Život teče u uobičajenom ritmu: odgajati sina, graditi dom, biti uz voljenog muža. Vesna je sama izabrala Marka od svih dečki samo on joj je pao u oči. Kad se Marko vratio s vojne službe, vjenčali su se. Ubrzo nakon braka na svijet dolazi sin Dario. Kako dječak raste, Vesna počinje sanjati o kćeri.
Marko, završimo gradnju kuće i rodimo djevojčicu. Imat ćemo pravi obiteljski idiličan dom, često joj govori.
Marko samo se smiješi i klima. On je spreman ponovno postati otac već sutra. Često podiže Daria na ramena i ponosno hoda selom, pozdravljajući svakog prolaznika.
Jednog dana dođe zima. Snijeg i vjetar prekrivaju ceste. Vesna gleda kroz prozor i čeka da se muž vrati, ali Marko ne dolazi. Na poslu se dogodila nesreća i on pogine.
Vrijeme liječi, govore susjedi i poznanici Vesni. Nisi jedina. Plakaj, a zatim, vidi, godine prolaze i nađeš nekog novog. Vesna tiho sluša, ali suze ne teku više to je još bolnije. Prolazi godina. Nebeske nesreće pritišću i najjače obitelji. Plaće se ne isplaćuju mjesecima. Dobro je onima koji imaju vlastitu gospodarstvo i ne boje se teškog rada.
Vesna osjeća teret tog vremena. Dario ide u školu, treba ga odijeliti, obući, nahranjivati. To znači da mora u potpunosti zasaditi povrće, da u jesen ima što prodati na tržnici.
Rad na polju traje do kasno. Ruke joj postaju grubije, osmijeh nestaje, a duša se čini otvrdnutom.
Uzmi kantu, Šimune! viče na Sanju kad on pokušava pobjeći k prijateljima. Jesi li odradio zadaću? Sanja tiho podiže kantu, ali u glavi mu se vraća sjećanje na vrijeme kad je s tatom sve bilo u redu i mama bila vesela i dobra.
Noću Vesna često plače, griješi se za sinovljevo ljutnje. Ujutro opet postaje stroga i ozbiljna.
U subotu dođu prijateljice Fanka i Ljubica. Prije nije imala prijateljice, jer je Marko ispunjavao sve društvene potrebe. Sada se česte razvedene prijateljice posjećuju, smiju se i, navodno, dolaze na čaj, iako razlog nije čaj.
Jutro počinje kao i uvijek. Vesna ustane, ne gleda u ogledalo, zna da će izgledati zbijeno. Nahrani prase, posipa zrna kokošima, pospremi prljavo posuđe u kantu, a Sanju pošalje da se opere i pošalje u školu.
Do večeri Vesna ne očekuje nikoga, ali zna da neki od stalnih posjetitelja može svratiti. Na takve pozive gleda ravnodušno: dođe dobro, ne dođe neće se više pozivati. Muškarci obično odmah shvate: vide sina, zamisle nekoliko riječi i ode, kao da je žena s kolima.
Vidi, Vesna, tako ćeš sve muškarce razmazati, smije se Fanka. Teško ti je zadovoljiti ih. Ili ti je krevet kriv? Kupiti novi kauč?
Ubrzo ću ići po kauč, uzdahne Vesna. Po kojim novcima? Ako je kvar, uzmi ga.
U redu, nemoj se ljutiti. Bolje posluži goste, kaže Fanka, i tiho naređuje Vesni da na stol stavi kiseli krastavci. Gledajući svadbenu fotografiju, uzdahne: Oprosti, Marko. Bez tebe je teško.
Svi su isti, odgovori Fanka kao da čita njezine misli. Ajde, Vesna, nazdravi za nas! Mi smo najbolje!
Sutradan Vesna, uzdahnutim, pospremi ostatke večere i krene na posao.
Uđe joj NINA EGOROVNA, tetka pokojnog muža.
Što radiš, Vesna? Ne prepoznajem te poslije Marka, kaže. Te tvoje prijateljice samo ti smetaju.
Što, Nina Egorovno, odlučile ste mi propovedati? Mislite da sam neuspješna? Imam kuću, gospodarstvo, sin u školi, provjeravam zadaće Vesna odjednom utihne, sjeća se da već tjedan dana ne gleda Sanjin radni dnevnik, a nedavno je upoznala razrednicu koja ju je pozvala u školu na razgovor.
Ne zna što reći pa samo počinje slagati prljavo posuđe u kantu.
Bila si drugačija, nastavlja Nina. Lijepa, marljiva, dobra Baci te gluposti.
Ne izlazim, odgovara Vesna. Samo povremeno razgovaram s prijateljicama da se odvojim od svega. Imam li pravo malo odmoriti se poslije rada?
Imaš, naravno, uzdahne Nina.
Zato ne propovedajte mi. I nemojte se uplitati, draga tetka, moja vrata su otvorena. kaže Vesna okrećući se prema kuhinjskom stolu.
Nina, čvršće obavijajući šal, tiho izlazi iz sobe.
Vesna uzdahne i namršti se od boli. Neugodno joj je, teško i nešto je vuče za sobom. Izlazi i sustiže tetu na trijemu.
Nina Egorovno, čekajte, dam vam mrkve, imam ih ove godine puno.
Ne treba, dijete, maše rukom Nina dok se spušta s trijema.
Ali čekajte, od srca, uporno pritiče Vesna.
Nina dobro poznaje život. Osjeti da je to Vesnino tiho izvinjenje. Iako Vesna ne izgovori ništa, glas i oči traže oproštaj. Nina zastane.
Evo vrećice, kaže Vesna, dareći mrkve. Da li ćete ih donijeti ili pomoći?
Donijet ću, Vesna, odgovori Nina i pođe kući. Srce joj steže briga za Vesnin duh.
Kasnije te iste večeri, u petak, Vesna skuplja luk i mrkvu za tržnicu.
Barem neka kuna bude, jer svoje novce, kao svoje uši, ne vidim, pomisli, pakirajući stvari.
Kuda ideš s tim košarama?, upita znatiželjna susjeda Zorica, zagledavajući se u torbu.
Na tržnicu, povrće nosim, odgovori Vesna.
Jedva nosi teške koševe do autobusnog stajališta. Tamo već čekaju djed Marko i baka Glava, koji također idu u grad. Autobus ne dolazi.
Što je to za nesreću? Vjerojatno opet pokvaren, uzdahne baka.
Djed razljutito proklinje autobuse i cijelu gradsko prijevozno poduzeće. Kad shvati da autobusa neće biti, odluče se vratiti i pokušati drugom prijevozom.
Vesna ostaje čekati. Ne želi nositi koševe nazad, pa odluči uhvatiti neku prijevoznicu.
Prvo prođe Peugeot, zatim Škoda, ali su sjedala zauzeta. Na kraju se pojavljuje Zastava. Vesna zatamni oči, pokušavajući razvidjeti slobodna mjesta, ali vozač zaustavi auto prije nego što podigne ruku.
Čovjek, stariji od Vesne, nepoznat joj, očito je iz gradske četvrti jer ga nije prije vidjela. Pogleda Vesnu, zatim koševe.
Danas nema autobusa, pokvario se. Idem u grad, mogu te odvesti.
Ako tako, odvedi me, uzdahne Vesna.
Ugodio sam, nasmije se čovjek. Izlazi iz auta, i iako je mršav i nizak, lako podiže teški koš, kao da ne teži ništa.
Možeš li me odvesti do same tržnice?, pita Vesna.
Mogu.
Platiti ću.
Na putu Vesna vadi mali ogledalac i popravi ružičaste usne. Pogled iza suvoza omogućuje joj da promatra vozača.
Zovem se Vesna, probija tišinu.
Ja sam Juraj Filipović.
Ah, mladi i već s prezimenom! Šef ili što?
Pa, direktor tvornica i vlasnik parobroda, šali se Juraj. U stvarnosti sam voditelj gradilišta.
Juraj je odvezao Vesnu do tržnice i pomogao joj nositi koševe. Za put je uzeo samo pola novca.
Ostatak vrati večeras. Ja ću istim putem vratiti, rekao je.
Štedljiv, nasmiješi se Vesna. Imam sreće.
Uvečer Juraj ju odveze kući.
Uđi, popij čaj, Juraj Filipoviću.
Bez prezimena, samo Juraj, odmaškao se.
Vesna brzo postavi stol. U kuhinju zagleda Sanju.
Ne naslijepljuj se! Idi u sobu. Zadaću odradio?
Uglavnom, mrmlja dječak.
Dovrši!, strogo naređuje.
Juraj, sjedeći na stolici pored kamina, prekriži noge i nasmiješi se dječaku:
Upoznajmo se. Ja sam Juraj Filipović, a ti?
Sanja, odgovara dječak.
Stvarno ime Arsenij?
Da, klima Sanja.
Kako su ti zadaće? Teške?
Matematika me muči, ne razumijem ništa.
Dobro, pogledajmo. Juraj pozove Sanju da pokaže bilježnicu.
Za pola sata dječak, zadovoljan pomoći, ode spavati.
Sredi sve,, mirno kaže Juraj, pokazavši na stol, ja ću piti čaj.
Ako si ti za volanom, onda samo čaj, složi se Vesna.
Čak i da nisam, i dalje čaj, uz kompot, šljivovicu, sok
Vesna sumnjičavo pogleda gosta, ali tiho sipa vruću vodu u čašu, doda čaj i postavi uz nju tanjur krumpira.
Malo mi je kasno, kaže Juraj, ustaje. Na trenutak zastane, a zatim doda: Jako mi se sviđaš, Vesna Petrović. Mogu li doći u petak?
Vesna se malo nasmiješi, jer je upravo takav ishod očekivala.
Dođi.
Nisam oženjen, kaže on, iako Vesna ne pita.
Zaboravit ću te za tjedan, pomisli Vesna, ne nadajući se nastavku.
Međutim, kad se poslijepodne vrate Ljubica i Fanka, Vesna ih pošalje ranije. U glavi se vrti: A što ako stvarno dođe?
Ne, Vesna, to nije fer, protestira Fanka. Idemo s nama u klub!
Imam li ja nešto za trčati u klub?
Što to, idemo na film!
Ne, djevojke, idite sami. Ja moram čistiti.
Vesna ne uspije očistiti sve. Juraj dolazi ranije nego što je očekivala. Uđe u dvorište i Vesna ga vodi u kuću. Na stolu još ostaju tragovi večernjeg obroka, ali gost glumi da ništa ne primijeti.
Uskoro ću zagrijati, jer je juha ohladila, objasni Vesna.
Juraj razgovara sa Sanjom, pomaže mu s matematikom i objašnjava što su konjske snage u automobilu. Kad dječak ode spavati, Vesna se osjećа malo razigrano i želi se našalu.
Juraj se podiže, priđe joj, stavi ruke na ramena i natjera je da ustane. Zatim je snažno zagrli za struk. Vesna šokirana je, gotovo ne može disati.
Ostajem do jutra, jednostavno kaže.
Tko te tjera?, upita Vesna, konačno se sabirajući, uzdahne duboko. Jasno je da će ostati, pa riječi postaju suvišne.
Ujutro, dok Vesna priprema jaja, Juraj uzima kante i odlazi napuniti vodu.
Možda da stavimo u saunu?, pita.
Stavi, odgovara Vesna ravnodušno, iako obično nikoga ne traži za pomoć, jer ne vjeruje da takve stvari mogu trajati.
Nakon doručka, dok ispija čaj, Juraj tiho kaže:
Znaš, Vesna, ako želiš biti s mojom, ti tiše ne smije ostati napitak koji si jučer poslužila.
Vesna zastane s čajnom žlicom u ruci.
Je li to uvjet?, iznenađeno, a ne ljutito, pita.
Učini to tako. Ne podnosim taj miris. Uostalom, ja sam normalan, ti to i sama vidiš. Smiješi se i doda: Što kažeš, dolazit ćeš večerom u saunu?
Želi se razbjesniti, iznijeti prigovor, možda ga izbaciti, ali nešto je zaustavlja. Neočekivano odluči pristati.
Dođi, kratko kaže.
Do večeri dolazi Fanka.
Kažu da si sve izlijala, Vesna? Je li to istina?
Istina, Fanka. Više ništa ne ostaje.
Jesi li poludjela? Kako možeš tako dobro učiniti!
Koje je to dobro? To je samo nesreća. Odlazi, Fanka, sad nemam vremena za tebe.
Vesna opere pod, promijeni posteljinu koja sada miriše na svježe pražnVesna je napokon pronašla mir u srcu i odlučila krenuti naprijed.
