Druga svekrva…

Druga svekrva

Kad je Mateja ušla u stan, odmah je primijetila cipele svoje svekrve, predvodeći se u predsobu poput nepozvane čuvarice. Bilo je jasno da neće biti odmora.

Dora Vjekoslava se pojavila iz kuhinje sa pogledom onog koji obžalosti nosi pred sudom.

Pa opet si kod te nevoljne starice? upitala je Kuća, muž, dijete sve je to u padu. Dobro je da sam ušla, a ne bi oni ostali gladni.

Dora Vjekoslavo, Nikola je znao da ću danas ostati duže. Večeru sam pripremila, a on samo treba da je zagrije. I bez vaše pomoći bi se snašao odgovorila je Mateja.

U tih deset godina braka s Nikolom, Mateja je navikla da svekrva uvijek nešto nije zadovoljava, a riječi joj su se čule kao radio koji vrti od zore do mraka neuhvatljive i stalno šušte.

Početak je bio težak. Dora Vjekoslava postala je druga svekrva Mateje. Prva Jelka Iva bila je taktična žena. Nikad nije ulazila u obitelj svog sina, ne davala neželjene savjete, ni se nametala.

Kad je bila potrebna pomoć, bila je tu. Mateja se sjećala kako je svekrva noću sjedila s trogodišnjom Katarinom, kad je ta mala miješala dan i noć, kako je dolazila i vodila unuku u šetnju, a Mateji govorila:

Ne radi ništa, samo se naspavaj. Luka će doći, sam će pripremiti večeru.

Kad je Katarini bila pet godina, na radnom mjestu kod Aleksandra dogodila se nesreća i Mateja je ostala udovica.

Jelka Iva, koja je izgubila jedino sina, u tom najtežem trenutku nije ostavila snahu i unuku same. Prva tri mjeseca nakon gubitka živjeli su zajedno, podupirući se.

Mateja je predložila Jelki Ivri da i dalje živi kod nje, ali Jelka je preselila u svoj stan:

Matejo, imas tek dvadeset osam godina. Još ćeš naći svoju sreću. Što bih ja stalno bila pod tvojim stopama?

Nakon tri godine Mateja je napustila Nikolu, ali Jelka Iva nije je napustila. Njeni roditelji živjeli su daleko, pa je prva svekrva za Mateju postala gotovo majka, a Katarina je rijetko čula babinu dušu.

Stoga je ponašanje Dove Vjekoslave, koja je odlučila da ima pravo raspoređivati se po Matejinom stanu kao gospodarica, duboko šokiralo Mateju.

Nakon prve posjete druge svekrve, zatražila je od muža da objasni majci da dolazi samo u posjetu i da je potrebno dogovarati dolaske i ponašati se prikladno.

Na riječ Dove Vjekoslave da želi pomoći i da djeluje iz čistih namjera, Mateja je odgovorila:

Nije mi više osamnaest. Već tada, kad sam napustila roditelje, bila sam prilično samostalna.

A nakon što sam se udala i sedam godina s mužem proživjela, ne treba mi učiti kuhati i čistiti stan. Sama mogu mnogome podučiti.

Doći ću k vama, Dora Vjekoslavo, i proći po kutovima s bijelom krpom napravit ću vam revizora.

Nikola je, po časti prema svojoj ženi, podržavao i ako se majka ponekad zapletala, sam je rješavao situacije.

U konačnici je Mateja naučila drugu svekrvu da se ne miješa u način na koji vodi kućanstvo i kako odgaja djecu. Tako je, godinu poslije drugog braka, kad je Mateja dobila sina, Dora Vjekoslava s svojim savjetima više ne ulazila u tuđu priču iako joj se to jako željelo!

Problem je bio što je svekrva imala prijateljicu koja joj stalno prepričavala kako odgaja ženu mlađeg sina.

Naravno, Dora je i sama htjela nešto podijeliti s prijateljicom, ali nije imala čega se pohvaliti. Imala je jednu slabost stalno je izvijavala Mateji svoje nezadovoljstvo jer je posjećivala Jelku Ivu i pomagala joj.

Bilo bi lijepo da joj je ta starica bliska rodbina! Dok je Katarina bila mala, Mateja ju je ljetom slala na babinu seosku kuću i to mi je bila radost.

Ali sada je djevojčica otišla u školu, a Mateja i dalje stalno dolazi tamo. Već je prošlo toliko godina! A ona joj dvatri puta tjedno dolazi u posjet tako je govorila prijateljici.

U posljednjoj godini Mateja je stvarno češće bila kod prve svekrve. Dora Vjekoslava je nazivala Jelku Ivru starom, iako je bila samo sedam godina starija od sebe.

Ali starost ne pomlađuje, a bolest ne uljepšava, pa je Jelka Iva teška bolovala. Mateja ju je posjećivala i u bolnici i kod kuće.

Stranim ljudima trošiš obiteljski novac opomenula ga je svekrva.

Ne brinite, Dora Vjekoslavo, Jelka Iva je prodala seosku kuću, pa ima dovoljno za liječenje i ne mora vam ništa posuđivati odgovorila je snaha.

Kad je Jelki Ivri postalo stvarno loše, Mateja je zaposlila njegovu njegu i uzela godišnji odmor da provodi pola dana uz nju, dok je muž bio na poslu, a sin u školi.

Ali takvi uvjeti su odgodili Jelkin odlazak tek malo nakon nekog vremena više je nije bilo.

Tada je Dora Vjekoslava pokazala veliko zanimanje za nasljedstvo prve svekrve.

Prodala je seosku kuću, ali za godinu dana nije potrošila sav novac. A mirovina joj je bila solidna sigurno je imala nešto uštede.

Dvosobni stan sigurno će pripasti nasljednicima razmišljala je Dora, ali Mateja još ništa nije pitala, bojeći se.

Umjesto toga, postavila je pitanje sinu, a odgovor ga nije rastužio.

Na koga je testament napisan? Očigledno na Katarinu ona je njegova prava unuka.

A Sveta, što zašto je sve trčala do stare? iznenadila se majka. Zamislite kako će plakati!

Ne brinite za mene rekla je Mateja svekrvi. Znam da će Jelka Iva sve ostaviti Katarini. Još sam je vodila kod javnog bilježnika prije godine.

Pa zašto si se vrtjela oko nje kad si znala da ti ništa ne može oštetiti? iznenadila se Dora. Neka Katarina i sama brine o njoj.

Pokušala bih ti objasniti, ali bojim se da ne biš razumjela odgovorila je Mateja.

U pravom trenutku nasljedstvo je zavedeno, Katarina je dobila sve dokumente o stanu i ulogu.

Odlučeno je da dok je djevojka u studentskom domu, stan iznajmljuju, a novac prebacuju na njen račun.

Kad Katarina završi sveučilište, sama će odlučiti što će učiniti: vratiti li se u rodni grad i nastaviti ovdje, ili ostati u većem gradu. Tada će taj stan prodati i kupiti novi.

Čuvši da će se stan iznajmljivati, Dora Vjekoslava predložila:

Zašto puštati strance? Još će nešto pokvariti. Neka tu vrijeme Ksenija živi.

Trideset i pet godina mlađa Ksenija bila je najmlađa kćerka Dove Vjekoslave i još je živjela s majkom. Bila je zgodna, s lijepom figurom, imala je visoko obrazovanje i posao. Povremeno su joj se događale romanse, ali brak nije našla.

Dora Vjekoslava, naravno, jako je brinula za kćer.

Zašto Ksenija ne može biti sretna? Evo Mateja udovica s djetetom, a ona je uspjela zavarati mog Nikolu! razmišljala je žena.

Smatrala je da će, kad kći ima vlastiti stan, moći se udati.

Nije bitno što je sada Katarinin stan razmišljala je. Za tričetiri godine može se sve promijeniti možda Katarina nađe muža s vlastitim stanom i tada ćemo je nagovoriti da ga da Kseniji. No o tim planovima Dora je držala u tajnosti.

Koliko je bila razočarana kad je Katarina odbila pustiti Kseniju u svoj stan!

Neće plaćati kao ostali stanari rekla je Katarina. A ja planiram u budućnosti uzeti hipoteku. Možda se preselim u glavni grad nakon studija. Pa neka se novac skuplja.

Pohlepa si, Katarina, sve si u sebi! izrekla je Dora Mateji. Vi samo o sebi razmišljate. Da je Ksenija imala stan, možda bi se udala za tri godine.

Mama, ti imaš trokvani stan. Prodaj ga, kupi jednosobni i Kseniji predložio je Nikola.

Zanimljiv ti si uzburkala se majka taj trokvani stan je moj, a vaših udjela nema u njemu. Zašto bih u starosti morala živjeti u gužvi? Cijeli život sam u tom stanu i ne planiram se seliti.

To nije Nikola koji je zanimljiv, vi usukla se Mateja u razgovor. Ne želite žrtvovati svoj stan za svoju kćer, a na drugu se otvaraš.

I tako je Ksenija ostala s majkom. Katarina je iznajmljivala svoj stan dok je studirala, a potom ga prodala i kupila novi u središtu županije.

U glavni grad je također otišla, ali samo na tjedan dana. Kao što kažu, ljepo je tamo gdje nas nema.

Što vi mislite o svemu? Javite u komentarima i dajte lajk.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

8 − 7 =

Druga svekrva…
Patruzeci de ani am auzit mereu aceeași frază, ca o coroană pe capul meu: — Soția mea nu lucrează. Ea e regina casei. Oamenii zâmbeau. Mă admirau. Uneori, chiar mă invidiau. Iar eu… eu credeam. Credeam că sunt importantă. Că sunt valoroasă. Că ceea ce fac e cea mai mare muncă din lume. Și chiar era muncă. Numai că nimeni nu-i spunea așa. Eram bucătăreasă, menajeră, bonă, profesoară, asistentă medicală, psiholog, șofer, contabil, organizatorul tuturor lucrurilor. Munceam 14 ore pe zi, uneori mai mult. Nu aveam „zi liberă”. Nu aveam „salariu”. Nu primeam „mulțumesc” de fiecare dată când ar fi trebuit. Aveam doar un singur lucru: — Ești acasă. Ești bine. Copiii mei nu au plecat niciodată la școală cu haine murdare. Soțul meu nu a venit niciodată acasă fără o mâncare caldă. Casa mea era mereu aranjată. Viața mea — dedicată liniștii tuturor celorlalți. Uneori mă uitam în oglindă și nu vedeam o femeie. Vedeam o funcție. Dar îmi spuneam: „Asta e familia. Asta e dragostea. Asta e alegerea mea.” Aveam o consolare — că totul acesta este „al nostru”. Casa noastră. Banii noștri. Viața noastră. Doar că adevărul era altul. Când soțul meu a plecat la Dumnezeu… lumea mea s-a prăbușit nu doar de durere. S-a prăbușit și din cauza realității. Plângeam. Lumea îl numea „om mare”, „sprijin” și „stâlp al familiei”. Apoi a venit ziua citirii testamentului. Stăteam ca o văduvă — cu mâinile strânse și durere în piept, așteptând măcar puțină siguranță, puțină protecție… după toți anii pe care i-am dat. Și atunci am auzit cuvinte ce m-au făcut străină în propria mea viață. Casa era pe numele lui. Contul bancar era pe numele lui. Totul era pe numele lui. Iar „al nostru” a devenit „al lui” într-o secundă. Copiii mei — copiii mei — au moștenit ce am păstrat, curățat și întreținut toată viața. Iar eu? Eu nu aveam dreptul să spun nici măcar: „E și al meu.” Din acea zi am început să trăiesc în cel mai umilitor mod — nu în sărăcie, ci în dependență. Trebuia să întreb: — Pot să-mi cumpăr medicamente? — Pot să-mi iau pantofi? — Pot să-mi vopsesc părul? De parcă nu eram o femeie de 70 de ani, ci o fetiță care cere bani de buzunar. Uneori țineam în mână lista pentru magazin și mă gândeam cum e posibil… Cum e posibil să fi muncit patruzeci de ani, iar munca mea să valoreze zero? Nu mă durea numai că sunt fără bani. Mă durea că am fost amăgită. Că am purtat o coroană din cuvinte, nu una din siguranță. Că am fost „regină”, dar fără drepturi. Și atunci am început să-mi pun întrebări pe care nu mi le-am permis niciodată înainte: Unde am fost eu în această „dragoste”? Unde era numele meu? Unde era viitorul meu? Și mai ales — de ce am crezut ani la rând că să ai proprii bani înseamnă lipsă de încredere? Acum știu adevărul. Să ai propriul venit, propriul cont, propria asigurare, propriul bun — nu e trădare față de dragoste. Este respect de sine. Dragostea nu trebuie să te lase fără protecție. Dragostea nu trebuie să-ți ia puterea și apoi să te lase să cerșești. Morala O femeie poate să-și dea viața pentru casă… dar casa trebuie să-i ofere și ei un loc — nu doar în bucătărie, ci și în drepturi, siguranță și bani. Munca din gospodărie este demnă. Dar dependența — e o capcană. 👇 Întrebare pentru tine: Cunoști vreo femeie care a fost „regina casei” și la final a rămas fără drepturi și fără propriul viitor?