušom.
Sve je počelo te noći kad Ivan nije došao kući. Cijelo selo ga je tražilo do zore.
Pronašli su ga u šumskoj kolibi mokrog, drhtavog, s povišicom i izgubljenim pogledom.
Mamo, šapnuo je kad je ugledao Mateu. I ta jedina riječ promijenila je sve.
Kasnije je uslijedila duga i teška bolest. Ivan je vrištao, zvao je Mateu, a kad je dobio svijest, držao je njezinu ruku kao da se boji da će opet nestati.
Vjera je prva shvatila koliko su pogriješili. Donijela je stare fotoalbume i pričala braći i sestri priče o obitelji.
Pogledaj, Marko, govorila je, evo tate kako te nosi na ramenima nakon tvoje prve utrke.
Marko je tiho plakao.
Klara je počela pomagati u kuhinji. Njezini tamni crteži pretvorili su se u šarene akvarele s kućom, livadama i šumom. Jedan od crteža je čak osvojio nagradu na okružnom natječaju.
Nastavit ću slikati, rekla je Matei. Ali želim se vraćati kući. Ovo je moj dom.
Do mature je sve bilo toliko usklađeno da se Petar prvi put u godinama iskreno nasmijao.
Stajao je na školskom igralištu, ravno i visok, ponosan dok su po redu zvali njegovu djecu.
Marko Petrović za sportske uspjehe! Vjera Petrović pobjednica književnog natječaja! Ivan Petrović najbolji mladi mehaničar! Klara Petrović nagrađena na likovnom natječaju!
Petrovići. Njihova.
U večernjim satima organizirali su pravu feštu. Rođaci, susjedi, prijatelji kuća je odjekivala smijehom.
Mamo, šaptala je Vjera, grleći Mateu, upisujem se na likovnu. Ali ću živI tako, dok se zvijezde ogledale u tihoj noći iznad sela, obitelj je shvatila da je najvažnije imati jedni druge, jer ljubav i zajedništvo čine dom nezamjenjivim.
