Svi u Privatnoj bolnici Sveti Juraj znali su da Viktor Šimić voli druge ljude učiniti malenima.
Čak i s jednom nogom obavijenom u ogroman bijeli gips, i dalje se držao kao najimućniji čovjek u svakoj prostoriji. Medicinske sestre spuštale su glas kad je bio u blizini. Administratori su žurno prilazili čim bi pozvao. Doktori su se smiješili prebrzo kad bi on ispričao šalu.
Tog popodneva, kad je u njegov apartman ušetao mršavi dječak sa šiltericom, poderanim tregerima i zakrpanim hlačama, Viktor se počeo smijati i prije nego što je itko pitao tko ga je pustio unutra.
Dijete je izgledalo kao da ne pripada tom sjajnom parketu, žutom svjetlu zidnih lampi i panorami Zagreba iza prozora. Držao je tamni, teški predmet objema rukama i teško disao, ali pogled nije skidao s Viktorovog lica.
Viktor je ležao kao kralj na svome bolničkom prijestolju i raširio ruke.
“Izlijeci me i dobit ćeš milijun eura!” povikao je.
Liječnici uz prozor razmijenili su nervozan osmijeh.
A onda je dječak prišao i zamahnuo.
Predmet se svom snagom zabio u viseći gips.
Silovit prasak prorezao je prostoriju.
Oblak gipsane prašine eksplodirao je u zraku, gips se zaljuljao na koloturi; doktorica uznemireno zadrža dah i poklopi usta rukom, dok se doktor pretvorio u kip. Viktorove šake stegnule su plahtu; lice mu je postalo snježno bijelo.
Tišina je pala težinom drugog udarca.
“Što si to učinio…” prošaptao je Viktor.
Dječakovo je grudi treslo ubrzano disanje, oči mu blistale suzama, ali nije ustuknuo.
“Rekli ste da vas izliječim,” izgovorio je.
Tiše:
“Pa… osjeti to.”
Viktor je zinuo, bijesan
Dok se nešto unutra, u smrskanom gipsu, nije pomaknulo.
Trzaj.
Sitni.
Ali pravi.
Nožni prsti.
Viktor se skamenio.
Prvi je to vidio doktor. Onda i doktorica pokraj njega. Pogledi su šutke putovali s gipsa na Viktora, kao da su iznenada zaboravili temelje medicine.
Viktor je zastao s dahom.
Dječak je prišao bliže krevetu, a glas mu je sada zvučao više povrijeđeno nego ljutito.
“Moja mama te i za nju molila pomoć.”
Riječi su pale kao hladna žlica u želudac.
Viktorovo lice naglo se preobrazilo.
Nije to bila zbunjenost.
Prepoznao je.
Prvi je put doista pogledao dijete.
Oblik lica.
Tvrdoglava brada.
Oči.
Dječak je polako otvorio stisnutu šaku.
U njoj je bio malen, istrošen privjesak na tankom lančiću.
Kad ga je Viktor vidio, sav je krv iščezla iz lica.
Prepoznao je taj privjesak.
Nekad davno, sam ga je zakopčao oko vrata žene po imenu Ivana kad mu je kroz smijeh priznala da je trudna.
Dječak ga podigne drhtavim prstima.
“Rekla je… ako ti se noga ikad probudi,” prošaptao je, “možda ćeš i mene pogledati.”
Svi su zanijemili.
Liječnici nisu imali riječi.
Viktor je otvarao usta, ali riječi nisu izlazile.
Dječak je napravio još jedan, posljednji korak, sad gotovo priljubljen uz krevet. Suza mu skliznu niz obraz.
“Reci mi zašto si nas ostavio.”
Viktor se podignuo, gledao privjesak, pa lice dječaka, a onda
na dječakov zglob.
Mali madež.
Isti mjesečasti biljeg koji je Ivana nekoć poljubila i zvala sretnim još prije nego je dijete rođeno.
Viktor je prestao disati.
Oči su mu se, sjene, ispunile užasom i priznanjem.
Usne mu se napokon pomaknuše.
“Taj madež…”
Svi u Privatnoj bolnici Sveti Juraj znali su da Viktor Šimić voli druge ljude učiniti malenima.
