— Rekla sam ti — kuda si odvela novac, tamo i večeru idi! I doručak, usput, također, — izjavila je supruga i sela u stolicu za kukičanjeKad je podignula prekrivenu košulju, otkrila je da je novac nestao, a umjesto njega ležala pismo s natpisom: “Ispod svake potrošnje krije se pouka.”

Ljubo! Jeste li kod kuće? pozvǎ se Lidija, ulazeći u stan.

Ja sam u kuhinji, odgovorí Lidija.

Tog dana je došla kući ranije i započela pripremu večere.

Vlado se presvukao, operao ruke i ušao u kuhinju.

Zašto se ne hvališ? upitá je.

Zanimljivo, što bih ja uopće trebao hvaliti se? iznenadí se Lidija.

Na putu kući sretô sam Ritu iz vašeg odjela. Rekla mi je da su vam danas uplatili kvartalni bonus. Dobar je, stvarno dobar.

Uplatio, da? A ti od toga imaš kakvu radost?

Što bi ti, ja ti juče reko: majka je zvala, tražila je od Zore da pomogne s hipotekom. Ti si rekla da nemamo para. Sad ga imamo. Dajmo Zori deset tisuća kuna, predloží Vlado.

Za što to? upitá Lidija.

Ne preuveličavaj, ti sama znaš da Zori jedino teško plaća hipoteku. Sad ću nazvati majku, reći da ćemo joj prenijeti novac kaže Vlado i posegne za telefonom.

Čekaj! Stani! Jesi li mi ikada rekla da ću plaćati hipoteku za tvoju sestru? prekine Lidija.

Pa zašto ne pomoći ako imamo novac? pitá je.

Počnimo s tim da novac nije u nama, nego u meni. To je bonus koji sam zaradila naporno radeći tri mjeseca!

Misliš li, Vlado, da sam cijeli dan od ranog jutra radila samo da bi tvojoj sestri učinila uslugu? Nema li u tome druge svrhe?

Ljubo, ali ona ima djecu!

Vlado, i ja imam dijete. Vara je naša kći. Ako se sjećaš, ona studira drugu godinu na fakultetu i živi u studentskom domu u drugom gradu.

Svakog mjeseca joj šaljem novac za život. A ti si ikad svojoj kćeri dao i kunu?

Znam da joj pošalješ.

Možda bi joj jako značilo da otac pošalje barem tisuću za čarape, zar ne? upitá Lidija. A tvoja sestra, prije nego što se uplete u hipoteku, trebala je razmisliti hoće li je moći otplaćivati.

Ali joj je banka odobrila, podsjetí Vlado.

Točno. U banci rade pametni ljudi koji znaju računati. Izračunali su da Zori mora biti dovoljno novca. A ako nema, gubi ga na pogrešan način.

Na primjer, prečesto odlazi u kafiće i salone umjesto da otplaćuje kredit. Zato neću plaćati njene izdatke!

U večernjim satima Vlado čuje kako Lidija telefonom govori majci da joj je upravo prebacila osam tisuća kuna.

Zanimljivo: nemaš novca za Zoru, a majci hvala, uzvrati mú muž.

Pa, Vlove, majka mi je slomila protezu, mora ići kod zubara. Njena mirovina nije velika. To je moja majka, a Zora mi je strana osoba, objasni Lidija.

Zapravo Zora je moja sestra! podsjetí Vlado.

Točno: tvoja, a ne moja. Koje prigovore imaš na mene?

Pa, ako tako, preuzmem plaću prekosutra i sam ću prebaciti novac Zori, kaže Vlado.

Ma, molim te. Prvo pošalji, kao i uvijek, deset tisuća na kućni račun, odgovori Lidija.

Ljubo, želim te pitati: deset tisuća nije malo? Ne može li biti manje?

Može i manje, ali onda za večeru ostaju tjestenina s kečapom umjesto domaćih odrezaka ili šnicli. Možeš i ne plaćati režije i ne kupovati deterdžent, nasmiješila se Lidija.

A nije li moguće štedjeti tako da i odresci i sve ostalo budu na stolu?

Probaj ako želiš. Ako ti uspije, uzet ću iskustvo, rekla je Lidija.

Tako je razgovor završio. No Vlado, misleći da Lidija neće ispuniti svoju prijetnju, prebacio je gotovo cijelu plaću svojoj sestri.

Pogriješio je. Sljedećeg dana, vraćajući se s posla, nije našao ni traga večere u kuhinji.

Ljubo, što imamo večeras? upitá.

Pogledaj u hladnjak, odgovori Lidija.

Vlado pogleda u hladnjak: prazno je. Samo na vratima stoji usamljena bočica kečapa, a u ladici za povrće leže dva smotana jabuke.

Ljubo, ništa ovdje nema.

Stvarno? Što bi trebalo biti? Jesi li nešto tamo stavio? pita Lidija. Zar ne znaš da da bi izvukao nešto iz hladnjaka, prvo moraš nešto unutra staviti?

Dosta, gladan sam, reče Vlado.

Pretpostavljam. Ali upozorio sam te: gdje god odneses novac, tamno ide i večera. I doručak, usput, također, izjavila je Lidija i smjestila se u stolicu uz svoj kukičasti rad.

Vlado je morao otići do majke.

Sljedećeg dana svekrva, Nina Vlatković, sama dođe odgojiti snahu.

Nakon duge tirade svekrve, Lidija odgovori:

Beskorisno ste se trudíli, Nina Vlatkoviću. Ništa novo nisam čula. Znam da sam loša žena. Možda da Vas, Vlade, pošaljem k vama? Zašto bih ja bila takva njemu?

Ne zbori gluposti! Vjenčala si se, živi s mužem! odgovori svekrva.

Jasno je. Ja sam kriva! Ali stan mi je dobar, plaća mi je super, bonus je tu! Jedina smetnja: ne želim dijeliti s vama i Zorom!

Pa ste odlučili isprazniti mu džepove? Držite ga cijeli mjesec sami. Znajte: ne jede kobasice, pa ni piletinu!

Za večeru ću pripremiti odreske s pečenim krumpirom i salatom. Možda i punjene kupusove listove samo više mesa stavite. I sami ćete prati njegovu veš.

Lidijo, jesi li luda? Živjeli ste nekad i prije! iznenadiše svekrvu.

Živjeli, ponekad i prilično dobro, odgovori snaha. Dok niste zakucali nos u naš život. Zoru s Grgom razvezao, a sad se hvataju za nas?

Što pričaš? Koga sam razveo? naljuti se Nina Vlatković.

A tko drugi došao bi? Djevojke nam kvare živce: Goran je takav, Goran je loš! Ne poštuje te, zarađuje malo, obrazovanje je slabo, stan je malen i sl.

Dosta je Goran došao do naših jetra, pa je pobjegao! A Zora ostala sama s dvoje djece i neplaćivom hipotekom. Zadovoljna li ste sada?

Vjerojatno ne! Dosadilo vam je, pa ste se udružili protiv nas! Ja nisam Goran, neću dugo izdržati vratit ću Vlove, brinite se vi o njemu, tko bolje od majke? Zaista, Vlade?

Što, Ljubo! Tako nisam ni pomišljala! Ne želim se razići! Samo je majka predložila Zori pomoć, pokušava se braniti muž.

Pomoći? Znači da ćeš do sljedeće plaće živjeti kod majke ili Zore kako se oni dogovore. A ja ću razmisliti.

I Vlado shvati da Lidija ne šali. Cijeli mjesec do sljedeće plaće živio je kod majke.

Petog dana se vratio kući.

Ljubo, prenio sam ti plaću i poslao Varu tri tisuće, objaví s praga.

Iz kuhinje se širio primamljiv miris pržene svinjetine u slatko-kiselom umaku.

Idi operi ruke i sjedi za stol, nasmiješila se Lidija. Ili ćeš ići majci?

Vlado, uplašeno otvarajući oči, drhtavim glasom klimnuo. Jezik mu se zalijepio od straha. Lidija shvati da je besmisleno nastaviti s riječima i uvjeravati!

Neka je takav čin Lidije ostavio dubok trag u njegovom umu. Kad bude zaboravio, podsjetit će ga s užitkom!

Kako vam se čini Lidijina šala? Podijelite mišljenje u komentarima i lajkujte.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

five × three =

— Rekla sam ti — kuda si odvela novac, tamo i večeru idi! I doručak, usput, također, — izjavila je supruga i sela u stolicu za kukičanjeKad je podignula prekrivenu košulju, otkrila je da je novac nestao, a umjesto njega ležala pismo s natpisom: “Ispod svake potrošnje krije se pouka.”
Ești oricum cea mai bună S-a terminat nunta la sat, Daria și Mihai s-au căsătorit. Nunta la sat mereu aduce voie bună și se ține minte mult timp, iar iubitorii de petreceri găsesc mereu un colț unde să mai cinstească un pahar, fie și pe banca de la poarta cuiva. Doar motiv să fie. Daria și Mihai au început viața de familie separat de părinți, în casa bunicii lui. Mihai lucra șofer pe o „Dacie”, făcea curse la oraș pentru a aduce marfă la cele două magazine din sat. Mihai și Daria n-au fost mult timp împreună înainte de nuntă. El știa că din fata blajină și frumoasă va ieși o soție grijulie. Au fost doar două luni împreună și au ajuns repede la cununie. — Daria, hai să ne căsătorim, i-a propus Mihai la o întâlnire. — Vai, așa repede? — Ce să mai tragem de timp? Ne cunoaștem de mici, doar am fost colegi la școală — eu doar am terminat cu doi ani înaintea ta. De ce taci? Accepți? — Accept, a răspuns bucuroasă Daria. Mama Dariei a rămas mirată când a auzit de propunerea lui Mihai. — Vai, fata mamii, cam repejor băiatul s-a hotărât să te ia de nevastă, nu știu ce să zic, oare e chiar dragoste? Dar tu, ce simți pentru el? — Îmi place de el, mamă. — Ce să zic, să fie o alegere bună, că doar bărbatul trebuie să fie stâlp în casă. Ultima vreme, la sat, lumea a observat că Mitică tot mai des prindea chef de băutură. Era băiat bun, cam sfios, dar s-a luat cu niște prieteni care toată ziua pierdeau vremea și beau. — Măi, tanti Tase, ce-i cu Mitică al tău, — se minunau vecinii, — bun băiat, combinier priceput, da’ uite-l cum bea, or să-l dea afară dacă o ține tot așa. Mai multe luni, Mitică nu și-a revenit, iar mama îl certa și se ruga de el, dar nimic nu-l urnea. Când a venit vremea secerișului, n-a mai mers la serviciu și, firește, a fost concediat. Deși înainte era considerat cel mai bun combinier din sat! — Ce-a pățit băiatul ăsta, — dădea din cap bunica Evdochia când o întâlnea pe Taisia, — iar l-am văzut beat, era așa băiat bun… Nici femeia nu știa de unde-i necazul fiului. A intrat în casă, iar Mitică stătea pe canapea, bolborosind ceva-n barbă. S-a apropiat să-l audă mai bine. — Dariusha, Dănuța, de ce-ai ales să te măriți cu el… de ce… eu te iubesc… — Doamne, pentru Daria-fata poștașului e asta? — sări ca arsă Taisia, — O fi fost îndrăgostit de ea? Nimeni n-a știut. Era el retras, nu curtea pe nimeni… Chiar atunci, Daria trecea pe la poartă cu presa. Taisia i-a ieșit în cale. — Ce-ai făcut, Daria, te-ai măritat cu Mihai, iar pe Mitică l-ai lăsat să sufere? Poate de asta s-o apucat de băut! Ce-ai cu băiatul meu? Daria s-a pierdut, dar și-a revenit și a spus: — Tanti Tase, dar de unde-ai scos asta? Eu nici nu știu despre ce vorbești… — Nu știe, — cu supărare răspunse Taisia, — dar nu te vedeai cu Mitică al meu? — Nu, niciodată. Doar dacă ne întâlneam întâmplător prin sat, schimbam două vorbe, atât. Tanti, de unde ți-a venit ideea asta? Nici nu mă observa… — Nu-l vedeai, dar el te iubea… Azi am auzit cu urechile mele, rostești numele tău în somn… N-a avut curaj să-ți mărturisească dragostea, și uite-așa s-a pierdut… — N-am avut habar, — jură Daria, — nici nu-mi imaginam, zic sincer. — Era timid băiatul… — Of, Mitică… — oftă Daria. — Bine, tanti Tase, promit să vorbesc cu el, poate îl ajut să-și revină. Dupa două zile, Daria trecu pe uliță și găsi gașca pe un butuc lângă drum, cu Mitică printre ei. — V-ați gândit la băutură, — zise ea, — Mitică, și tu aici? Vreau să vorbesc cu tine. Prietenii au fugit, dar Mitică a rămas, cu capul plecat. Daria s-a așezat lângă el. — Hai, spune, de când ai asta pe suflet? — Ce anume? — se uită el. — Că mă iubești… — De unde știi? — M-am prins… Hai, spune. — De pe vremea școlii. Daria era uluită, n-a bănuit nimic niciodată. A tăcut, apoi i-a zis: — Mitică, când iubești de-adevăratelea, dorești binele omului, rămâi om, nu te pierzi în băutură. Gândește-te la mama ta, săraca se topește de griji și plâns. Ai ajuns de râsul satului. Înțelegi, Mitică? — Da, dar e greu… — Mitică, ești bărbat, adună-te și nu te lăsa doborât. Și sincer, nu-s eu mare frumusețe ca să suferi după mine! Sunt ciudată, gospodină n-ai vrea într-o mie de ani, acasă la mine e haos, și mai sunt și rea — de ce să mă iubești? Ș-apoi, dragostea ta o s-o găsești, ai să vezi și-ai să fii fericit. Lasă-ți mama să-și odihnească sufletul. Daria s-a ridicat și a plecat, iar el a rămas uitându-se trist după ea. — Oricum, tu tot cea mai bună ești… degeaba spui altceva, — a murmurat el. Trecând pe lângă magazin, Daria a văzut mașina soțului. — Ciudat, Ghiță trebuia să fie la oraș, nu trebuia să vină așa devreme…, s-a gândit și a intrat. Înăuntru, nimeni la tejghea, dar de după ușă a ieșit Tanti Tania, vânzătoarea, cu obrajii roșii și părul ciufulit. — Daria, ceva vrei să cumperi? — Nu, am văzut mașina lui Mihai, dar el parcă trebuia să fie la oraș. — Aaa…, ei, mașina s-a stricat, a mers după piese la garaj. — Aha, bine, atunci plec, — și ieși. Viața la sat curgea cum știe ea. Daria ducea ziare și pensii, dar pe Mitică nu-l mai vedea. Nici cu gașca, nici singur, și chiar se îngrijorase. Într-o zi, întinzând ziarul către Taisia, întrebă: — Tanti Tase, Mitică nu se mai vede deloc. — E acasă. A lăsat băutura, doar iese să facă ceva pe lângă casă și iar intră. E treaz, nici o picătură. Prietenii i-au trecut pragul cu sticla, dar el i-a gonit. — Mă bucur pentru el, tanti Tase, o să fie totul bine! — Să dea Domnul! Mulțumesc, Daria. El mi-a povestit că tu ai stat de vorbă cu el… Daria a râs și a mers mai departe, lăsând presa în cutii. Ajunsă la magazin, iar a văzut mașina lui Mihai. Intră și rămase blocată: Mihai o ținea în brațe și săruta pe Tania. Nu o observaseră. — Vai…, — îi scăpă, — nu v-am deranjat? Am nimerit chiar la timp… Cei doi s-au desprins. — Daria, acasă stăm de vorbă…, — rosti Mihai, rușinat, iar Tania, cu obraznicie, îi zâmbea. — Dar uite că la fix ai venit, — spuse ea, — ne-am săturat să ne ascundem de tine. Demult țin la Mihai, doar că l-am înșelat și de aia a ales să te ia de nevastă, de supărat ce era pe mine… Nu-i așa, Mihai? — el dădu din cap. — Chiar dacă te-a luat pe tine, dragostea noastră nu s-a stins. — Daria, acasă…, — încercă Mihai. — Nimic nu mai e de spus. Am văzut, am înțeles tot, — zise și a fugit din magazin. Mai târziu, mama a consolat-o: — Fata mea, te-am avertizat, nu l-am crezut eu pe Mihai, dar tu de naivă… Dar nu-i nimic, orice greșeală se repară. Ai să vezi, o să fie bine. Și vestea despre divorț s-a răspândit în tot satul Daria a depus actele de divorț. Satul e mic și nimic nu se ține ascuns — era clară aventura lui Mihai cu Tania. Soția află ultima, mereu. Despre divorț s-a dus vestea repede. — Mitică, am o noutate pentru tine, — intră mama de la magazin. — Daria divorțează de Mihai, el o înșela cu Tania. Hai ridică-te, nu mai zăcea — du-te caută serviciu, combinierii au nevoie de tine! L-am întâlnit pe șeful tău, Mărunțelu, a zis că abia așteaptă să revii, că a observat că nu mai bei. — Mamă, știam eu că Mihai o să… Dar ce puteam face, nu m-ar fi crezut Daria. Nu a trecut mult și iar s-a auzit pe uliță: — Ați auzit, Mitică și Daria, fata de la poștă, se căsătoresc! Nuntă curând — Taisia e toată un zâmbet, a întinerit de bucurie! — Bine face, Mitică e băiat liniștit, o să fie soț bun pentru Daria, uite că s-a lăsat de băutură, — a aprobat vecina Valentina. — Iar Mihai cu Tania — ce să spun, nu trebuia să se-nsoare cu Daria, că de mult se ținea după Tania, dar o să vadă el și-amarul cu ea, — decretă băbuța Evdochia. Mitică a venit acasă și s-a pus la masă. Soția punea borșul, așeza chiftele pe masă, și scotea cozonacul din cuptor. S-a așezat cu voie bună lângă el. — Priceless borș, Dănuța — mânca cu poftă Mitică. — Dar nu ziceai că nu ești bună gospodină, țin minte… — Oi fi, Mitică, și rea pe deasupra, — a râs Daria. Dar el, privind bucătăria curată și plină de căldură: — Eu mereu am știut că tu ești cea mai bună! — Ah, Mitică, să-ți spun: sunt însărcinată, — i-a șoptit soția, iar ochii lui s-au mărit de fericire. — Daria, vorbești serios? Ce bucurie! Vezi că ești cea mai bună!, — și-a luat soția în brațe și a sărutat-o. Daria a născut o fată, iar peste trei ani, un băiețel. Toți erau fericiți, mai ales soacra Taisia, care nu-și mai găsea locul de fericire. Și viața și-a urmat cursul…