31.svibnja2026.Danas mi se dogodila situacija koja me natjerala na duboko razmišljanje, pa sam to zabilježio u dnevniku.
Dok sam se šetao glavnom ulicom u selu Gornji Vukovar, predamnom je stala crna ŠkodaOctavia. Vrata su se naglo otvorila i iz njih je izbačen pas. Nisu ga ni pustili da izađe samo su ga odgnuli brusno, kao da su odbacivali vreću smeća.
Pas je bio rđav, mršav i s uplašenim očima. Uz njega je odletio i star, izlizani tepih koji je uzlupan u prašinu s ceste. Vrata su se odmah zatvorila, auto je odjurio i nestao u daljinu.
Marija Ivanović, susjeda s dvorištem, stajala je uz kanticu s oguljenim krumpirom za kokoši kad je primijetila automobil. Pogledala je u nebo, a zatim u crni Škodasvoju, i u sljedećem trenutku vidjela je kako se pas izbačen iz auta kotrlja po sredini ceste.
Kantonica s krumpirom skliznu iz ruku, a ljuske se razleću po travi. Pas, ružnog krzna, sjedi nepomično, samo gleda u smjeru automobila, kao da čeka da se vratimo, da nam otvorimo vrata i pozovemo ga nazad.
Jesi li vidjela to? iz susjedove dvorišne ograde izvela je Zinka Petrović, mašući rukama. Što su ti ljudi učinili?
Vidjela sam, odgovorio je tiho Marija.
Nelikvidni ljudi!, viknula je Zinka, pljuvajući prema udaljenom autu. Ubojice životinja! Baš kao da su ga bacili kao maramicu!
Uskoro su se pridružili i ostali susjedi, a tračevi su se širili brže od vjetra.
Što im se dogodilo? pitala je netko.
Vjerojatno su to bili gradaši, iz Zagreba, šapnuo je drugi. Zašto su ga bacili? Tko ga je trebao imati? Vjerojatno je star.
Svi su sažalijevali, ali nitko nije poduzeo korak. Pas je i dalje sjedio pored tepiha, čvrsto vezan za mjesto.
Marijo, zašto ne pomogneš? Hranimo kokoši!, izbodla je Zinka. Marija nije odgovorila, samo je krenula prema cesti.
Gdje ideš? uplašila se Zinka. Možda je luda!
Nije luda, odvratio sam tiho. Znaš li kako to znam? pomislio sam. Znam.
Polako sam hodao, pazeći da je ne zastrašim još više. Pas je podigao glavu, pogledao me oprezno, ali nije pobjegao.
Evo nas, rekla sam tiho, sjedeći na travi nedaleko od njega. Nije li ti i tebi sada bezdomno?
Pas je šutio. Laganim pokretom ispružila sam ruku. On je nju njušio, potom polako liže prste toplim, grubljim jezikom.
U tom trenutku osjećam kako se nešto u meni otapa, prvi put u mjesec dana.
Hajde s nama, šaptala sam. U dvoje nam neće biti tako strašno.
Ugrabila sam izlizani tepih za psa je bio posljednji komadić njegove prošle priče. Pas je nesigurno ustao i krenuo iza mene, a susjedi su gledali kroz ograde:
Je li poludjela? Što joj treba taj pas?
Ne obazirao sam se na njihove riječi. Pas je držao udaljenost od dva do tri metra, stalno se osvrćući, nadajući se da će se njegovi bivši vlasnici vratiti.
Nigdje nije bilo automobila, samo prašnjavi put i povremeni pogledi kroz čavle.
Otvorio sam vrata dvorišta. Pas je stajao na pragu, nesiguran da li da uđe.
Uđi, rekla sam tiho. Ne boj se.
Polako je zakoračio, a ja sam raširio tepih u hladovini. Bio je isti, prljav, ali poznat.
Ovdje ćeš ostati dok se ne privikneš, rekla sam. Pas se uvalio u krug, glavu položio na moje koljeno i stalno je gledao prema vratima.
Cijeli dan je ležao bez puno pokreta, pio vodu, jedva je pojeo, a oči su mu stalno tražile izlaz.
Neće se vratiti, govorila sam. Bacili su ga i zaboravili.
Pas je i dalje čekao, nego nije vjerovao.
Dodatni susjedi prolazili su tražeći sol ili šibice, ali i samo da bi bacili pogled na nas.
Marijo, stvarno ga ostavljaš? upitala je Zinka, gledajući psa.
Ostavljam, odgovorila sam.
Zašto? Bit će ti teško. Hraniti ga, šetati ga.
Nije mi teško, rekoše drugi.
Sada kad je muž, Petar, preminuo, ti si jedina u kući, šapnuo je stariji Vasilijević, šef sela.
Do kraja dana pas je počeo otvarati svoje srce. Polako se približavao, legao na moje noge, mahao repom, bojao se, ali i vjerovao.
Sada si dobra, mazala sam ga. Moja je ljubav.
U noći je tiho zavijao zvuk koji je odzvanjao poput poziva. Ležao sam i slušala, shvaćajući da pas žali za izgubljenim životom i ljudima koji su ga napustili.
Krajnja greška, pomislila sam, oni su ga bacili, a ja ga još čekam.
Razmišljala sam o vlastitim godinama provedenim s Petrom, kako sam trpila njegove vrištavice i razočaranja, a sve dok ne dođe smrt, čekala sam da se nešto promijeni.
Ujutro je došla moja kćer, Olja. Ušla je u kuću, pogledala kritično:
Mama, što je ovo? Pas?
Pa, pas.
Zašto?
Znaš, nema mi ništa drugo za raditi.
Imaš li još nešto? Nije ti zdravlje dobro, a ti još uzimaš životinju!
Nisam odgovorila, nastavljajući s pripremom krumpira za večeru.
Olja je uporno tražila da ga dam nekom azilu.
Ne dam ga, uzviknula sam.
Zašto?
Jer ga trebam.
Olja je zastala, a ja sam se okrenula, ne želeći da vidi moje suze.
Mama, stvarno ne trebaš to, rekla je, grleći me nespretno. Mi smo zauzeti posao, djeca.
Znam da ste zauzeti, promrmljala sam.
Olja je pomazala psa.
Kako se zove?
Ne znam, još nema ime.
Ružna je, zovimo je Ružica?
Preslabo, rekla sam. Liskara?
Liska, predložila je.
Liska? nasmijala sam se. Može.
Pas je mahnuo repom, kao da se slaže.
Sutra se ponovno pojavila crna ŠkodaOctavia, ista kao i jučer. Dva mladića, muškarac i žena, izlazili su iz auta, obučenii u skupocjene jakne.
Dobar dan, rekao je muškarac. Došli smo po našeg psa.
Koji pas?, upitala sam.
Naš, ružnasti. Govore da ste ga uzeli.
Uzimam, odgovorila sam.
Uzimamo ga, nastavio je on, jer je progutao moje nove cipele kožne, za sto eura!
Slušao sam kako mi srce lupa.
Trebaš ga poučavati? Bacili smo ga da bi shvatio?, iznenada su rekli.
Da, progutao je moje cipele, nastavi žena, šireći oči. Zato smo ga ostavili na cesti da nauči lekciju.
Ali on je čekao na nas! uzviknuo je muškarac. Pokazat ću vam gdje je.
Ne dajem ga, rekla sam čvrsto.
Što?, iznenadio se on. Imam papire, rodovnik. On je naš!
Vlasništvo!, uzviknula sam, držeći suze pod kontrolom. Pričate o živom biću kao da je stvar. To je život, a ne predmeti!
Naš je pas! Ako ne daš, doći ćemo silom, zaprijetio je.
Uto je došao stariji Vasilijević, poštovani seljak.
Vidio sam kako ste ga bacili za cipele, reče. Nije to učinak, to je zločin!
Masa se podigla, ljudi su počeli viesti glasno.
Životi!, vrištala je baka Klavdija, ne bacajte životinje!
Muškarac se pokušao obraniti: Imamo dokumente!
Imamo svjedoke!, povika Vasilijević. Svi smo ovo vidjeli!
U tom trenutku muškarac je izvukao mobitel i počeo zvati policiju.
Zoviš policiju zbog psa?, nasmijala sam se tiho. Mislite da je to novac?
Da, iznenadila je žena, pet tisuća eura za brigu!
U tišini je odjeknulo škripanje vrata. Glava Liske, psa, iskočila je iz zaklona i zakucala se u nas.
Evo ga!, uzviknuo je muškarac, prepoznala nas je!
Liska je zatreperila i sklonila se uz mene.
Neće otići, reče Vasilijević. Užasava ga vas.
Dom je sada moj, rekla sam, ne kod vas.
Muškarac i žena su se razmijenili zbunjene poglede. Vratit ćemo se s policijom, zaprijetio je.
Svi ste svjedoci, potvrdila sam, glasom punim odlučnosti. Svjedoci smo.
Nakon kratkog duge priče, muškarac je završio s posljednjim zlobnim pogledom i napustio nas. Uzeo je auto, zakucao vrata i odjurio, prah se podigao u spiralu i nestao iza zakrivljenog puta.
Stajala sam i grlila Lisku, suze su tekle ali bile su suze radosti.
Dobro je, Liska, šapnula sam dok je legla na moje koljeno. Ostajemo zajedno, u dvoje.
Liska je zaspala, a nebo se ružičarilo dok je sunce zalazilo iza sela. Tišina je bila poput zagrljaja.
Kasno navečer, dok sam sjela na klupu ispred kuće, Liska je blago šapnula u snove. Pomislila sam na sve što sam prošla i zaključila:
**Lekcija** koju sam iz ove priče izvukla je da se prava hrabrost ne mjeri snagom, nego sposobnošću da se zaštiti onaj koji ne može govoriti za sebe čak iako cijeli svijet kaže ne i pritiskaju te da odustaneš. Živimo u zajednici i svatko od nas nosi odgovornost za slabije među nama.
