Sjedeo je na klupi ispred autobusnog stajališta, baš kako umorni ili lutajući psi obično ne sjedaju već nasuprot, čvrsto na uzdignutoj klupi. Sjedio je kao čovjek opušteno, samouvjereno, pažljivo. U blještavom snijegu treptao je pogledom prema cesti, ponekad podignuo glavu i pregledao prolaznike, kao da traži nekoga. Nije se ganio, nije lajao, nije pokušavao se približiti nikome samo je sjedio i čekao. To je bilo čudno gotovo ljudski.
Mama, pogledaj! povukao sam joj rukav. Mali pas!
Bio je malen, koštan, s velikim ušima, pomalo čupav i nespretan, kao tinejdžer koji još nije savladao svoje dugačke udove. No najviše su me zaintrigirale njegove oči umorne, ali ne prazne. Imale su neku dubinu koju riječima ne mogu opisati, a ipak se odmah osjeti.
Mama ga je pregledala jednim pogledom i uzdahnula umorno:
Ne diraj ga. Vjerojatno ima buha. Nije cijepljen. Ne možemo ga staviti u autobus. Ako mi odemo, on će i on odlaziti.
Ali došao je prvi autobus, zatim i drugi a on je još uvijek tamo. Premještao je šapu na šapu, ponekad se okrenuo, ali nije pomaknuo nijednu krpu s mjesta. Kao da samo čeka. Kao da bira nekoga od prolaznika. Kad mi je pogledao u oči, čuo sam u mislima: Zar me nisi dovela ovdje zbog mene?
Mama, molim te još nisam mogao odraslo moliti. Samo sam gledao s suzama u očima, srce mi je stezalo. Umrzat će
Mama je stegnula usne, podignula pogled prema sivoj nebu, zatim natrag na psa. Duboko je izdisala:
Ako do večeri nitko ne podigne, odnijet ćemo ga kući. Ali znaj, to je tvoja odgovornost. Ako otac bude ljut, morat ćeš mu sve objasniti.
Nagnuo sam glavu kao da se time odlučuje sudbina nečijeg života. Vrativši se na klupu, skinuo sam šal, ušuškavao se pod njega kao pod pokrivač. Nije se bunio. Samo je tiho izdisao poput djeteta i sakrio nos u moj kaput.
Kod kuće je pojeo tiho, brzo, pohlepno, kao da ga boli gledati. Nije bilo radosti bila je to očajna žudnja. Svaki mrvice, svaki zalogaj činilo se kao zadnji mogući spas.
Zatim se smotao na starom kaputu i zaspao. Kao da je napokon rekao: Dosta je bilo trčanja, skrivanja, nadanja. Sad samo… spava.
Kako ćemo ga nazvati? upitala je mama, stavljajući praznu zdjelu na stol.
Zamislio sam i iznenada se sjetio:
Danas je 12. travnja.
I?
Goran, odgovorio sam.
Mama je iznenađeno podigla obrvu:
U čast svemira?
U čast prvog. On je moj prvi heroj. I stvarno je heroj.
Mama se nasmiješila, ali ime je ostalo Goran.
U početku nije bilo lako. Mačka je iskočila kroz vrata i zavalila se u komodu. Djedica je odmah proglasio da je sada paslji miris u kući. Otac, tada na službenom putu, nazvao je preko telefona i otkrio da je alergičan, pa su svi pobijeni. Sve to sam slušao, klimao glavom i nisam odustao.
Goran se ponašao gotovo savršeno. Jedva je lajao, nije tražio pažnju, nije žvačao cipele. Samo je bio uz mene. Stalno. Mirno. Kao da mu je dovoljno znati da smo tu.
Rastao je. Uši su mu postale veće, noge se izdužile, oblik mu je postao kvadratast, ali i dalje dirljivo šarmantan. Kad bih se vratila iz škole, čekao me pri vratima nije skačio, nije lajao, samo me gledao u oči i pitao: Kako ti je prošao dan?
Točno je osjetio moj raspoloženje. Kad sam bila bolesna legnuo je uz mene i ne pomicao se. Kad sam plakala zbog problema donio je lopticu. Kao da je rekao: Ne žalosti se, igraj se s nama. A kad bih se posvađala s nekim sjedio bi mi na krilu i zagrlio me. Samo je bio tu.
Zima je bila prava zima. Vjetrovi su nosili snijeg u vatri, ledene temperature, a rijeka Sava iza škole bila je prekrivena debelim slojem leda svi su klizali: djeca, odrasli. I mi s Goranom skoro svaki dan tamo. Bacao sam mu snježnu kuglu, on ju je uhvatio i trčao po ledu. Bilo je fantastično.
Jednog dana sam išla sama. Prijateljica je imala groznicu, mama je zakasnila s posla. Velike pahulje padaju, oko mene bijeli je tišina. Samo su moje korake krckale po tvrdom snijegu.
Goran je trčao ispred mene, vijugao kroz grmove. Prišao sam bliže rijeci. Led je bio gladak, prekrasan, s malim pukotinama ali činio se čvrst.
Zakoračio sam. Još jedan korak. I onda škripa.
Nije bilo ni sekunde da vrisnem.
Voda me progutala. Hladno je probijalo pluća. Panika. Ruke su mi se izmakle, nisam mogao ni za što se uhvatiti. Led se raspao. Sve u meni vrištalo je. Ne znao sam što raditi, gdje je izlaz.
I odjednom povlačenje.
Uhvatio me za kaput.
Okrenuo sam glavu u stranu. Goran.
Zagrizao je rub kaputa, cijelim snagama me vukao. Samo je i on klizio, posrpao se, ali nije popustio. Vukao je, trznuo, cvileći, ali nije odustao.
Kako smo se izvučili, ne sjećam se. Vidio sam samo led pod nogama, svoje krvarile laktove, drhtav tijelo i njega uz mene. Mokrog, drhtavog, cijelim tijelom me grlili.
Legao je na mene. Kao da se boji da ga još jednom izgubi.
Tada su došli hitna pomoć, mama, liječnici. Odveli su me u bolnicu, njega do veterinara. Ja sam imala blagi hipotermijski šok. On je imao upalu, rane, iscrpljenost.
Spašeni smo.
Tjedan dana kasnije vratila sam se kući. Goran me dočekao na vratima. Tiho je došao, naslonio nos na moj trbuh i legao uz mene. Bez riječi. Sve je postalo jasno.
Od tada on nije samo pas. On je moj svemir. Moj Goran.
Prošla je godina. Preselili smo se. Novi stan, nova vrata s natpisom: Upozorenje, heroj unutra.
Više ne dopuštam da se ikada približi rijeci. Ni zimi ni ljeti. Kad krenem, on stane ispred mene. Gleda me u oči. Ne ljutito. Samo odlučno.
Ponekad sjedne na balkonu i gleda nebo, dugo. Kao da nešto traži.
Ponovo brojiš zvijezde, Gorane? smijem se.
Ne odgovara. Samo nasloni glavu na moje rame.
I toplo je.
Jako toplo.
Zauvijek.
Ako i vi imate svoju priču o Goranovom heroju podijelite je u komentarima. I da ne propustite sljedeću priču ostanite s nama, još mnogo toplih priča čeka na vas.
