Udvarač je predložio šetnju pri minus 20, jer «u kafićima sjede samo sponzoruše». Nisam se zbunila… došla sam u skijaškom odijelu i termalnom donjem rublju… No, nije mogao ni naslutiti kakvo ga «iznenađenje» čeka…
Zvao se Tomislav. Na fotografijama sasvim običan muškarac od nekih trideset i pet godina, uredan, bez upadljivih detalja. U opisu profila razmišljanja o «svjesnosti», «osobnom rastu» i traženju «prave, istinske duše». Već mi je to bilo signal za oprez: iskustvo me naučilo da što muškarac glasnije priča o «pravoj ženi», češće iza toga stoji želja pronaći nekoga tko ništa ne traži i ni na što ne polaže pravo.
Dopisivali smo se nekoliko dana. Tomislav je bio pristojan, iako su povremeno izvirivale čudne primjedbe. Najviše je volio promišljati o tome da su današnje žene, po njegovom mišljenju, uništene novcem.
Svima treba samo restorani, Maldivi i mobiteli pisao je. Nitko ne želi gledati dušu, samo šetati i razgovarati.
Ja, kao odgojena osoba, kimala sam glavom naravno, u sebi i pažljivo prebacivala razgovor na druge teme. Svatko ima svoje ožiljke, možda ga je bivša ostavila bez stana ili bez iluzija tko zna. Trudim se ne suditi prerano.
I sad predlaže susret. Problem je bio taj što je vani veljača, ona prava termometar pokazuje minus dvadeset, a osjećaj još i gori zbog vjetra. HRT prognoza upozorava na «narančasti stupanj opasnosti», a Civilna zaštita šalje poruke s preporukom da se ne izlazi van bez prijeke potrebe.
Ajmo se naći u parku piše Tomislav. Prošetamo, udahnemo zrak, upoznamo se bez uljepšavanja.
Tomislave odgovaram vani je minus dvadeset, pretvorit ćemo se u ledene skulpture za deset minuta, možda bolje kavica u kafiću?
Odgovor je stigao odmah.
Ja ne idem po kafićima, tamo sjede samo sponzoruše koje čekaju da ih netko počasti, meni treba partnerica za život, da sa mnom može i u vatru i u vodu i na zimu. Ako ti je bitno da potrošim na tebe 20 eura, onda nismo za isto.
Zaintrigirala sam se. Baš sam htjela upoznati ovog «borca za čiste veze», za kojeg je šalica kave znak financijske ropstva.
U redu napisala sam. Park je park, u 19 sati kod glavnog ulaza.
Priprema je trajala malo dulje od uobičajenog. Iz ormara sam izvadila termalno donje rublje, toplu majicu i, za kraj, skijaško odijelo. Na noge čizme s debelim đonom i vunene čarape, na glavu šubara.
U ogledalu gledala me osoba spremna za zimovanje na zaleđenoj rijeci.
Tomislave, drži se namignula sam si i zakoračila u ledenu večer.
U 19 sati sam bila ispred parka. Led odmah steže obraze jedino što je ostalo otvoreno. Snijeg škripi pod nogama, oko mene nema nikog: svi normalni izabrali su toplinu, uključujući i «sponzoruše».
Kod ulaza stoji Tomislav. U jesenskom kaputu. Prebacuje se s noge na nogu, skače i očajnički puše u ruke. Nos mu ima boju zrele šljive, a uši su vatreno crvene.
Prilazim.
Bok rekla sam prigušeno ispod šalova.
Promatrao me očekujući da vidi nježnu vilu u tankim čarapama, koja će drhtati na vjetru i dati mu priliku osjetiti se junakom. Umjesto toga, pred njim stoji osoba nalik spasiocu na ekspediciji.
Bok procijedio je kroz zube. Baš si se dobro pripremila.
Sama si rekao: i u vatru i u vodu, pa sam odlučila krenuti s zimom. Idemo prošetati i udahnuti zrak?
15 minuta slave
Hodali smo alejom. Ova šetnja sigurno ide u vrh mojih najčudnijih spojeva.
Kako ti je vrijeme? upitala sam pristojno.
Osvježava izgovorio je, lice mu se jedva pomicalo, radile su samo sve plavlje usne. Volim zimu, provjerava ljude.
Slažem se kimnula sam. Usput, reci mi više o tvojoj teoriji o sponzorušama, zašto je kava znak potkupljivosti?
Govorenje mu je doslovno bolno mraz peče grlo ali uvjerenja traže žrtvu.
Zato jer… glas mu drhti Veze se moraju graditi na interesu jedno prema drugome, a ne prema novčaniku. Ako žena odmah traži «kavicu», znači da je potrošačica.
A ako žena jednostavno ne želi upalu pluća? upitala sam, navlačeći kapuljaču.
To su izlike odbrusio je i glasno šmrcnuo. Tko hoće, nađe način, treba se toplije obući.
Pa jesam raširila sam ruke, pokazujući svoj robusni izgled. Ti se nisi baš pripremio. Je li ti baš nije hladno?
Meni je sasvim dobro! odbrusio je, iako ga tako trese da se to vidi i u polumraku.
Prošlo je desetak minuta, izišli smo na glavnu parkovsku ploču. Tamo stoji zatvoreni kiosk s kavom. Tomislav ga je pogledao s tugom, dostojnom tragičnog junaka.
Možda da se vratimo? predložio je. Vjetar je baš pojačao.
Ma daj! razveselila sam se. Tek smo krenuli. Htio si upoznati dušu. Ajmo o književnosti! Razmišljaš li o Jacku Londonu? On ima sjajnu priču «Upali vatru», gdje je čovjek smrznuo jer je podcijenio zimu.
Pogled koji mi je uputio nije imao veze s duhovnim traženjem.
Moram ići prekinuo je. Imam… nešto hitno.
Stvarno? Planirali smo večeru.
Posao. Sjetio sam se da nisam poslao izvještaj.
U osam navečer, u petak?
Da! gotovo je viknuo.
Naglo se okrenuo i gotovo potrčao prema izlazu. Ja sam išla za njim, uživajući: moj «preživljavač» izdržao je točno petnaest minuta.
Kod tramvaja me nije ni pozdravio samo je nestao u spasilačkom toplom podzemlju. Nadam se da je tamo grijao ne samo zaledene prste, već možda i svoja uvjerenja. Premda, sumnjam.
Vratila sam se kući, skuhala vrući čaj i obrisala dopisivanje s Tomislavom. Nije mi žao utrošenog vremena. Tih petnaest minuta bilo je odlična zaštita od grižnje savjesti i podsjetnik da briga o sebi ne čini ženu «sponzorušom».
