Moja zakasnila ljubav Prvi put sam se vjenčala sa pedesetpet godina Prošlo je pet godina od dana kad smo slavili vjenčanje. Sada imam šezdeset, a suprugu šezdeset i pet. Ništa ne iznenađuje; sve se može dogoditi u ovim vremenima. Ono što je nemoguće je da je to moj prvi brak i njegov prvi.
Zamislite: nikad nisam planirala udati se. Ni u snu! Još kad mi nije bilo ni dvadeset, moj prvi dečko, Stjepan, napustio me. Završio je našu vezu dok sam bila u petom mjesecu trudnoće. Prvobitno sam, Bože milostivi, razmišljala da se izvučem iz života. Ali skupila sam hrabrost, zaklela se da se nikad neću udati. Nije mi bilo želje da se još jednom uzamori gubitak da se netko pojavi, a zatim pobjegne pri prvoj prilici.
I držala sam se svoje riječi. Kći je odrasla, vjenčala se, dobila unuke, a ja sam, uporna kao magarac, nosila sama svoju usamljenost. Muškarci su pokušavali upoznati me i to u velikom broju. Ali moj karakter je takav da kad nešto odlučim, ne skrećem s puta. Samoća me pretvorila u grubog, ne ženstvenog čovjeka.
Sudbina je ipak nestašna. Želim vam ispričati kako je jednom čovjeku ipak uspjelo da me povede pod breme.
Kad sam otišla u mirovinu, kao i većina umirovljenika, posvetila sam se vrtu. Od roditelja sam naslijedila mali vikendkućicu s parcelom izvan Zagreba, u blizini Samobora. Do kuće sam dolazila električnom vlakom, put od oko sat i dvadeset minuta, pa sam uvijek nosila časopis s križaljkama vrijeme je brzo prolazilo.
Jednog jutra, na stanici, u vlak su se ukrcali muškarac i žena očito bračni par te niskog rasta stariji gospodin. Svi su šutjeli. Tada sam čula kako žena, nesigurno, reče:
Ante, možda bismo mogli svratiti kod djece, pomoći im? Ti si otac
Ali glas joj je odjeknuo pod glasnim uzvicima muža:
Što ti pričaš, glupa! Želiš da se kotam pred tim idiotima?!
Ubrzo je uslijedila oštra psovka upućena prema ženi i djeci. Podignula sam oči i zaledila. To je bio Stjepan isti onaj koji me napustio dok sam bila trudna. Nije se puno promijenio; samo su mu lice i obrve nabacale bore i ljutnju. Velik, grubi, kao i prije. Stjepan me nije prepoznao, ali je primijetio moj pogled i vikao:
Što ti gledaš? Okreni se, da ti ne zalijem oko!
Moje tijelo se ukočilo, sve se zamrznulo. Odjednom se sve promijenilo. Mali čovjek nasuprot, odlučan, ustao je i stao između mene i Stjepana:
Ako ne prestaneš omalovažavati žene, doći ćeš u sukob sa mnom. Čovjek koji tako govori prema ženama nije čovjek, nego ništa više od bedaka. Savijam te u rogu ovaca!
Uplašila sam se: Stjepan je mogao jednako lako stisnuti njega. Ali on se odmah nasmiješio, zategnuo ramena i nešto mutno promrmljao. U tom trenutku shvatila sam: pred sobom nemam heroja, nego običnog kukavice koji vrišti samo na žene. A ja sam kroz njega cijeli život razbijala sebe! Suze su se slijevale po licu. Sve je prolazilo kao brzi film: trideset godina u par sekundi.
Nakon još dvije stanice Stjepan i njegova žena ispratili su se, a ja sam propala u suze. Praznina i gorčina zahvatili su me.
Čak ni suze ne kradu tvoju ljepotu, rekao je moj zaštitnik s osmijehom. Od tada više mi nije izgledao mali. Preda mnom je stajao pravi čovjek. Zvao se Franjo Borović, bivši vojnik.
Tako smo se upoznali. I odjednom sam po prvi puta nakon toliko godina poželjela biti u braku. Željela sam biti voljena žena.
I tako se i dogodilo.
Franjo i ja živimo sretno. Život, kako se čini, mudro postavlja sve na svoje mjesto. Nije važno koliko imaš godina. Čak i u jesen života može doći ljubav i donijeti pravo sretanstvo.
