U jutro Marko, moj muž, iznenada me nazove Jula. Prijelazi me blago, zagrljaj ga je topao i šapne mi u uho:
Dobro jutro, Jula.
Zaspiše slatko i nastavi spavati.
Ja se probudim, otvorim oči i ležim nepomično, bojeći se čak i pomaknuti se. Unutra me prohladi strah. Kako se to dogodilo? Što je moglo poći po zlu? Sve je bilo u redu, ili ne?
Marko se razvuče, zijeva i kaže:
Ula, kako si mrzla, pa me i san napusti. Jesi li dobro? Ljeto je vani, a ti se držiš pod pokrivačem kao da ti je hladno. Sad ću skuhati čaj.
Marko, koji se ipak zove Marko, krene u kuhinju pjevajući vesele note.
Ja još malo ostajem u krevetu, zatim polako ustajem, idem se oprati. Noge su mi teške kao olovo, u glavi šumi bijeli šum. Možda je stvarno vrijeme za čaj.
Marko zatraži palačinke. Pogledam ga sumurno.
Jutros si me nazvao Jula.
Što, draga?
Marko, ne igraj se. Jutros si me zvao Jula.
Vjerojatno si to zamišljala, draga. Jula, Jula, samo ti u snu. Zbog toga si tako hladna i sumorna? Ah, žene. Same se izmisle i ljute. Idem na posao gladan.
Prođem po kući, pokušavam se snaći, zalijem cvijeće, ispečem palačinke, brzo se obučem i odjurim prema Markovom radnom mjestu. Vjerojatno sam se samo zamislila. Jula, Jula. Zaista.
U Markovoj ordinaciji me dočeka nova sekretarica. Osjetim kako se pod grudima stisne hladan znoj. U glavi se ponovno vrte jutarnji strahovi. Sekretarica je mlada, crvenokosa, sa vijugavim kovrčicama i velikim bradom očito je bila model.
Marko Jurić je zauzet i danas ne prima pacijente. Mogu li vas zakazati za sljedeći tjedan?
Bolje da se ja sama zakažem, to ti je potrebnije izletim iz mene.
Oprostite? sekretarica proširi oči. Tko ste vi?
Goremić. Ula Vuković. Markova supruga. Odlazim. Svi će ovdje dolaziti ulice pune ljudi.
U tom trenutku zvučnik oduševi Markov glas:
Jula, donesi mi kavu. Jula?
Ja se nasmiješim.
Dobro, idem. Donijet ću je.
Marko me pozdravi dok nosim tacnu u njegovu ordinaciju.
Ula, što se događa?
Evo tvoje kave. Donijela sam i palačinku. Odlazak za razvod dobit ćeš poštom. Uživaj u obroku.
Ula, dovraga, što se ovo događa? zapreka Marko. Od jutra se osjećam kao vještica na metli.
Vještica ti sjedi u čekaonici. Zašto joj kosa nije raščešljana? Toliko ugledan stomatolog i tako vulgarna sekretarica, to ne valja, Marko Juriću.
Ula, prekini. Dosta. Ne podnosim ove ispade. Znaš što? Odsjet ću se tjedan dana na vikendicu. Pričekat ću dok se smiriš. Kad se smiriš, javi se.
Kasno je, Marko. Ozbiljno. Neću tolerirati prevaru. Ne mogu oprostiti. Samo reci zašto.
Marko uzdahne, popije kavu i stisne lice.
Varvara je otišla. Julu sam uzeo po njezinoj preporuci.
Kad?
Prije mjesec dana odgovara Marko, izbjegavajući pogled.
Zašto mi to nisi rekao? Uvijek si mi dijelio sve.
Nisam očekivao da će Jula ostati. Ali je izvrsna u poslu.
Ne sumnjam.
Po poslu! Marko se crveni. Sjajno radi!
I ne samo to.
Bilo je slučajno! Nisam to htio!
Nije volio, nije prevario. Danas ću spakirati stvari i preseliti se.
Kamo? Marko se uznemiri. Rekao sam da ću tjedan dana na vikendicu, smiri se. Ula, ne želim razvod!
Ali moramo. Neću čuti svoje ime s tvojih usta. Ula, Jula. Tvoja crvenokosa sekretarica će mi stalno biti u mislima. Ne želiš mi slomiti živce. Posao mi je već stresan. Radim i s djecom.
Gdje ćeš ići? Ostani u stanu.
Što mi treba tvoj stan? Imam vlastitu kuću.
U tej pustinji? Stara drvena kuća?
To je moja kuća. Kraj.
Kuća je ostala od roditelja i ispunjava me tugom. Želim plakati. Mnogo sjećanja, ništa drugo osim ustajalog mirisa.
Prijateljica Željka, koja je stalno priželjkuje, kaže:
Ne možeš ovdje živjeti, Ula, ne glupi. Vrati se u stan. Prodaj kuću, uzmi hipoteku. Možda ćeš nešto naći.
Ne gledaj tamo, preboljeli smo. Ne mogu. A ti bi?
Ne znam kako bih se ponašala na tvom mjestu.
Prođem kroz kuću i otvorim sve prozore.
Uostalom, ovdje se može živjeti. Kuća je čvrsta. Do grada je petnaest minuta autom. Čini se da su gradski ljudi ovo naselili. Mnogo je izgrađenih kuća, komunikacije su vjerojatno već postavljene. Nisam ovdje bila pet godina.
To je, ali koliko posla! Trebamo odmah živjeti. Možda ću malo ostati?
Gdje? U štogu?
Seka je otišla na odmor kod moje majke žali se Željka. Možeš ostati u njenoj sobi do jeseni.
Dijete soba je nedirljiva, što si to, majko? I učiteljica.
Ma daj, ne brini Željka odmahuje rukom.
Osjetiš li taj miris? iznenada pitam. Miris trave, vrta, djetinjstva.
Da, trava je rasla, treba je pokošiti. Ula, ne uspiješ.
Razriješim se. Mogu naručiti ekipu da iskopa parcelu. Imam ušteđevinu. Dovoljno, mislim. Pet godina sam živjela na Markovom novcu kad je otvorio privatnu ordinaciju. On je moj plaćeni iznos tretirao kao zabavu. Govorio mi je da štedim za zabave.
Dobar muž uzdahne Željka.
I ja sam tako mislila. Ali to je drugo. Teško mi je u duši.
Znam.
Ne možeš ni zamisliti. Mislila sam da ćemo Julu izvaditi prednje zube, a Marko će joj napraviti nove. Ali ona je mlada, zdrava, neću joj oduzeti zube.
A ti si starija i bolesna? pocrni Željka. U četrdeset život tek počinje.
Kako to objasniti Polini? Ne želim misliti o tome. Razvod ćemo objaviti. Ne želim da ona odustane od studija, da dođe i pokušava me pomiriti. Ne želim.
I to je razumljivo. Dvadeset godina ste zajedno. Nije li to žalosno?
Žalosno kao pčela u repu. Odlazi.
Oštra si iznenadi Željka. Mislila sam da ćeš plakati.
Nećete me uhvatiti.
To je stres koji te slama.
Možda. Dobro. Htjela si mi pružiti podršku? Uzmi kantu. Idemo povući vodu. Očistit ću podove, prozore, pročišćavati prašinu.
Bilo bi bolje da živiš u hotelu. A zatim
Ne, stvarno ću se boriti s ovom kućom.
Zašto ne? To je kuća mojih roditelja. Neću je rušiti niti prodavati.
Mogli bismo unajmiti dizajnere i graditelje, srediti sve. Ovo je naša zajednička stan.
Ne želim ostati.
Nećete li podijeliti? pita Marko.
Mislim da će nas Marko s djecom ostaviti, pošto ima vikendicu. Polina će odlučiti. Uglavnom je to njezin stan. Nemam ga.
Marko je srušio tu vikendicu, pretvorio je u luksuzni vila, trebao bi ga dati vama. Tu su WC i voda.
I ovdje će sve biti. Dosta se žališ, nema ti podrške Ako se ne predomisliš
A bunar?
Ne volim bunare. Volim šetati. Pogledati okolinu.
Nakon što smo otišli, shvatimo da je stara kuća zamijenjena novim, lijepim domom iza visokog zida.
Nije me iznenadilo sarkastično kaže Željka. Prošlo je toliko godina. Gledaj kako se vaše kuće nalaze jedna pored druge. Sigurno će se širiti.
Odakle to znaš?
Prođi oko kuće. Imaju zidove sa tri strane, a uz tvoju samo kolce. Vjerojatno traže vlasnika, a ti si tu.
Možda još nisu postavili zid.
Pa, pa. Pogledaj, auto dolazi. Vlasnici se još ne vide.
Željko, pričaj mi priče.
Život ponekad je zanimljiviji od priča. Pogledaj onog tipa, ne izgleda loše.
Željka, šuti. Brinem se za razvod i izdaju. Nemam vremena za muškarce.
Što onda stojiš ovdje, zalepljena?
Pitati ću tog tipa gdje je vodovod, trebam vodu.
Pa, dobro.
Čovjek koji se naziva Arsenije, stoji pokraj automobila, ruke u džepovima, ne klimne glavom. Željka ga tiho promatra, ali on ne odgovara.
Na kraju čovjek kašlje.
Što vam treba? pita.
Drvo za ogrev, odgovorim ja.
Čovjek se pomakne s pete na prste.
Možemo li ga pripaliti? Niste li vi vlasnica ove kuće?
Da, ja sam. Prije je bila vodovodna crijeva. Trebam vodu.
Oprostite, nema više crijeva.
Idem do svog bunara.
Zašto ne otiđete odmah?
Ne volim bunare, jasno?
Imaš li pitku vodu? šapne Željka.
Da, nisam lud.
Idite kući. Samo se brineš.
Ujutro me probija vrištanje svinja. Kao u djetinjstvu, ali u kući nema mirisa peciva. Nitko ne prolazi, nitko ne zatvara vrata. Suze mi ponovo naviru. Zašto sam došla ovdje? Vjerojatno stres.
Odjednom čujem vrištanje. Odakle svinja?
Čuju se i koraci. Čujem kako netko šeta vani po travi.
Hej, tko je tamo? Zovem policiju!
Ne bojte se, susjed sam. Trebam vašeg Hektora.
U pidžami izlazim na verandu.
Koji Hektor? Što me zavaravate?
Hektor! viče čovjek iz gustog grma.
Trava se pomakne, čuje se ociljevanje i iz grma se pojavi crni prasac.
Hektor, ne boj se, izađi, idemo kući, budalo.
Prasac izlazi iz trave, maleni i crni, koji nikada nisam vidjela.
Pasmina?
Iskreno, ne znam ništa o prasicama.
Što želite s njim?
Nije moj. Došao je na moj zemljište i nastanio se u šupi. Cijelo selo tražim, nitko ne traži svinje. Zavezao sam se s njim, stvarno. Nije htio da ga ubiju, pa ga vraćam.
Kako ste završili u ovom selu?
Što? Ovdje je priroda, svježi zrak, tiho, grad je blizu. I vi niste seljaci.
Kako ste to zaključili?
Prvi put vas vidim za tri godine, a vaš vrt je prekriven travom. I još, lijepa ste.
Dobro, čovječe izričem Ostavimo ove stvari po strani. Imam razvod za tjedan dana, stres i psihozu. Mogu i povrijediti. Ovdje sam odrasla, svinje su bile svuda. Prestanite gledati moje ruke. Mogu s pilom od bora srušiti brezu.
Hektor, idemo, opasno je ovdje. Ne paničite. Još nisam postavio ogradu i vašoj travi se sviđa Hektor.
Djecu i životinje ne povređujem. Doviđenja.
Sutra me budi plač psića. Kaos. Svinje, susjedi, psi Došla sam ovdje da budem sama i razmislim.
Cijeli dan nisam ništa radila. Šetala sam po okolici i otišla u lokalni supermarket. Niko nije došao da iskopa parcelu. Pa, iskopaću, i što? Neka trava raste.
Plač se ponovi ispod prozora. Izađem na verandu i vidim štenad.
Sused dugo ne otvara vrata, počinjem se nervirati. Konačno se brava otključa i pospani susjed pojavi pred mnom u pidžami, gotovo kao ja. Pored njega se gura Hektor.
Je li to vaš štenac? upitam ga.
Kako to znate?
Nemaš ogradu, svinje i psi slobodno dolaze.
Ne želite li zadržati štenac? U ruralnoj kući pas je potreban. Idem ovaj tjedan u azil za pse.
Nikad nisam imala psa. I vi ste riješili svinju.
Pa, uzmem ga kao susjedski dar. Hvala. Kako ga zvati?
Neka bude Ars. Lijepo zvuči.
Ne, ja sam Arseni, ne može biti isto. Nemojte zvati psa po svom imenu.
Onda neka bude Čuk. Hektor je već tu. Tvoj pas će štupati.
Čuk i HektorUla je, s blagim osmijehom, prihvatila novi početak, znajući da će se sve polako stabilizirati.
