Sedam srpnja! To ne može biti! Samo slučajnost. Ali i ime Andrija. Očinski i prezime drugačiji. Kao da bi usvojitelji mogli promijeniti i prezime i ime Dugo je gledala u portret muškarca, kao da išče neki poznati lik u zaboravljenom snu.
U odjelu ljudskih resursa Gradskog vijeća zagrebačke općine, upraviteljica je potpisivala papire za novog zaposlenika. Zazvonio je telefon:
Inga Andrić, dođite u moj ured! Vaš nova kolegica čeka.
Ubrzo je došla u prostoriju i odmah se obratila ženi koja je već prolazila godinama kroz hodnike:
Jeste li nova čistačica?
Da!
Ja sam glavni gospodin, zove me Inga Andrić predstavila se šefica i odmah upitala. A vi?
Vera, primijetila je tiho pitanje u Inginim očima i ispravila se. Vera Ivanković.
Hajde, pokazat ću vam radno mjesto krenuli su iz ureda, nastavljajući razgovor. Čitav treći kat će biti vaš.
***
Vera je bila presretna što je dobila takav posao. Sa širokim osmijehom pregledavala je svoje nove prostorije:
Preostalo su mi još dvije godine do mirovine. Ali i nakon mirovine se može raditi. Plaća je tisuću i petsto kuna, uz dodatke. S Davorem ćemo se izdržavati. Djeca su odrasla i razišla se po svijetu. Ah, ne znam ni kako se zove naš gradonačelnik! Baš bi bilo sramotno kad me pitaju! Uskoro ručak. Na prvom katu visi portret svih gradonačelnika. Kako nisam to pročitala?
***
Pri povratku iz menze, prošla je pored izloška i pročitala ime gradonačelnika: Andrija Boras, rođen 1983.
O, on je baš mlad. Još nema četrdeset godina proletjela je misao kroz Verinu glavu i iznenada se sjetila. Andrija?! 1983.?
Vratila se, pročitala datum rođenja:
Sedam srpnja! To ne može biti! Samo slučajnost. Ali i ime Andrija. Očinski i prezime drugačiji. Kao da bi usvojitelji mogli promijeniti i prezime i ime
Dugo je gledala u portret muškarca, kao da traži obiteljsko lice u magli.
***
Novi posao. Strane misli se povukle u pozadinu.
Kod kuće je cijelu večer razgovarala s mužem. Potom je on otišao u svoju sobu gledati nogomet, a Vera u svoju. Njihov stan bio je prostran trokutni apartman. Djeca su se razišla, pa je prostor postao širok. Muž je ponekad spavao s Verom, ali sve rjeđe i rjeđe.
Sad je ležala u svojoj sobi, a misli su se vrtili poput vjetra kroz staru krovnu crijep. Misli o mladosti i o tajni koju nikad nije otkrila svom suprugu.
Imala je sina s tim muškarcem. Dječje ime bilo je Andrija. Bila je imala devetnaest godina, bez novca, bez posla. Studentski dom je bio jedina kuca. Izdržala je pola godine, a zatim je dijete predala domu za djecu.
Tri godine kasnije vjenčala se s Davorem. Što se dogodilo prije vjenčanja, nisu se pitali. Brzo su se rodile dvije kćeri.
Kćeri su odrasle. Jedna je upisala fakultet u Rijeci, tamo se i udala. Unuci već idu u školu. Druga je udana i živi sada u Splitu.
Vera nikada nije stekla stručnu titulu. Posljednjih dvadeset godina radila je kao glavna gospodari u jednoj tvornici. Nedavno je tvornica propala i sve radnike otpustila. Tada je prijateljica njene kćeri ponudila posao u gradskoj upravi kao čistačica. Vera je pristala.
I sada gradonačelnik Andrija Boras rođen je 1983. godine. Vera ne žali se na svoj život, ali sve te godine razmišlja o sinu koji je jednom bio u njenim rukama. Nekoliko puta ga je sanjala. Želi se uvjeriti je li to zaista njen sin i je li mu dobro.
***
Prošlo je nekoliko dana.
Vera je čistila na svom katu. Kad su se začuli glasovi, ugledala je Andriju Borasa kako razgovara s nekim od zaposlenika. Vidivši je, gradonačelnik je klimnuo i nastavio nizati rečenice, prolazeći pored nje.
U tom trenutku pred Verinim očima pojavila se slika Vitalija, dječaka u koju je bila zaljubljena prije četrdeset godina. Tada je bio veseo, a ona je željela da bude ozbiljan i poslovan. Nije mogla zamisliti. Sada, gledajući Andriju Borasa, shvatila je da je upravo takav željela da Vitalij bude.
Ali on je otišao čim je saznao da Vera očekuje bebu, rekao je da će otići raditi u inozemstvo. Prvo je čekala, nadajući se, zatim shvatila da je jednostavno pobjegao.
Je li Andrija Boras moj sin? Da ga nisam predala u domu, možda bi bio drugačiji. Ali i moje kćeri su uspješne. Starija je u braku, ima veliku stan, auto. Mlađa također vodi dobar život. Kćerke a sina nema.
Da li bih tada vjenčala Davora ili ne? Ne, sudbina bi bila drugačija i moja, i njegova, i Andrijin. Možda Andrija Boras i nije moj sin. Mogu li postojati ovako čudne slučajnosti?
Što je, nije bitno. Ima svoje roditelje, jer je tada bio tek beba. Ti roditelji vjerojatno još uvijek ne znaju da nije njihov. Prezime je drugačije. I njegovo djetinjstvo, unatoč svemu, bilo je sretno. Rijetko se običnom dječaku dogodi da postane gradonačelnik.
***
Nakon ručka prišla joj je mlada kolegica Olja:
Bok, teta Vero!
Bok!
U petak slavimo rođendan Ljube. Ona čisti na četvrtom katu. Imat će četrdeset i pet godina. Ideš li s nama?
Naravno! nasmiješila se Vera.
Tada ti dajem dvije stotine kuna. I neki originalni salata ili nešto jedinstveno.
U redu, Vera je izvadila novčanik i pružila dvije stotine kuna.
Svima slavimo rođendane.
Oljo, zovi me samo Vera. Mi smo kolegice.
Naravno, Vera!
***
U petak su se sastali nakon posla na sedmom katu. Jedan ured je bio prazan. Postavili su stol.
Kao i uvijek, u svakom uredu, svi su redom izgovarali toaste, uz gutljaj crvenog vina nakon svakog.
Odjednom su se vrata ureda otvorila i ušao Andrija Boras. Nasmiješio se:
Ljuba Olegina, sretan rođendan! i pružio poklončić. Mali dar.
Hvala, gospodine gradonačelniče! suze su se pojavile u očima slavljenice.
Andrija Boras, sjednite s nama! predložila je glavna gospodara.
Samo na kratko, složio se on i sjedio pored Vere.
Žena je odmah stavila salatu i komade kobasice na čist tanjur. Ulili su vino u čaše. Šef je podignuo čašu.
Vera ga je gledala i cijelo tijelo joj je drhtalo. To je bio njezin sin, više nije bila u sumnji.
***
Andrija je sjedio dvadesetak minuta, pozdravio se i otišao.
Kakav čovjek! rekla je Kata, najduže radila u upravi i sve o svima znala. Bivšem gradonačelniku nikad ne bi palo na pamet sjesti s nama.
Je li Andrija Boras ovdje dugo? upitala je Vera.
Godinu dana. Sjećaš li se, birali smo ga prošle godine?
Iskreno, Vera se nije sjetila. Sve je onaj muž odlučivao.
Vi, naravno, znate da su mu roditelji bogati, utjecajni nastavila je Kata. A znate li da mu nisu biološki?
Što? iznenađeno je podignula glavu Ljuba.
To su otkrili prije dvije godine, kad je počeo kampanje za izbor. Kažu da ni sam nije znao. Najzanimljivije je da nije reagirao.
Kata, odakle sve to znaš?
Bivša zamjenica gradonačelnika bila je Olga Pavlina. Prikupljala je sve informacije o Andriji, htjela da ostane na mjestu. A ljudi starog gradonačelnika nisu ga izabrali.
Zna li on tko su mu roditelji? upitala je Vera.
Čini se da ne. Voli one koji su ga odgojili. Naš gradonačelnik, po svemu svedeno, pošten je čovjek.
Vera Ivanković gledala je kroz vrata ureda gdje je sjedio Andrija Boras. Srce joj je bilo i radost i tuga. Radost zbog sinovog uspjeha, tuga jer ga nikada neće moći zagrliti. Na kraju je nasmijala i šaptala u sebi:
Neću te uznemiravati, sine! Uvijek ću biti blizu!»
—U jutro je sunce, obasjavajući krov grada, tiho šaptalo Verinu dušu, podsjećajući je da je ljubav vječna, iako se nikada ne može potpuno uhvatiti.
