Ni za čim ne žalim
I da mi stan bude besprijekorno čist kad se vratim! viknula je gospođa Ružica Kovačević dok je izlazila na stubište i zalupila vratima takvom silinom da su prozori zazveckali.
Ivana, koja se spuštala stepenicama, također je poskočila iznenađeno. Zastala je, nadajući se da ju susjeda nije primijetila. Ali naravno da jest.
O, Ivana, dobro jutro! nasmiješila se Ružica, žurno spuštajući na pod kartonsku kutiju iz trgovine i zakopčavajući posljednje dugme na kaputu, očito u žurbi.
Dobro jutro, gospođo Ružice, uzvratila je Ivana ljubazno. Opet su djeca napravila nešto?
Nije to nešto, već katastrofa! stresla se Ružica, boreći se s dugmetom na rukavu.
U tom trenu se kutija na podu pomakla.
Ivana se trgnula, iako je bila sigurna da nema razloga za strah. Ionako nije očekivala da unutra nešto živo tumara.
Ma tko bi to mogao biti? upitala se u sebi, dok joj je mašta stvarala sliku žive pećnice koju je Ružica izbacila zbog nepodopština.
Pogledaj ovo rekla je Ružica, uzela kutiju i primaknula je kako bi Ivana mogla zaviriti unutra.
Ivana je oprezno pogledala i ostala iznenađena, ali pozitivno iznenađena.
Iz kutije su je gledale dvije znatiželjne, okrugle oči maleno mače.
Joj, kako je sladak! oduševljeno je uzdahnula Ivana.
Ma nemaš ti pojma promrmljala je Ružica, poklapajući kutiju.
Odakle vam mačić?
Djeca ga našla i uzela, a ja popustila Sad mi je žao. Samo problemi s njim. Vidjela sam one njegove lijepe oči i njuškicu Ali kažu, nije zlato sve što sja! Izgleda simpatično, a karakter kao moj bivši muž.
Dobro, gospođo Ružice, možda se primiri kad malo naraste. Idete li s njim kod veterinara na cijepljenje?
Što ti je! Kakav veterinar, kakva cijepljenja, Ivana? Nemam ja više živaca za njega. Odlučila sam ga odvesti na selo Neka živi kod vikendice.
Ivana ju je iznenađeno gledala, nadajući se da se šali. Ali po strogom izrazu lica i usiljenom pogledu, shvatila je da nije šala. Uostalom, danas je 15. studenog, a ne Prvi april.
Mače na vikendicu? Sad? Na kraju jeseni?
Pa kad da ga odvezem? Što, da čekam proljeće!? Nema veze, bio bi odveden i da je snijeg. Jer to nije mače, to je čista nevolja!
Od uzrujanosti Ružica je zastala kako bi povratila dah.
A onda je nastavila:
I da vidiš što sve izvodi! Nisam toliko tableta za smirenje popila ni kad sam sama ostala s dvoje djece. Odluka je konačna selidba na selo.
Ali
Ili mogu ostaviti mače ispred zgrade, gdje su ga djeca i našla. Ali opet će ga pokupiti i unijeti kući, pa ga sakriti Ne pada mi na pamet taj scenarij opet gledati! Dosta mi je.
Ružica je pogledala na mobitel, frknula nezadovoljno, promrsila kose, pa rekla:
Počet ću kasniti zbog tebe, Ivana, a autobus neće čekati.
Uzela je kutiju, okrenula se i počela silaziti niz stepenice držeći se čvrsto za ogradu.
Ivana je ostala stajati na stubištu, ne razumjevši kako itko može ostaviti tako malo mače samo na selu Ionako ne bi izdržalo ni dan.
Čekajte, gospođo Ružice! doviknula je.
Što sad? Kasnim!
Nemojte ga voziti na selo. Dajte ga meni, pokušat ću mu naći dobar dom. Molim vas.
Ružica se stala i polako okrenula:
Dobar dom? Sad impliciraš da moj nije dobar? opasno je suzila oči. S ovim sam rukama i djecu podigla!
Ne mislim ništa loše. Samo mislim da na vikendici ne bi preživio.
Ako bude htio, preživjet će. Ako ne, očito mu nije suđeno odvraća Ružica.
Ali zašto tako razmišljati? pokuša Ivana.
Nije to do mene nego do njega. Nije odgojen za stan.
Pa još je beba, naučit će reče Ivana, konačno ne izdrži. Vama je teško s djecom, ali niste ih selili na selo zbog toga!
Moja djeca su moja djeca. Ne uspoređuj ih s tim Ali ako ti baš želiš, evo ti ga!
Ružica stavi kutiju na pod.
Još bolje, neću trošiti kune na bus. Vidjet ćemo koliko ćeš ti izdržati! nasmiješi se podrugljivo i brzo zavuče u stan, zalupi vratima i iznutra se začuje viknuće:
Tko vam je dozvolio da ne čistite?! Dajte ovamo telefone!
Ivana više nije slušala. Nježno podigne kutiju, zaviri da provjeri je li mačić tu, i krene na svoj kat.
Htjela-ne htjela, postala je sretna vlasnica kutije i malenog, pahuljastog stvorenja.
Ni sanjala nije da će joj domaći ljubimac doći baš ovako. Niti je bila neki ljubitelj životinja, nije osjećala tu bezuvjetnu ljubav o kojoj pričaju vlasnici pasa i mačaka.
Ali, jednostavno nije mogla pustiti Ružicu da mače odveze na selo, pogotovo sad, pred zimu.
Jer ravnodušnost nije isto što i bezdušnost. To si nije mogla dopustiti. Uvijek se može pronaći netko tko će rado prihvatiti malo mače.
A ovo je predobro. Ivana je bila uvjerena u to.
Dovoljno je samo snimiti par lijepih fotki, staviti ih na internet i odmah će biti red pred vratima ljudi koji žele svoju dozu sreće i smijeha.
*****
Ivana nije odgađala čim je stigla kući, snimila je mače mobitelom i objavila slike na nekoliko internetskih grupa i foruma: Poklanjam mače, Traži dom.
Zatim opušteno ode po kavu jer nje nije više bilo doma i, naravno, kupi hranu za mačiće, kad već gostuje kod nje (barem dok se ne pojavi novi vlasnik).
Uz hranu kupi i plastični posip za wc i pijesak. Neočekivan trošak, ali tako treba.
Kad dođe novi vlasnik, dat ću mu i sve ovo, pomisli zadovoljno, uvjerena da čini dobro djelo.
Prema riječima Ružice, mačić se zvao Mrljica, ali nije reagirao na ime, pa mu Ivana odluči dati novo. Opipavši sve kombinacije, naposlijetku se nasmiješila:
Sad ćeš biti Šimek, može? zapita ga.
Mijau! uzvrati mače i pohita u hodnik loviti papuče.
One su bile meke i poput njega, ali je smatrao da je ipak on najmekši i najslađi u tom stanu.
Ivana se nasmiješi i pusti ga da se igra, nakon čega sjedne za računalo.
Ivana je radila kao slobodna fotografkinja, svaki dan je obavljala nove foto-sesije, a osim što je uživala u tome, taj posao joj je donosio i dovoljno kuna za dobar život.
No, čim je počela raditi, umjesto mira dobila je trku.
Šimek je, nakon što je riješio papuče, kao metak jurio stanom bez puno kontrole. Buka za poludjeti.
E, mali! okrenula se na stolici, pokazala mu prstom da stane.
Mačić zastane usred dnevne sobe i pogleda je: Reci što želiš, ali žuri se, imam ja igre!
Znam da ti je dosadno dok nema igre, ali nisi ovdje zauvijek
Mijau!
I nemoj se raspravljati! Gost si, pa se ponašaj pristojno i pusti me da radim.
Nije ni izgovorila, a već ju je preplavio osjećaj krivnje. Kako možeš vikati na takvo malo stvorenje?
Dobro, igraj se, ali tiho popusti nježno.
Šimek veselo mijaukne i nastavi svoje utrke po stanu, zalijećući se u stol, ormar, fotelju.
Vidi cilj, ne vidi prepreke. Potpuno je Šimek inspiracija, pomisli Ivana.
U želji da ne čuje buku, navuče slušalice, pusti glazbu i nastavi s obradom fotografija.
Ali pet minuta kasnije, Šimek, raspomamljen, zalijeće se pod stol, povuče šapu kabl za struju iz utičnice i nestane.
Ma, nije moguće uzdahne Ivana ucrnjenog ekrana.
Sljedećih pola sata po stanu su trčali i Šimek i Ivana. Mačića nije uspjela uhvatiti, ali je uspjela dva puta lupiti prst o stolicu i jednom koljeno o fotelju.
Kad je napokon upalila računalo, uz nervozni tik u oku bacila se na provjeru foruma sa oglasima.
Hrpa lajkova radost. Ali svi komentari: Predivan je!, Blago tebi!, Čudo od mačića! Nitko ne pita može li ga preuzeti, nitko ne zove, a o redu pred vratima ni govora.
Ponovno nadopuni oglase: Dovest ću ga osobno, bilo gdje u Zagrebu, pa i do Splita. Gdje treba, ja idem.
Možda ljudima nije zgodno do mene, sad će se netko sigurno javiti, uvjerava samu sebe.
Šimek se, umoran, četvrtom pokušajem popeo na kauč i rastegao izloživši trbuščić. Ivani nije preostalo nego sjesti uz njega i dugo, dugo ga maziti dok nije zaspao.
I ona je zadrijemala. Do navečer od posla, naravno, ništa.
*****
Tjedan dana kasnije, Ivani je postalo jasno pronaći mačeću novi dom nije tako lako. Lajkovi, komentari, ali ništa konkretno. Nitko je ne zove.
Još koja tri dana i Ivana se uhvatila kako razmišlja: A što ako ga nitko ne želi? Ostat će kod mene?
Ma, taman mi još to treba! pomisli naglas i onda sama sebe ukori.
Šimek je spavao uz tipkovnicu, grlio miša, zbog čega Ivana preko pola sata nije radila. Na njen uzvik, jedva je otvorio jedno oko i promrmljao mijau, kao: Imam ja svoj popodnevni odmor!
Ivana uzdahne, otvori mobitel i skrola komentare ispod oglasa.
Sve po starom ljudi se dive Šimeku i Ivani, ali nitko ne pita može li ga stvarno posvojiti.
I svaka nova pohvala kao da joj reže nadu da će se naći netko za Šimeka.
A tada joj padne na pamet nedavni razgovor sa psihologom, kada je pokušala otkriti što joj nedostaje za potpunu sreću.
Nije bilo problema s poslom ni sa kunama, stan je bio njezin (hvala roditeljima). Mogla je biti sretna bez brige.
Ali osjećala je neku prazninu. Ljubavnog života se dragovoljno odrekla, bila joj je potrebna pauza.
U čemu je onda problem?
Razgovarala je sa psihologom, pokušala pričati sama sa sobom kako je savjetovao, kopati po svojoj nutrini dok nije pokupila tabletu protiv glavobolje. Pitanje je ostalo bez odgovora.
Tražila je savjet i od prijateljica.
Mislim da se malo previše razbacuješ od obilja, kaže prijateljica Marija, uvijek pomalo zavidna zbog Ivanine karijere i stana.
Ma kakvo obilje? Radim kao svi, često i vikendom, odgovori Ivana.
Je li ti, možda, upravo ON fali za potpunu sreću? pita druga prijateljica, Ana, dok jede kolač.
Koga to?
Ne koga, nego što! Malo masnoće ti fali, premršava si, vjerojatno si malo kolača jela kad si bila mala!
Sve se nasmiju, ali ni razgovor s prijateljicama nije dao odgovor. Ivana odluči da više neće razbijati glavu. A sad je opet razmišljala.
Možda je baš to trebalo možda mi je za sreću trebao Šimek? Vrijeme će pokazati.
*****
Od kad je mali Šimek stigao, prošao je cijeli mjesec. Ili bolje rečeno proletio.
I dalje ga nitko nije došao preuzeti, što je Ivani postalo sve manje čudno.
Jer u tih mjesec dana dogodilo se puno toga, dovoljno za prepričavanje u četiri knjige.
Najprije, Šimek se pokazao kao pronicljiv mali stanar.
Odmah je učio interijer dizajn, zahvaljujući njemu Ivana je promijenila zavjese čak četiri puta, dok nije odustala od njih.
Nakon toga pokušao je postati kuhar, žvačući sve što nađe na stolu, začudo, ništa mu nije odgovaralo osim hrane iz trgovine.
Tad je odlučio njegova svrha je usrećivati Ivanu.
Naravno, radost nije uvijek značila isto njoj i Šimeku. Ivanina ideja radosti bila je: naspavati se i obraditi fotografije na vrijeme.
Ali otkako je Šimek tu, mir je samo ponekad bio moguć.
Kad god bi sjela ili legla, Šimek bi se stvorio i pogledao je okicama Igramo se?
I onda bi krenule njegove ludorije, da ih nema smisla ni opisivati.
Sad je bolje razumjela Ružicu Kovačević, ali bi joj i dalje bilo nezamislivo ostaviti malo biće samo na selu. Koliko god bila umorna, voljela je tog nevoljnika.
A bilo je i dobrih strana.
Konačno je prestala razmišljati o tome što joj nedostaje to pitanje se samo riješilo.
I postala je brža u spremanju stana, ne zato što je bilo manje nereda, nego zato što se naučila žuriti prije nego što se Šimek probudi.
Koliko je tu bilo osmijeha! Dovoljno za život cijeli.
Poput svake ponosne mame, veselila se što Šimek samostalno koristi wc, za razliku od prije kad ga je usred noći morala nositi do pijeska.
To možda nitko nije vidio, ali Ivana je plakala od sreće. Najljepša stvar na svijetu je kad možeš prespavati koju uru, i to zahvaljujući napretku malog stanara.
I sve druge navike su došle i prošle. Volio je, primjerice, igrati se s noćnom lampom. Ugasiti, upaliti, pa opet. Na kraju je Ivana skinula lampu i sakrila je zajedno sa zavjesama.
Na sve se navikneš. Tako je i Ivana navikla na svog gosta.
A kad je prošao mjesec dana, shvatila je nešto važno.
Nije to Šimek koji živi kod nje, nego ona posjećuje njegov dom. Jer on je taj koji je u stanu cijeli dan, a dočekuje ju navečer i ispraća ujutro. On je pravi gazda!
I ono najvažnije: Ivana je nenadano spoznala da ne treba više tražiti nove ruke za Šimeka, jer njezine su već tople, dobre i pune ljubavi.
Može ustajati u bilo koje doba noći kako bi igrali skrivača ili nogomet. Može dijeliti krevet s njim, iako Šimek čudom zauzme tri četvrtine prostora.
Da, spremna je na sve to i ni za čim ne žali. Zato što voli. Jer njega je nemoguće ne voljeti.
A i Šimek nju voli… Više je ne budi rano, da se odmori za posao. Samo dođe, legne tiho pokraj nje i čeka kad će se Ivana probuditi.
I šuti. I samo ga pogled Pa koliko misliš spavati, gazdarice? Fališ mi…
U životu možda ne dobijemo ono što želimo kad želimo, ali ponekad prava sreća dođe kad najmanje očekujemo, skrivena u jednostavnom: u novom prijatelju, u nesavršenoj svakodnevici, u djeliću ljubavi koju naposljetku pružamo i dobivamo. I upravo tada shvatimo nema razloga za žaljenje. Skroz je dovoljno voljeti i biti voljen.
